Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
PETI DAN
Duhovne vježbe: Škola u kojoj Duh Sveti oblikuje srce
Kada se govori o svetom Ignaciju Lojolskom, najčešće se odmah pomisli na Duhovne vježbe. Međutim, naziv može zavarati. Mnogi zamišljaju da je riječ o knjizi za čitanje ili zbirci lijepih meditacija. Ignacije nije imao takvu nakanu. Duhovne vježbe nisu knjiga koju treba pročitati, nego put kojim treba proći. One su iskustvo, a ne teorija. One su škola srca u kojoj je učitelj sam Duh Sveti.
Već na prvim stranicama Ignacije objašnjava zašto ih naziva "vježbama". Kao što se tijelo jača tjelesnim vježbanjem, tako se i duša osnažuje duhovnim vježbanjem. Nitko ne postaje snažan samo čitajući o sportu. Nitko ne postaje svet samo proučavajući teologiju. Ljubav raste samo onda kada se živi. Zato je cilj Duhovnih vježbi preobrazba čovjeka, a ne samo njegovo poučavanje.
Ignacije piše da je svrha Duhovnih vježbi "pobijediti samoga sebe i urediti svoj život, ne odlučujući ni o čemu pod utjecajem neurednih sklonosti". U toj jednoj rečenici sažeta je cijela njegova antropologija. Čovjek nije slobodan zato što može birati što želi. Slobodan je tek onda kada više nije rob svojih navezanosti. Grijeh nije samo čin kojim vrijeđamo Boga; on stvara unutarnje okove zbog kojih više ne možemo ljubiti puninom srca.
Ovdje Ignacije duboko ulazi u evanđeosku logiku. Isus kaže: "Tko čini grijeh, rob je grijeha." (Iv 8,34). Čovjek često misli da je slobodan jer slijedi svoje želje. No mnoge želje nisu izraz slobode nego posljedica ranjenosti. Strah, taština, zavist, potreba za priznanjem, navezanost na sigurnost ili ugodu mogu upravljati čovjekom mnogo snažnije nego što je toga svjestan. Zato Duhovne vježbe nisu prvenstveno borba protiv pojedinih grijeha, nego put prema unutarnjoj slobodi.
Ta sloboda nije ravnodušnost prema životu, nego sposobnost da se uvijek izabere ono što više vodi Bogu. Ignacije je naziva svetom indiferentnošću. Čovjek više ne bira prema onome što mu je ugodno, nego prema onome što ga više sjedinjuje s Kristom. To je sloboda kakvu vidimo kod Blažene Djevice Marije kada odgovara: "Neka mi bude po tvojoj riječi." To je sloboda apostola koji ostavljaju mreže. To je sloboda svetoga Pavla koji može reći: "Sve smatram gubitkom zbog onoga najizvrsnijega – spoznaje Krista Isusa." (Fil 3,8)
Središte Duhovnih vježbi nije čovjek nego Isus Krist. Ignacije ne poziva čovjeka da analizira samoga sebe radi samoga sebe. Samopromatranje bez Krista lako vodi u zatvorenost ili očaj. Cilj je neprestano promatrati Isusa kako bi čovjek postupno postao sličan Njemu. Zato je jedna od najčešćih molbi u Duhovnim vježbama: "Moliti za nutarnju spoznaju Gospodina koji je za mene postao čovjekom, da Ga više ljubim i vjernije slijedim."
Ova molitva otkriva srce ignacijevske duhovnosti. Kršćanstvo nije prvenstveno prihvaćanje određenih moralnih načela. Ono je odnos s osobom Isusa Krista. Što Ga čovjek više upoznaje, to Ga više ljubi. Što Ga više ljubi, to Ga spremnije slijedi. Ljubav uvijek prethodi poslušnosti. Zato svetost nije niz pravila nego rast u prijateljstvu s Kristom.
Velika posebnost Ignacijevih razmatranja jest uporaba svete mašte. Kada razmatra evanđeoske događaje, poziva onoga koji moli da uđe u prizor, promatra Isusa, sluša Njegove riječi, opaža Njegove pokrete, gotovo osjeti mirise i zvukove mjesta događaja. To nije puka psihološka tehnika niti proizvoljno zamišljanje. To je način da cijeli čovjek – razum, osjećaji, pamćenje i volja – bude uključen u susret s Kristom.
Već su crkveni oci učili da Evanđelje nije samo zapis prošlih događaja nego živa riječ koja se događa danas. Origen govori da se Kristovo rođenje, muka i uskrsnuće trebaju ostvariti u duši svakoga vjernika. Sveti Ambrozije piše da onaj tko čita Evanđelje s vjerom ulazi u isti prostor u kojem su hodali apostoli. Ignacije tu drevnu predaju pretvara u metodu molitve koja pomaže da Riječ Božja zahvati cijelu osobu.
No Duhovne vježbe nisu samo razmatranje Kristova života. One su i put dubokoga obraćenja. Prvi tjedan posvećen je suočavanju s grijehom i beskrajnim Božjim milosrđem. Čovjek ne promatra grijeh kako bi ostao zarobljen krivnjom, nego kako bi se još više zadivio veličini Božje ljubavi. Sveti Ignacije zna da se čovjek ne mijenja pod pritiskom straha nego pod snagom ljubavi. Tek kada iskusi koliko je ljubljen, sposoban je ostaviti grijeh.
Drugi tjedan vodi u upoznavanje Krista i razlučivanje vlastitoga životnog poziva. Treći tjedan uvodi u otajstvo Kristove muke, gdje se uči ljubiti do kraja. Četvrti tjedan otvara radost uskrsnuća i novu slobodu djece Božje. Cijeli taj put završava jednom od najljepših molitava u povijesti kršćanske duhovnosti – Kontemplacijom za postizanje ljubavi, koja završava molitvom Suscipe, potpunim predanjem svega Bogu.
U središtu svega nalazi se jedna istina: Bog uvijek prvi ljubi. Ignacije piše da se ljubav više očituje djelima nego riječima i da prava ljubav uvijek uključuje uzajamno darivanje. Bog nam je dao život, vjeru, milost, sakramente, Crkvu, otkupljenje i obećanje vječnosti. Čovjekov odgovor može biti samo darivanje samoga sebe.
Zanimljivo je da Duhovne vježbe nikada nisu zamišljene kao bijeg od svijeta. Naprotiv, nakon završetka vježbi čovjek se vraća u svakodnevni život. Ali više nije isti. Njegovo srce postaje sposobnije ljubiti, služiti, opraštati i razlučivati. Zato je papa Franjo, koji je i sam sin ignacijevske duhovnosti, više puta naglašavao da razlučivanje nije povlastica redovnika, nego poziv svakoga kršćanina. Svaki vjernik pozvan je svakoga dana pitati: "Gospodine, što danas želiš od mene?"
Današnji svijet nudi bezbroj metoda samousavršavanja. Govori o uspjehu, samopouzdanju, pozitivnom razmišljanju i ostvarivanju vlastitih potencijala. Duhovne vježbe idu sasvim drugim putem. One ne pitaju kako ostvariti sebe, nego kako dopustiti Kristu da živi u nama. Sveti Pavao izražava to riječima: "Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni." (Gal 2,20)
U tome je najveća razlika između psihološke promjene i kršćanske preobrazbe. Psihologija može pomoći čovjeku bolje razumjeti sebe, ali samo milost može čovjeka preobraziti na Kristovu sliku. Ignacije nikada ne suprotstavlja ljudsku suradnju i Božju milost. Naprotiv, Duhovne vježbe uče da čovjek marljivo surađuje, ali uvijek svjestan da je Bog prvi koji djeluje.
Na kraju ostaje jedno pitanje koje sveti Ignacije neprestano postavlja svakome tko prolazi Duhovne vježbe: Što ću ja učiniti za Krista koji je toliko učinio za mene? To nije pitanje koje izaziva osjećaj krivnje, nego pitanje koje rađa ljubav. Jer samo onaj tko je iskusio Kristovu ljubav može Mu odgovoriti cijelim svojim životom.
Za ispit savjesti
Pred Gospodinom se zapitaj: Dopuštam li da me Božja riječ doista mijenja ili ostaje samo predmet moga proučavanja? Postoje li u mom životu navezanosti koje mi oduzimaju slobodu da slijedim Krista? Molim li tako da upoznam Isusa ili samo tražim utjehu? Jesam li spreman dopustiti Duhu Svetomu da preobrazi moje srce, čak i onda kada to zahtijeva odricanje?
Tekst: Kateheo. Hr (D.Z.)
Foto: D.Z. (Sveti Ignacije - Rim)