Dragi ređenici, draga braćo i sestre u Kristu!
Danas stojimo pred otajstvom dara Kristova svećeništva, pred radošću Božjega naroda i tihim strahopoštovanjem pred darom koji nadilazi čovjeka. U ovoj katedrali, molitvom ukorijenjenoj i posvećenoj, odjekuje isti onaj poziv koji je nekoć u tišini svetišta u Šilu probudio dječaka Samuela.
Triput je Gospodin ponavljao svoj poziv prije nego što je mladi Samuel, uz mudru pomoć starca Elija, prepoznao tko ga zove. Samuel je trčao k Eliju misleći da ga zove čovjek, jer još nije poznavao Gospodina niti mu se bila objavila riječ Gospodnja.
Taj Božji poziv u Šilu nije odjeknuo u laganom vremenu. Došao je u času duhovne iscrpljenosti, u vrijeme kada je riječ Gospodnja bila rijetka, a viđenja nisu bila česta. Eli je bio star i slab, a njegovi sinovi, premda svećenici, nisu živjeli dostojno službe koja im je bila povjerena. Ipak, upravo ondje gdje se ljudska slabost pokazala velikom, a grijeh razornim, Bog je otvorio novi početak. Kada se činilo da se svjetlo gasi, On je već pripravljao novo srce, novo ime i novo poslanje.
Dragi ređenici, i vi danas primate sveti red prezbiterata u vremenu koje nije jednostavno. Mnogi više ne slušaju Božji glas, svetinje se često promatraju površno, a svećenička služba trpi udare izvana i iznutra. No upravo zato danas Božji poziv zvuči još dragocjenije. Bog vas ne zove zato što je vrijeme lako, nego zato što ostaje vjeran svome narodu.
Stoga, razmišljajući danas o Šilu, ne želimo promatrati samo prošlost, nego naučiti kako Bog od mjesta zahvaćenog grijehom može načiniti mjesto milosti, a od vjernosti jednoga srca put obnove za mnoge.
Istina o Eliju i njegovim sinovima nije zapisana kako bi nas gurnula u beznađe, nego kako bi nas otrijeznila i vratila bitnome. Bog i u najvećoj tami čuva plamen svoje vjernosti. Nakon ljudske nevjere podiže vjerne službenike, a iz tame rađa novu nadu. Ta se nada u punini vremena ostvarila u Kristu, vječnom Velikom svećeniku i Dobrom Pastiru, u kojemu se ispunja svako obećanje o vjernome svećeniku.
Šilo je bilo mjesto gdje je prebivalo ime Božje. Ondje je stajao Šator sastanka. Ondje je bio Kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti među njegovim narodom. U Šilo je dolazio sav Izrael kako bi se poklonio Gospodinu, prinio mu žrtve i susreo živoga Boga.
A na tom svetom mjestu služila su dva svećenika čija su imena zapisana za opomenu svim naraštajima: Hofni i Pinhas, sinovi velikoga svećenika Elija. Sveto pismo o njima govori bez uljepšavanja. Elijevi sinovi bijahu nevaljali ljudi jer nisu marili za Gospodina.
Hebrejski izvornik donosi još snažniji izraz. Kaže da su bili „sinovi Belijarovi“, sinovi ništavila i bezbožnosti. To znači da njihov odnos prema Gospodinu nije bio obilježen tek pojedinačnim slabostima, nego srcem koje je izgubilo živ odnos s Bogom.
Hofni i Pinhas živjeli su u svetištu, ali bez istinske pobožnosti. Služili su svetome, ali bez poslušnosti srca. Moguće je, dakle, stajati vrlo blizu svetinjama, a biti daleko od Boga. Moguće je poznavati obrede, a ne dopustiti da Bog zahvati nutrinu. Kada se izgubi živi odnos s Bogom, služba lako postaje samo uloga, a obred prazna forma. Tada nastaje prostor u kojem se nevjernost širi, a zlo zauzima mjesto dobra.
Biblijski tekst govori da su Elijevi sinovi prisvajali ono što im ne pripada. Uzimali su najbolje dijelove žrtava koje su bile prinesene Bogu i prijetnjama dolazili do onoga što su željeli. Kada srce postane zarobljeno sebičnošću, svetinja se počinje promatrati kao sredstvo, a ne kao otajstvo.
Sveto pismo kaže da je grijeh tih mladića bio vrlo velik pred Gospodinom, jer su ljudi prezirali žrtvu koja se prinosila Gospodinu. Koliko je to ozbiljno. Grijeh Elijevih sinova nije ostao privatna stvar. Proširio se na zajednicu te su i vjerni počeli gubiti poštovanje prema bogoslužju.
Sablazan uvijek ranjava cijelu zajednicu. Zbog njihova ponašanja i drugi su počeli gubiti povjerenje prema svećeništvu i osjetljivost za Božju prisutnost. Udaljavali su se od Boga jer su oni koji su trebali biti most prema Bogu postali prepreka.
I mi u našoj Crkvi i u našem hrvatskom društvu osjećamo kako svaka sablazan ranjava povjerenje, razara zajedništvo i ostavlja trag na licu čitavoga naroda.
Grijesi Elijevih sinova nisu stali samo na zloupotrebi službe. Nevjernost je zahvatila njihov cjelokupni moralni život te je svetište u Šilu bilo teško oskvrnuto ljudskim grijesima. Ondje gdje se narod trebao učvršćivati u povjerenju, pojavila se sablazan. Ondje gdje je trebalo rasti poštovanje, nastala je rana koja je oboljela cijelu zajednicu.
Strahota grijeha najjasnije otkriva veličinu dara i odgovornosti službe koju danas primate. Kada svećenik izgubi nutarnju vjernost, ne ranjava samo sebe. Ranjava povjerenje naroda, baca sjenu na lice Crkve i otežava drugima put prema Bogu.
Zato je svetost svećenikova života mnogo više od osobne pobožnosti. Ona postaje svjedočanstvo koje drugima olakšava povjerovati da je Bog doista blizu.
S pravom se nameće pitanje: gdje je bio Eli u svemu tome? Sveto pismo pokazuje da nije šutio niti bio ravnodušan. Govorio je svojim sinovima: „Zašto radite takve stvari? O svemu tome slušam od svega ovoga naroda. Nemojte tako, sinovi moji. Nisu dobri glasovi koje čujem. Sablažnjavate narod Gospodnji.“
Ako čovjek zgriješi čovjeku, Bog će presuditi. Ali ako čovjek zgriješi Gospodinu, tko će se zauzeti za njega?
Eli je bio otac koji trpi i svećenik koji zna da je svetinja ranjena. Ljubav prema Bogu i prema povjerenom narodu ponekad traži odlučnost koja će zaštititi svetinju od daljnje povrede.
No problem nije bio samo u tome što je govorio. Eli je upozoravao, ali nije djelovao. Bog, koji prosuđuje srca, vidio je da Eli voli svoje sinove više nego Boga. Preko Božjega čovjeka dolazi mu teška opomena: „Zašto više poštuješ svoje sinove nego mene?“
Te riječi dotiču samu srž tragedije koja nastaje kada se ljudske veze, ugled ili prividni mir stave ispred svetosti Božje kuće.
Eli nije prestao vjerovati, ali njegova popustljivost učinila je da više nije bio dovoljno odlučan u čuvanju svetinje. Zato nad njegovim domom odjekuje teška riječ suda.
Bog daje zadatak Samuelu prenijeti tu osudu Eliju jer je znao da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao.
To je vrlo ozbiljna rečenica. Eli nije bio neupućen niti nemoćan. Znao je što se događa. Čuo je sve što su njegovi sinovi činili. Zato nas ovaj tekst poučava o ozbiljnosti pastirske i svećeničke odgovornosti.
Bog nikada ne uživa u kazni, ali ozbiljno shvaća svoju svetost i čovjekovo dostojanstvo. Ondje gdje se dugo dopušta da zlo raste, rane postaju duboke, a posljedice teške.
Draga braćo ređenici, ovo je pouka dragocjena za vas koji danas primate svećenički red. Nećete imati biološku djecu, ali ćete imati duhovnu djecu. Imat ćete vjernike koji će vam biti povjereni, možda mlađe svećenike koje ćete usmjeravati, đakone ili bogoslove koje ćete formirati.
Uvijek će ostajati iskušenje da budete nerazborito blagi. Uvijek će biti lakše govoriti nego djelovati, lakše upozoriti nego kazniti, lakše odobriti nego zabraniti. Uvijek ćete biti iskušavani čuvati mir umjesto svetosti, štititi odnose umjesto istine.
No Bog upozorava: „Evo, dolaze dani kada ću odsjeći mišicu doma tvoga oca.“
Te su riječi teške, ali nam upravo zato otkrivaju ozbiljnost saveza. Bog nije ravnodušan prema svetinji jer nije ravnodušan prema svome narodu.
Njegova kazna nije hir, nego potvrda da svetinja nije nešto čime se može poigravati. Ondje gdje se čovjek uporno zatvara istini, posljedice prije ili kasnije postaju teške i bolne.
Bog najavljuje i znak izvršenja presude. To će biti pogibija Elijevih sinova u bitci protiv Filistejaca, kada je Kovčeg saveza iznesen kao talisman bez istinske vjere i obraćenja. Hofni i Pinhas izgubili su živote, a Kovčeg saveza pao je u ruke neprijatelja.
Kada je Eli čuo vijest o gubitku Kovčega saveza, pao je i umro. Nije ga slomila vijest o smrti sinova, nego vijest o gubitku Kovčega saveza. Znao je kakve to posljedice ima za narod.
I žena Pinhasova, suočena s tim nizom tragedija, sinu je dala ime Ikabod govoreći: „Otišla je slava od Izraela“, jer je otet Kovčeg Božji.
Ta rečenica sažima dubinu rane koja je pogodila Božji narod. Kada se izgubi osjećaj za svetinju, ne događa se samo moralni pad, nego i duhovna praznina, kao da je nešto od Božje slave nestalo iz vidljivoga života zajednice.
„Otišla je slava.“ To je bilanca Elijeva doma. To je epitaf nad jednim svećeničkim rodom koji je zaboravio da je svetost bitna.
U jednom jedinom danu srušio se cijeli dom, a narod je izgubio sigurnost. Sve privilegije, sva obećanja i sva tradicija nisu bili dovoljni jer je svetost bila žrtvovana radi osobnih interesa.
Drugim riječima, dragi ređenici, kada se svećeništvo živi bez svetosti, ono prestaje biti izvor snage, radosti i života Božjem narodu.
„Otišla je slava“ nije samo bilješka o jednom događaju, nego ozbiljna opomena svakomu tko služi svetinji. Kada se vjernost zamijeni probitkom, kada služba izgubi ljubav, strahopoštovanje i poslušnost, tada osiromašuje cijela zajednica.
Zato nas ovaj prizor ne vodi očaju, nego budnosti. Podsjeća nas da se ništa ne smije staviti ispred Boga.
Dragi ređenici, neka nas ova Božja riječ potakne na veću budnost pred veličinom dara koji danas primate. Svećenički je poziv uzvišen, ali čovjek je krhak. Zato svećenik ne može živjeti od vještine i forme, nego od trajnog zajedništva s Gospodinom, koji jedini čuva poziv živim.
Potrebna je poniznost koja svaki dan traži milost, obraćenje i vjernost. Moguće je biti blizu svetim stvarima, a da srce polako otvrdne. Upravo zato Crkva danas moli da u vama milost bude jača od vaše slabosti.
Božja vjernost nije dopustila da ova priča završi tragedijom. Ondje gdje čovjek pokazuje nevjeru, Bog već pripravlja novi početak. Usred tame Šila odjekuje obećanje: „Podići ću sebi vjerna svećenika koji će raditi po mom srcu i po mojoj volji.“
Vjerni svećenik. To je Božja čežnja. To je Božje traženje. Ne briljantan svećenik, ne moćan, ne popularan, nego vjeran svećenik. Onaj koji živi po Božjem srcu i Božjoj volji. Onaj čiji spomen ostaje trajan jer je izgrađen na svetosti, a ne na privilegiju.
Znamo da to Božje obećanje svoje puno ostvarenje nalazi u Isusu Kristu, vječnom Velikom svećeniku. U njemu svećeništvo nije teret samodostatnosti, nego dar sudjelovanja u njegovoj ljubavi, poslušnosti i predanju Ocu.
Dok još odjekuje osuda nad Elijevim domom, u istoj noći, u istom svetištu, rađa se nešto novo. Svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen, a Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji.
To je jedna od najljepših slika ovoga odlomka. Eli gubi vid, ali se svijećnjak ne gasi. Bog u tišini podiže srce koje će ga vjerno slušati.
Tri puta Gospodin zove Samuela prije nego što Samuel, uz Elijevu pomoć, shvaća da ga Bog zove. I onda dolazi Samuelov odgovor koji sažima bit svakoga svećeničkog poziva:
„Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“
U toj je rečenici sadržano ono najvažnije: otvoreno srce, ponizna raspoloživost i povjerenje da Bog govori prvi.
Ne: „Slušaj, Gospodine, sluga tvoj govori.“
Ne: „Ovo je moj plan, Gospodine, blagoslovi ga.“
Nego: „Govori, Gospodine.“
Potpuna otvorenost. Potpuna predanost. Potpuna poslušnost.
I što se dogodilo?
Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njime i nije pustio da ijedna njegova riječ padne na zemlju. Gospodin se i dalje objavljivao u Šilu, a Samuelova riječ dolazila je do svega Izraela.
To je plod vjernosti. Ne svjetovna moć i ljudska slava, nego jednostavna, ustrajna i svakodnevna vjernost koja rađa Božjim blagoslovom.
Samuel nije bio savršen, ali je bio vjeran. I Bog je bio s njime.
Razlika između Elijevih sinova i Samuela nije bila u službi, nego u srcu. Jedni su bili blizu svetinji, ali daleko od Boga. Drugi je slušao Božji glas i dopustio mu da oblikuje njegov život.
Dragi ređenici, uskoro ćete po milosti Božjoj postati svećenici. No pravo pitanje nije hoćete li biti svećenici, nego kakvi ćete svećenici postajati.
Zato neka vam jedna misao ostane urezana u srce za cijeli život: nije dovoljno stajati uz oltar, potrebno je stajati uz Krista.
Neka vaše svećeništvo bude upravo tako: ne samo blizina oltaru, nego blizina Kristu. Ne samo služba svetinjama, nego vjernost Gospodinu. Ne samo dostojanstvo poziva, nego svetost osobnoga života.
Danas ste krenuli putem takve vjernosti. Vaš će se život oblikovati između opomene i obećanja, između vaše krhkosti i milosti koja vam je darovana.
Ali vaš put nije unaprijed određen. Ne određuje ga prošlost. Ne određuju ga okolnosti. Ne određuju ga ni vaši strahovi.
Određuje ga vaš odgovor.
I taj odgovor nećete dati samo danas. Davat ćete ga svaki dan.
Svaki dan birat ćete kompromis ili vjernost, rutinu ili odnos, šutnju ili hrabrost, sebe ili Boga.
Možda nitko neće vidjeti te izbore. Možda neće biti prepoznati ni nagrađeni. Ali oni će oblikovati vaše srce. A vaše će srce oblikovati vašu službu. Vaša će služba oblikovati živote drugih vjernika.
Zato vam danas ne želim ostaviti samo riječi ohrabrenja, nego i pitanje koje neka vas prati cijeloga života:
Kakav svećenik postajem kada me nitko ne gleda?
Jer upravo tada se pokazuje sve. Tada se vidi slušam li Boga ili samo govorim o njemu. Tada se vidi živim li poziv ili ga samo nosim.
I zato danas, u tišini svoga srca, izgovorite riječi koje nisu samo molitva, nego i odluka:
„Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“
I kada dođu dani umora, ponovite ih.
I kada dođu dani suhoće, ponovite ih.
I kada dođu dani radosti, ne zaboravite ih.
Ako budete tako živjeli, vaš život neće biti samo služba. Bit će odgovor. Bit će svjetlo. Bit će nada.
Jer Onaj koji vas danas poziva ostaje uvijek vjeran.
Krist, vječni Veliki svećenik, koji će vas danas pridružiti svome svećeništvu, neće prestati dovršavati u vama ono što je započeo.
Zato se ne uzdajte u vlastitu snagu, nego u njegovu milost.
Jer njegova vjernost traje danas, sutra i dovijeka.
Amen.
Tekst: D.Z. (Kateheo)
Fotografije: D.Z.