Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
DEVETI DAN
Suscipe: Potpuno predanje Bogu – vrhunac ignacijevske duhovnosti
Svaki veliki duhovni put ima svoj vrhunac. Kod svetoga Benedikta to je savršena poslušnost koja proizlazi iz ljubavi. Kod svetoga Franje Asiškoga potpuno suobličenje Kristu Raspetome. Kod svete Terezije od Djeteta Isusa potpuno pouzdanje u Očevu ljubav. Kod svetoga Ignacija vrhunac svega nalazi se u kratkoj molitvi koja obuhvaća cijeli ljudski život. To je molitva Suscipe.
Na prvi pogled ona izgleda jednostavno.
"Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moje pamćenje, moj razum i svu moju volju..."
Ali upravo u toj jednostavnosti skriva se jedno od najdubljih predanja koje je kršćanska duhovnost ikada izrazila.
Ova molitva ne nastaje na početku Duhovnih vježbi.
Ignacije je stavlja na sam njihov kraj. Zašto?
Jer čovjek nije sposoban izgovoriti ove riječi iskreno dok prije toga ne prođe put obraćenja, pročišćenja, razlučivanja, upoznavanja Krista, prihvaćanja križa i učenja poniznosti.
Tek tada srce postaje slobodno reći: "Sve je Tvoje."
To nije odricanje iz prisile. To je odgovor ljubavi.
Bog nikada ne oduzima. On uvijek najprije daruje.
To je temelj cijele biblijske objave.
Prije nego što Abraham prinosi Izaka, Bog mu je dao sina.
Prije nego što Izrael odgovara Savezu, Bog ga oslobađa iz Egipta.
Prije nego što apostoli ostavljaju mreže, Krist ih je pozvao po imenu.
Prije nego što čovjek daruje sebe Bogu, Bog je već darovao samoga sebe čovjeku.
U tome je sadržana velika razlika između kršćanstva i svakoga oblika religioznosti u kojem čovjek pokušava zaslužiti Boga. Evanđelje započinje milošću. Naše predanje uvijek je odgovor na Ljubav koja je prva ljubila.
Sveti Ivan piše: "Mi ljubimo jer je On prvi ljubio nas." (1 Iv 4,19)
Zato Suscipe nije herojski čin ljudske volje. To je plod zahvalnosti.
Čovjek koji je upoznao Krista više nema potrebu grčevito držati svoj život u vlastitim rukama.
Otkrio je da su Božje ruke sigurnije od njegovih.
Prva riječ molitve glasi: "Uzmi..."
Koliko je teško izgovoriti tu riječ.
Od djetinjstva učimo uzimati.
Želimo uzeti sigurnost. Ugled. Znanje. Priznanje. Imetak. Vrijeme. Ljude.
Čak i Boga ponekad želimo "imati" pod svojim uvjetima.
Ignacije okreće cijelu logiku života.
Ne govori: "Daj mi." Nego: "Uzmi."
To je prijelaz iz djetinjstva u duhovnu zrelost.
Drugi dio molitve još je dublji.
"Uzmi moju slobodu."
Na prvi pogled zvuči paradoksalno.
Zašto bi čovjek Bogu predavao slobodu?
Zato što tek tada postaje istinski slobodan.
Sve dok svoju slobodu čuvamo za sebe, ona ostaje zarobljena našim strahovima, navezanostima i ograničenjima.
Tek kada je predamo Bogu, ona postaje sposobna ljubiti bez zadrške.
Sveti Maksim Ispovjednik piše da je čovjekova sloboda ranjena grijehom. Krist nije došao oduzeti slobodu nego je iscijeliti.
Zato je najveća sloboda moći uvijek izabrati dobro.
Ignacije zatim predaje pamćenje.
To je iznimno dubok čin.
Naše pamćenje čuva uspomene.
Radosti. Traume. Rane. Nepravde. Krivnje.
Ponekad upravo prošlost upravlja sadašnjošću.
Koliko ljudi cijeli život ostaje zarobljeno onime što im se dogodilo prije mnogo godina.
Ignacije moli: "Gospodine, uzmi i moje pamćenje."
Drugim riječima: Uđi u moju prošlost. Otkupi moje uspomene. Oslobodi me gorčine.
Iscijeli ono što još uvijek boli.
To je molitva dubokoga unutarnjeg ozdravljenja.
Zatim dolazi: "Uzmi moj razum."
Ovo ne znači odreći se razuma. Naprotiv.
Ignacije je bio jedan od najvećih zagovornika obrazovanja u povijesti Crkve.
Ali razum također treba otkupljenje.
Koliko puta pokušavamo Boga svesti na granice vlastite logike?
Koliko puta želimo razumjeti prije nego što povjerujemo?
A ipak Bog ostaje uvijek veći.
Sveti Anzelmo kaže: "Vjerujem kako bih razumio." Ne obrnuto.
Razum postaje potpuno slobodan tek kada se otvori mudrosti koja dolazi odozgor.
Nakon toga Ignacije predaje volju. Možda je upravo to najteže. Volja je središte osobnosti.
Tu donosimo odluke. Tu biramo. Tu kažemo "da" ili "ne".
A upravo je tu započeo prvi grijeh čovječanstva.
Adam kaže: "Ne Tvoja, nego moja volja."
Krist kaže: "Ne moja, nego Tvoja."
Suscipe postaje produžetak Getsemanske molitve.
Onaj tko iskreno moli Suscipe ulazi u Isusovu molitvu.
Postaje dionik Njegove poslušnosti Ocu.
Ali Ignacije tu ne završava.
On dodaje: "Sve što imam i posjedujem Ti si mi dao."
To je možda najteža istina za suvremenoga čovjeka.
Naša kultura govori: "To je moje." Evanđelje kaže: "Sve je dar."
Život je dar. Vjera je dar. Obitelj je dar. Poziv je dar. Talenti su dar. Vrijeme je dar.
Čak ni sljedeći otkucaj srca nije naše vlasništvo.
Sve smo primili.
Sveti Pavao zato pita Korinćane: "Što imaš, a da nisi primio?" (1 Kor 4,7)
Ako je sve dar, tada cijeli život postaje euharistija.
Riječ "euharistija" znači zahvaljivanje.
Kršćanin više ne živi kao vlasnik.
Živi kao upravitelj Božjih darova.
Završetak molitve predstavlja vrhunac cijele ignacijevske duhovnosti.
"Daj mi samo svoju ljubav i svoju milost, i to mi je dosta."
To je rečenica koju može izgovoriti samo čovjek koji je pronašao najveće blago.
Više ne traži zdravlje. Ne traži uspjeh. Ne traži dug život. Ne traži utjehe.
Ne traži izvanredna iskustva. Traži samo Boga.
To podsjeća na riječi Psalma: "Koga ja imam na nebu osim Tebe? Kad sam s Tobom, ne veselim se zemlji." (Ps 73,25)
To nije prezir prema svijetu.
To je otkriće da nijedno stvorenje ne može ispuniti dubinu ljudskoga srca.
Sveti Augustin zato piše: "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi."
Suscipe je upravo molitva čovjeka čije se srce napokon smirilo.
Na kraju života sveti Ignacije često je govorio kako ga je već i samo izgovaranje imena Isusova ispunjalo suzama.
To nije bila emocionalnost.
To je bila ljubav koja je tijekom desetljeća sazrela kroz križ, poslušnost, molitvu i služenje.
Sve je započelo topovskim zrnom u Pamploni. Sve završava potpunim predanjem.
To je put svakoga kršćanina.
Od obraćenja... preko pročišćenja... do potpunoga sjedinjenja s Kristom.
Na tome putu „Uzmi“ nije samo završna molitva Duhovnih vježbi.
Ona postaje način života. Svako jutro. Svaka odluka. Svaki križ. Svaka radost.
Sve može postati jedno veliko: "Uzmi, Gospodine..."
Tada čovjek više ništa ne gubi.
Jer onaj tko je sve predao Kristu, otkriva da je u Njemu pronašao sve.
Za ispit savjesti
Pred Gospodinom se danas zadrži u tišini. Postoji li nešto što još uvijek ne želim predati Bogu? Čega se najviše bojim izgubiti? Vjerujem li doista da je Božja volja za mene bolja od mojih planova? Mogu li iskreno reći da mi je Krist dovoljan ili još uvijek tražim sigurnost u prolaznim stvarima? Jesam li zahvalan za sve što sam primio ili živim kao da mi sve pripada?
Molitva „Uzmi, Gospodine…“
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moje pamćenje, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao; Tebi, Gospodine, sve vraćam. Sve je Tvoje, raspolaži sa mnom potpuno po svojoj svetoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i svoju milost, i to mi je dosta. Amen.
Tekst: Kateheo. Hr (D.Z.)
Foto: D.Z. (Sveti Ignacije - Rim)