Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
SEDMI DAN
Tri stupnja poniznosti: Put kojim srce postaje slično Kristu
Ako postoji jedno razmatranje u Duhovnim vježbama koje najjasnije otkriva srce ignacijevske duhovnosti, onda su to Tri stupnja poniznosti. Sveti Ignacije ovdje ne govori o poniznosti kao o jednoj među mnogim krepostima. Za njega je poniznost ozračje u kojem raste svaka druga krepost. Bez nje ni ljubav nije čista, ni poslušnost nije potpuna, ni molitva nije iskrena.
Današnji čovjek često pogrešno razumije poniznost. Smatra je slabošću, nesigurnošću ili podcjenjivanjem vlastite vrijednosti. Evanđeoska poniznost nije ništa od toga. Ponizan čovjek nije onaj koji misli loše o sebi, nego onaj koji misli istinito. On zna da je stvoren na sliku Božju i da je neizmjerno ljubljen, ali jednako tako zna da je sve što ima primio kao dar. Zato se nema čime hvaliti osim Kristovim križem.
Sveti Augustin jednom je rekao: "Pitaš me što je prvo u kršćanskoj vjeri? Poniznost. Što je drugo? Poniznost. Što je treće? Poniznost." Nije pretjerivao. Jer upravo je oholost bila prvi grijeh anđela, prvi grijeh Adama i Eve i korijen gotovo svakoga grijeha. Oholost želi živjeti bez Boga. Poniznost vraća čovjeka njegovu Stvoritelju.
Ignacije zato opisuje tri stupnja poniznosti, ne kao tri različite skupine ljudi, nego kao tri stupnja sazrijevanja ljubavi.
Prvi stupanj poniznosti nužan je za spasenje. Čovjek toliko ljubi Boga da nikada svjesno ne želi počiniti smrtni grijeh, pa makar zbog toga izgubio sve zemaljsko. To je temelj svakoga kršćanskog života. Tko ljubi Boga, ne želi Ga svjesno uvrijediti.
Ali Ignacije ne staje ovdje.
Drugi stupanj poniznosti ide mnogo dalje. Čovjek više nije vezan ni za bogatstvo ni za siromaštvo, ni za zdravlje ni za bolest, ni za dug život ni za kratak život, osim ako jedno od toga više služi Božjoj slavi. Srce postaje slobodno. Ne upravljaju njime okolnosti nego ljubav prema Kristu.
Ovdje se jasno vidi povezanost s načelom koje je Ignacije postavio na početku Duhovnih vježbi. Sve je stvoreno kako bi čovjek lakše došao Bogu. Ništa nije apsolutno osim Boga. Sve drugo ima vrijednost samo ako vodi prema Njemu.
Koliko je teško živjeti takvu slobodu! Prirodno je željeti zdravlje više od bolesti, uspjeh više od neuspjeha, priznanje više od zaborava. Ali Ignacije ne traži da čovjek prezire ta dobra. Traži da nijedno od njih ne postane gospodar njegova srca.
To je sloboda koju je živio sveti Franjo Asiški. Mogao je biti bogati trgovac, ali izabrao je Kristovo siromaštvo. To je sloboda svete Terezije iz Lisieuxa, koja je prihvatila skrivenost samostanskoga života umjesto velikih djela. To je sloboda svetoga Maksimilijana Kolbea, koji je dragovoljno pošao u smrt za drugoga čovjeka.
Ali onda dolazi treći stupanj poniznosti.
To je možda najzahtjevnije razmatranje koje je ikada napisao sveti Ignacije.
On piše da bi, kada bi sve drugo bilo jednako na veću slavu Božju, čovjek trebao poželjeti biti siromašan s Kristom siromašnim, prezren s Kristom prezrenim i smatran ludim zbog Krista, ako ga to više suobličuje njegovu Gospodinu.
Na prvi pogled ove riječi mogu izgledati zastrašujuće. Zar kršćanin treba tražiti patnju? Zar treba željeti poniženje?
Odgovor Crkve uvijek je bio jasan: ne.
Katolička duhovnost nikada nije učila da treba tražiti trpljenje radi trpljenja. To bi bilo izobličenje Evanđelja. Ignacije ne govori o ljubavi prema boli. Govori o ljubavi prema Kristu koja je toliko velika da je spremna prihvatiti i ono što je teško ako to vodi dubljem zajedništvu s Njime.
To je upravo ono što sveti Pavao izražava riječima: "Sve smatram gubitkom zbog onoga najizvrsnijega – spoznaje Krista Isusa." (Fil 3,8)
Krist postaje toliko dragocjen da sve drugo zauzima drugo mjesto.
Ovdje se nalazi srce svih svetaca.
Sveta Terezija Avilska nije tražila bolesti, ali ih je prihvatila kada su došle.
Sveti Ivan od Križa nije želio tamnicu, ali je upravo u tamnici napisao najljepše stranice kršćanske mistike.
Sveta Edith Stein nije tražila mučeništvo, ali ga je prihvatila kao sudjelovanje u Kristovoj žrtvi.
Sveti Ignacije nije tražio poniženja, ali ih je prihvatio kada su bila dio Kristova puta.
Poniznost zato nije samoponižavanje.
Poniznost je potpuno povjerenje.
Ponizan čovjek više ne mora dokazivati svoju vrijednost. Njegova vrijednost dolazi od Boga.
Ne mora pobijediti u svakoj raspravi.
Ne mora imati posljednju riječ.
Ne mora uvijek biti u pravu.
Ne mora biti prvi.
Jer zna da ga Otac već poznaje i ljubi.
Koliko bi se naših obiteljskih sukoba, crkvenih podjela i društvenih napetosti ugasilo kada bismo ozbiljno živjeli ovu krepost! Većina naših sukoba ne nastaje zbog istine nego zbog povrijeđenoga ega. Ne branimo uvijek Evanđelje; često branimo vlastitu sliku o sebi.
Sveti Bernard iz Clairvauxa piše da je oholost želja da budemo iznad drugih, dok je poniznost radost što možemo služiti drugima. Sveti Grgur Veliki dodaje da je poniznost čuvarica svih kreposti. Bez nje i najveća dobra djela lako postaju hrana taštine.
Ignacije je to dobro znao. Zato je često upozoravao svoju subraću da najveće opasnosti ne dolaze izvana nego iznutra. Čovjek može propovijedati Evanđelje, osnivati škole, obraćati narode, a ipak izgubiti vlastito srce ako počne tražiti sebe umjesto Krista.
U konačnici, tri stupnja poniznosti nisu tri moralna zadatka.
Oni su tri stupnja ljubavi.
Prvi kaže:
Ne želim izgubiti Boga.
Drugi kaže:
Želim samo ono što Bog želi.
Treći kaže:
Želim biti toliko sjedinjen s Kristom da mi bude radost dijeliti Njegov život, Njegov križ i Njegovu slavu.
To je vrhunac ignacijevske duhovnosti.
Ne tražiti više ništa osim Krista.
I kada Ga čovjek pronađe, otkriva da je pronašao sve.
Za ispit savjesti
Pred Gospodinom iskreno promotri svoje srce. Što me najviše vrijeđa: nepravda ili povrijeđena taština? Jesam li spreman prihvatiti da drugi budu više cijenjeni od mene ako to više služi Božjoj slavi? Tražim li služenje ili priznanje? Vjerujem li da je moja vrijednost u tome što sam ljubljeno dijete Božje ili je još uvijek gradim na uspjehu, položaju i mišljenju drugih?
Tekst: Kateheo. Hr (D.Z.)
Foto: D.Z. (Sveti Ignacije - Rim)