Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
TREĆI DAN
Manresa: Škola križa, pročišćenja i mističnoga susreta s Bogom
Ako je Pamplona bila mjesto na kojem je Bog slomio Ignacijevu oholost, onda je Manresa mjesto na kojem je počeo oblikovati njegovo srce. U povijesti spasenja gotovo svi veliki Božji ljudi prolaze kroz svoju pustinju. Abraham napušta svoju zemlju prije nego što postane ocem vjernika. Mojsije provodi četrdeset godina u samoći Midjana prije nego što primi poslanje izbaviti Izraela. Ilija bježi na Horeb kako bi u šapatu laganoga lahora ponovno čuo Boga. Ivan Krstitelj odrasta u pustinji prije nego što počne naviještati Mesiju. Sam Isus, prije javnoga djelovanja, provodi četrdeset dana u pustinji, gdje pobjeđuje napasti i potpuno se predaje Očevoj volji.
Tako i Ignacije. Hodočasteći prema Svetoj Zemlji zaustavlja se u Manresi, uvjeren da će ondje ostati tek nekoliko dana. Božja providnost želi drukčije. Ostaje gotovo godinu dana. Ono što je trebalo biti kratko zadržavanje pretvara se u jednu od najvažnijih godina u povijesti kršćanske duhovnosti.
Manresa nije bila mjesto izvanrednih uspjeha, nego mjesto dubokoga unutarnjeg raspadanja staroga čovjeka. Ignacije prolazi kroz teške duhovne borbe. Napadaju ga skrupuloznost, sumnje, osjećaj vlastite nedostojnosti i gotovo očajničko preispitivanje prošloga života. Satima ispituje svoju savjest, ne nalazeći mir. Čovjek koji je prije bio pun samopouzdanja sada otkriva koliko je nemoćan spasiti samoga sebe.
Ovdje se očituje jedna od najvećih opasnosti duhovnoga života. Kada čovjek ozbiljno započne tražiti Boga, može upasti u zamku da misli kako će vlastitim naporima postići svetost. To je prikriveni oblik oholosti. Čovjek želi biti svet, ali još uvijek vjeruje da svetost može proizvesti sam. Ignacije upravo u Manresi otkriva da svetost nije ljudsko postignuće nego Božji dar. Milost se ne zaslužuje; ona se prima.
To iskustvo podsjeća na riječi svetoga Pavla: "Milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!" (Ef 2,8). Svaki pokušaj da sami sebe spasimo završava frustracijom. Tek kada čovjek prizna vlastitu nemoć, otvara prostor djelovanju Duha Svetoga.
Veliki duhovni učitelji nazivaju ovu etapu pročišćenjem. Sveti Ivan od Križa govori o tamnoj noći osjetila i duha. Sveta Katarina Sijenska opisuje je kao prijelaz preko mosta Kristova križa. Sveti Grgur iz Nise uspoređuje je s usponom na goru gdje se, što se čovjek više približava Bogu, sve više oslobađa vlastitih predodžbi o Njemu. Bog najprije oduzima čovjeku lažne sigurnosti kako bi mu mogao dati samoga sebe.
Ignacije prolazi upravo kroz taj proces. Sve ono na što se prije oslanjao postupno nestaje. Njegova inteligencija nije dovoljna. Njegova odlučnost nije dovoljna. Njegova pokora nije dovoljna. Ostaje samo Bog.
Ali upravo tada počinju najveće milosti.
Jednoga dana, sjedeći uz rijeku Cardoner nedaleko od Manrese, Ignacije doživljava iskustvo koje će kasnije opisati kao jedno od najvećih prosvjetljenja svoga života. U svojoj Autobiografiji piše da mu je Bog otvorio razum tako da je u jednom trenutku razumio više o vjeri i o Božjim otajstvima nego što bi mogao naučiti kroz mnoge godine proučavanja. Nije to bilo viđenje u uobičajenom smislu, nego duboko unutarnje prosvjetljenje kojim je sve počeo promatrati Božjim očima.
Zanimljivo je da Ignacije nikada nije pokušavao detaljno opisati to iskustvo. Mistici gotovo uvijek govore da najveća iskustva Boga nadilaze ljudske riječi. Sveti Toma Akvinski nakon mističnog iskustva pred kraj života rekao je da mu se sve što je napisao čini poput slame u usporedbi s onim što mu je bilo dano vidjeti. Bog uvijek ostaje veći od naših pojmova.
Iz toga iskustva rađa se jedna od najljepših oznaka ignacijevske duhovnosti – pronalaziti Boga u svemu (in omnibus amare et servire). To ne znači da je sve jednako dobro niti da je Bog poistovjećen sa stvorenjem. To znači da čovjek, pročišćen vjerom, počinje u svemu prepoznavati tragove Stvoritelja. Svijet više nije samo zbir stvari nego mjesto Božje prisutnosti. Rad postaje molitva. Odmor postaje zahvala. Patnja postaje sudioništvo u Kristovu križu. Susret s čovjekom postaje susret s Kristom koji živi u njemu.
Ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih ignacijevskih kreposti – svete ravnodušnosti ili duhovne indiferentnosti. Ovaj izraz često se pogrešno razumije. Ignacije ne govori o hladnoći ili nezainteresiranosti. Govori o slobodi srca koje nije zarobljeno zdravljem ili bolešću, bogatstvom ili siromaštvom, uspjehom ili neuspjehom, dugim ili kratkim životom. Takvo srce ne odbacuje dobra ovoga svijeta, ali nijedno od njih ne stavlja na mjesto Boga.
To je ono što Isus traži kada kaže: "Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost." (Mt 6,33). Slobodno srce ne pita: "Što ja želim?" nego: "Što više proslavlja Boga?" To je srce koje može poći kamo ga Duh vodi jer nije vezano za vlastite planove.
Iz Manrese će se postupno roditi Duhovne vježbe. One nisu nastale za pisaćim stolom, nego na koljenima. Svako pravilo, svako razmatranje i svaka metoda molitve izrasli su iz iskustva čovjeka koji je dopustio da ga Bog vodi kroz tamu prema svjetlu. Zato Duhovne vježbe nisu priručnik tehnika, nego svjedočanstvo kako Duh Sveti oblikuje ljudsku dušu.
Današnji čovjek često se boji tišine. Okruženi smo neprestanim informacijama, zvukovima i aktivnostima. Međutim, Bog najčešće govori upravo onda kada utihnu naši unutarnji nemiri. Manresa nas podsjeća da je šutnja prostor objave. Ne zato što Bog govori glasnije, nego zato što napokon postajemo sposobni slušati.
Možda i ti prolaziš kroz svoju Manresu. Možda ne razumiješ zašto Bog dopušta razdoblje suhoće, čekanja ili unutarnje borbe. Sveti Ignacije svojim životom svjedoči da Bog nikada ne pročišćava kako bi uništio, nego kako bi oslobodio. On oduzima ono što nije vječno kako bi mogao darovati ono što nikada neće proći. U tome se skriva velika tajna duhovnoga života: Bog često najviše djeluje onda kada se nama čini da ne čini ništa.
Za ispit savjesti
Pred Gospodinom razmisli: Bježim li od razdoblja tišine i samoće ili ih prihvaćam kao priliku da me Bog poučava? Jesam li više usmjeren na vlastite uspjehe u duhovnom životu nego na Božju milost? Koje me navezanosti još uvijek sprječavaju da budem potpuno slobodan za Krista? Vjerujem li da i kroz moje sadašnje kušnje Bog oblikuje moje srce?
Tekst: Kateheo. Hr (D.Z.)
Foto: D.Z. (Sveti Ignacije - Rim)