„Nema ničega od čega demoni više bježe i nakon čega se više ne vraćaju nego od blagoslovljene vode.“ – Sveta Terezija Avilska
Duhovno promišljanje o naravi duhovne borbe, sakramentalima Crkve, poniznosti koja pobjeđuje oholost Zloga te o iskustvu svetaca koji su tijekom stoljeća svjedočili kako Bog često djeluje upravo kroz ono što se ljudskom razumu čini jednostavnim i neznatnim.
Sveta Terezija Avilska i otkrivanje slabosti Zloga: snaga Božje milosti u jednostavnim sredstvima
Život svete Terezije Avilske predstavlja jedno od najdubljih svjedočanstava mistične tradicije Crkve. Kao naučiteljica Crkve, reformatorica karmelskog reda i velika mističarka 16. stoljeća, Terezija govori iz iskustva proživljenog susreta s Bogom i stvarnog suočavanja s djelovanjem zlih duhova. Njezini autobiografski spisi, osobito Knjiga života, otkrivaju dušu koja je prošla kroz razdoblja tame, kušnji, napasti i duhovnih borbi, ali koja je istodobno upoznala dubinu Božje prisutnosti i pobjede.
U vremenu kada se o đavlu često govori ili pretjerano senzacionalistički ili se njegovo postojanje potpuno zanemaruje, Terezijin nauk donosi iznimnu ravnotežu. Ona nikada ne umanjuje stvarnost zla, ali još manje dopušta da zlo zauzme središnje mjesto u životu vjernika. Za nju je središte uvijek Krist. Đavao postoji, djeluje i iskušava, ali on nije gospodar povijesti. Njegova je moć ograničena i podložna Božjoj providnosti.
U jednom od svojih poznatih svjedočanstava Terezija opisuje kako joj se đavao ukazivao u različitim zastrašujućim oblicima. Jednom ga je vidjela kao malo, tamno i izobličeno stvorenje koje je ričući stajalo pokraj nje. Ovaj opis nije beznačajan. Već sama činjenica da ga svetica opisuje kao malenog otkriva jednu duboku teološku istinu. Zlo se često predstavlja velikim, moćnim i nepobjedivim, ali kada ga Bog razotkrije u svjetlu istine, pokazuje se njegova prava narav. Ono je deformirano, osiromašeno i lišeno ljepote koju je nekoć imalo prije pada.
Pokušavajući ga otjerati, Terezija mu je pokazivala križ. Đavao bi nestao, ali bi se ponovno vraćao. Potom ga je poškropila blagoslovljenom vodom. Tada je pobjegao i više se nije vratio na to mjesto. Iz toga iskustva nastala je njezina poznata misao:
„Nema ničega od čega demoni više bježe i nakon čega se više ne vraćaju nego od blagoslovljene vode. Bježe i od križa, ali se potom vraćaju. Ovaj element mora imati veliku moć.“
Ove riječi tijekom stoljeća pobuđivale su zanimanje teologa. Naravno, Terezija ne želi reći da je blagoslovljena voda veća od Kristova križa. Križ je izvor svakog spasenja. Međutim, ona naglašava kako blagoslovljena voda, kao sakramental Crkve, nosi konkretnu prisutnost Kristove pobjede i blagoslova. Zli duhovi ne bježe od same vode kao materijalnog elementa, nego od Božje milosti koju Crkva zaziva nad tim elementom.
Ovdje dolazimo do dubokog sakramentalnog načela katoličke teologije. Bog je od početka stvaranja odlučio koristiti materiju kao sredstvo svoje milosti. U Starom zavjetu voda potopa postaje sredstvo očišćenja svijeta. Crveno more postaje put oslobođenja Izraela. Voda koja izlazi iz stijene postaje izvor života u pustinji. Prorok Elizej koristi vodu za ozdravljenje voda Jerihona. U Novom zavjetu Isus se krsti u Jordanu, pretvara vodu u vino u Kani i govori Nikodemu da se čovjek mora „roditi iz vode i Duha“ (Iv 3,5). Vrhunac toga otajstva događa se na Kalvariji kada iz Kristova probodenog boka izlaze krv i voda, znakovi sakramenata Crkve.
Sveti Ambrozije u svojim katehezama naglašava da voda sama po sebi ne spašava, nego Duh Sveti koji djeluje kroz nju. Sveti Augustin piše kako se vidljivom znaku pridružuje nevidljiva milost te nastaje sakramentalna stvarnost koja mijenja čovjeka. Stoga blagoslovljena voda nije magijski predmet niti amajlija, nego trajni podsjetnik na krsnu milost i pripadnost Kristu.
Posebno je zanimljivo što Terezija ističe da se đavla ne treba bojati. To je jedna od najvažnijih poruka njezine duhovnosti. Strah je često prvo oružje kojim neprijatelj pokušava zarobiti ljudsko srce. Već u Knjizi Postanka nakon grijeha Adam govori: „Uplaših se“ (Post 3,10). Strah postaje posljedica udaljavanja od Boga. Krist pak neprestano ponavlja: „Ne bojte se.“
Sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici ide još dalje kada kaže: „Savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18). Upravo zato đavao nastoji održavati čovjeka u nesigurnosti, tjeskobi i osjećaju napuštenosti. Terezija je naučila da zlo gubi snagu kada se susretne s dušom koja potpuno vjeruje Bogu. Takva duša možda osjeća kušnje, ali nije njima zarobljena.
Sveti Antun Pustinjak, jedan od najvećih boraca protiv demonskih napasti u ranom dobu pustinjaka, često je bio izložen zastrašujućim ukazanjima. Nakon jedne osobito teške kušnje upitao je Gospodina gdje je bio dok je on trpio napade. Krist mu je odgovorio: „Bio sam ovdje i promatrao tvoju borbu.“ Antun tada shvaća da kušnja nikada nije znak Božje odsutnosti, nego često mjesto na kojem se očituje Njegova blizina.
Sličnu misao nalazimo kod svetog Ivana od Križa, Terezijina duhovnog suradnika. On objašnjava da đavao najviše strahuje od duše koja je duboko ukorijenjena u poniznosti. Oholost je bila njegov prvi grijeh i zato ga poniznost ranjava više od bilo koje druge kreposti. Kada čovjek priznaje svoju slabost i potpuno se oslanja na Boga, tada se nalazi na mjestu gdje Zli gubi mogućnost manipulacije.
Zanimljivo je da egzorcisti često potvrđuju opažanja svetaca. Mnogi od njih svjedoče da zli duhovi posebno reagiraju na sakramentale Crkve, na zazivanje Presvetog Imena Isusova, na molitvu krunice, na euharistijsko klanjanje i na gregorijansko pjevanje. Razlog nije estetske naravi. Gregorijanski koral nastao je iz molitve Crkve, iz liturgijskog iskustva koje stoljećima uzdiže dušu prema Bogu. Njegova jednostavnost i svetost stvaraju ozračje koje je suprotno duhu pobune, buke i kaosa koji obilježavaju djelovanje Zloga.
Benediktinska tradicija posebno naglašava da gregorijansko pjevanje nije prvenstveno glazba nego molitva. Sveti Benedikt želio je da monasi pjevaju tako da im srce bude usklađeno s riječima koje izgovaraju. Kada se čovjek nalazi u takvom ozračju molitve, njegova nutrina postaje osjetljivija na Božju prisutnost, a manje podložna neprijateljskim utjecajima.
Iz svega toga proizlazi jedna važna duhovna pouka. Najveće pobjede u duhovnom životu često ne dolaze kroz izvanredne manifestacije, nego kroz vjernost malim i jednostavnim sredstvima milosti.
Blagoslovljena voda na ulazu u dom, znak križa učinjen s vjerom, svakodnevna molitva krunice, sudjelovanje na svetoj misi, euharistijsko klanjanje, čitanje Svetoga pisma i ponizno pouzdanje u Boga mogu se činiti običnima, ali upravo su to sredstva kojima je Crkva tijekom dvije tisuće godina oblikovala svece.
Terezijino iskustvo stoga nije tek zanimljiva zgoda iz života jedne mističarke. Ono otkriva duboku istinu o duhovnom životu. Đavao nije slab pred ljudskom snagom, inteligencijom ili samopouzdanjem. Njegova se moć lomi pred Kristovom milošću. Ono čega se doista boji nije voda sama po sebi, nije križ kao predmet niti sveta glazba kao umjetnički oblik. Boji se Boga koji djeluje kroz te znakove i boji se duše koja je naučila živjeti u jednostavnom, djetinjem i postojanom pouzdanju u Gospodina.
Zato je pitanje koje proizlazi iz Terezijina svjedočanstva mnogo dublje od pitanja imamo li blagoslovljenu vodu u svojoj kući. Pravo je pitanje živimo li svakodnevno iz milosti svoga krštenja. Jer najveća zaštita od svakoga zla nije neki predmet, nego srce koje pripada Kristu. Kada čovjek prebiva u Kristu, tada se ostvaruju riječi svetoga Pavla: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31). U tom svjetlu postaje jasno zašto su sveci kroz stoljeća mogli živjeti bez straha. Nisu vjerovali u vlastitu snagu, nego u pobjedu Raspetoga i Uskrsloga Gospodina, pred kojom se svaka sila tame na kraju mora povući.
Tekst: Kateheo
Foto: D.Z.