Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
DRUGI DAN
Razlučivanje duhova: Naučiti prepoznati Božji glas
Jedan od najvećih darova koje je sveti Ignacije ostavio Crkvi nije neka nova teološka rasprava niti nova pobožnost, nego umijeće razlučivanja duhova. Njegova mudrost nije nastala u knjižnici, nego u vlastitoj borbi. Najveće istine koje je zapisao u Duhovnim vježbama prethodno su bile proživljene u njegovoj nutrini. Zato njegovo učenje nije apstraktna teorija, nego karta duhovnoga života nastala na temelju osobnog iskustva milosti i kušnje.
Nakon obraćenja Ignacije nije odmah znao razlikovati Božje djelovanje od vlastitih osjećaja. Poput mnogih obraćenika bio je gorljiv, ali još neiskusan. Želio je činiti velika djela za Boga, ali nije uvijek znao što dolazi od Duha Svetoga, a što od njegove naravi. Upravo ga je Bog kroz to razdoblje poučavao jednoj od najvažnijih lekcija duhovnoga života: nije svaka dobra misao Božja misao, niti je svaka teškoća znak da Bog nije prisutan.
Dok je ležao u Loyoli, primijetio je nešto što će promijeniti njegov život. Kada bi maštao o viteškim pobjedama, slavi i ljudskom priznanju, osjećao bi trenutno zadovoljstvo. No čim bi maštanje završilo, ostajao bi prazan, nemiran i nezadovoljan. Kada bi razmišljao o Kristu, o Blaženoj Djevici Mariji ili o životima svetaca, u njemu se rađala duboka radost koja nije nestajala nakon završetka razmišljanja. Upravo je ta razlika postala početak njegova razumijevanja duhovnih pokreta.
To je jedno od najvećih otkrića kršćanske duhovnosti. Zlo ne dolazi uvijek pod oblikom očitoga grijeha. Vrlo često dolazi pod prividom dobra. Sveti Pavao upozorava da se i sotona prerušuje u anđela svjetla (2 Kor 11,14). Neprijatelj duše ne želi uvijek čovjeka odvesti u otvorenu pobunu protiv Boga. Mnogo češće želi ga zadržati u duhovnoj površnosti, nemiru, pretjeranoj aktivnosti ili samodostatnosti. Njegova je najveća pobjeda kada čovjek vjeruje da služi Bogu, a zapravo služi vlastitom egu.
Ignacije je shvatio da je ljudsko srce poput bojnoga polja na kojem se susreću različiti duhovi. Jedan duh vodi prema vjeri, poniznosti, miru, ljubavi i slobodi. Drugi vodi prema oholosti, tjeskobi, samodostatnosti, malodušnosti ili očaju. Čovjek nije odgovoran za svaku misao koja mu dolazi, ali jest odgovoran za to kojem će glasu otvoriti vrata svoga srca.
Upravo zato Ignacije govori o duhovnoj utjesi i duhovnoj bezutješnosti. Duhovna utjeha nije prvenstveno ugodan osjećaj. Ona je pokret Duha Svetoga koji čovjeka privlači Bogu, povećava vjeru, nadu i ljubav, daje mir usred kušnje i raspaljuje želju za svetošću. Takva utjeha može biti popraćena osjećajima radosti, ali može biti prisutna i usred velikih patnji. Isus u Getsemaniju nije osjećao ugodu, ali je bio potpuno sjedinjen s Očevom voljom. To je najdublja utjeha.
S druge strane, duhovna bezutješnost nije isto što i psihološka tuga. Ona je stanje u kojem čovjek gubi duhovnu osjetljivost, postaje mlak u molitvi, lako odustaje od dobra, osjeća unutarnju tamu i sklon je sumnjati u Božju dobrotu. Ignacije upozorava da upravo tada nije mudro donositi velike životne odluke. Jedno od njegovih najpoznatijih pravila glasi: "U vrijeme bezutješnosti nikada ne mijenjaj odluku donesenu u vrijeme utjehe."
Koliko je ta mudrost potrebna današnjem čovjeku. Živimo u vremenu u kojem osjećaji često postaju jedino mjerilo istine. Ako se osjećam dobro, mislim da je to Božja volja. Ako osjećam suhoću ili napor, zaključujem da Bog nije prisutan. Ignacije nas uči upravo suprotno. Bog je često najbliži onda kada Ga najmanje osjećamo. Vjera nije osjećaj, nego povjerenje.
Veliki mistici Crkve potvrđuju isto iskustvo. Sveti Ivan od Križa govori o tamnoj noći kroz koju Bog pročišćava dušu od navezanosti na osjećaje kako bi naučila ljubiti Njega samoga. Sveta Terezija Avilska piše da je napredak u molitvi manje u mnogim utjehama, a više u odlučnosti da se vrši Božja volja. Sveti Franjo Saleški upozorava da Bog ponekad skriva svoju prisutnost kako bi čovjek naučio hodati vjerom, a ne osjetilima.
Ignacije je otišao korak dalje. On nije samo opisao duhovne pokrete nego je pokazao kako ih razlučivati. Uči da Duh Sveti nikada ne djeluje protiv Evanđelja, protiv nauka Crkve ili protiv poniznosti. Što god čovjeka vodi većoj ljubavi prema Kristu, većem služenju bližnjima i većoj slobodi od sebičnosti, nosi pečat Božjega Duha. Sve što hrani oholost, razdor, samodostatnost ili neposlušnost, ma kako izgledalo privlačno, ne dolazi od Boga.
Ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih pouka ignacijevske duhovnosti. Razlučivanje nije traženje izvanrednih objava, viđenja ili nadnaravnih iskustava. Ono je prije svega oblikovanje srca koje postaje sposobno prepoznati Kristov glas u običnim događajima svakodnevice. Bog govori kroz Sveto pismo, liturgiju, sakramente, savjest prosvijetljenu vjerom, mudrost Crkve, duhovno vodstvo, ali i kroz male nutarnje poticaje koje Duh Sveti stavlja u srce.
Zato Ignacije u Duhovnim vježbama ne traži od čovjeka da bude izvanredan, nego da postane slobodan. Samo slobodno srce može ispravno razlučivati. Srce koje je zarobljeno ambicijama, strahovima ili navezanostima uvijek će čuti ono što želi čuti. Slobodno srce čuje ono što Bog govori, pa makar to bilo teško.
U današnjem svijetu, prepunom glasova, mišljenja, informacija i ideologija, razlučivanje postaje jedna od najvećih kršćanskih kreposti. Nije dovoljno pitati: "Je li ovo dobro?" Pravo ignacijevsko pitanje glasi: "Vodi li me ovo bliže Kristu? Povećava li u meni vjeru, nadu i ljubav? Donosi li veću slavu Bogu?" Ako odgovor nije potvrdan, potrebno je imati hrabrosti odreći se i onoga što naizgled izgleda privlačno.
Na kraju, razlučivanje nije plod ljudske inteligencije nego dar Duha Svetoga. Što je čovjek ponizniji, to jasnije čuje Božji glas. Što je više uronjen u molitvu, sakramente i Riječ Božju, to lakše prepoznaje što dolazi od Boga, a što od duha ovoga svijeta. Zato je razlučivanje prije svega put svetosti, a tek onda metoda donošenja odluka.
Sveti Ignacije nije postao veliki učitelj zato što je sve znao, nego zato što je dopustio da ga Bog poučava u vlastitom srcu. Njegova je mudrost i danas poziv svakom kršćaninu da nauči slušati Glas koji jedini vodi u život.
Za ispit savjesti
Promatraj danas svoje srce pred Gospodinom. Koji glas najčešće slijedim: glas Evanđelja ili glas vlastitih želja? Donose li moje odluke trajni mir ili samo prolazno zadovoljstvo? Jesam li dovoljno ukorijenjen u molitvi da mogu prepoznati Božje nadahnuće? Tražim li više Božju volju ili potvrdu vlastitih planova?