Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
ČETVRTI DAN
Ad Maiorem Dei Gloriam: Živjeti jedino za veću slavu Božju
Malo je rečenica koje su toliko obilježile povijest kršćanske duhovnosti kao četiri latinske riječi koje je sveti Ignacije stavljao na svoja pisma, dokumente i odluke: Ad Maiorem Dei Gloriam – Na veću slavu Božju. To nije bio samo moto Družbe Isusove niti pobožni slogan kojim su se ukrašavali samostanski zidovi. To je bio sažetak cijeloga Evanđelja, način gledanja na život i kriterij po kojem je Ignacije donosio svaku važnu odluku.
Da bismo razumjeli dubinu ovih riječi, potrebno je najprije ispravno razumjeti što Sveto pismo podrazumijeva pod Božjom slavom. U suvremenom jeziku slava često označava ljudsku popularnost, moć ili uspjeh. U biblijskom jeziku riječ kabod označava Božju prisutnost, Njegovu veličinu, svetost i puninu života. Kada Mojsije moli: "Pokaži mi svoju slavu!" (Izl 33,18), on ne traži spektakularan prizor nego želi upoznati samoga Boga.
Božja se slava objavljuje u stvaranju, kada nebesa navješćuju Njegovu veličinu (Ps 19,2). Objavljuje se u oslobođenju Izraela iz Egipta, kada Bog pokazuje svoju vjernost Savezu. Objavljuje se u Hramu kada oblak ispunja Svetinju nad svetinjama. Ali svoju puninu doseže u Isusu Kristu.
Sveti Ivan započinje svoje Evanđelje riječima: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama te vidjesmo slavu njegovu." (Iv 1,14). Paradoks Evanđelja jest da se Božja najveća slava objavljuje upravo na križu. Ondje gdje čovjek vidi poraz, Bog objavljuje pobjedu ljubavi. Ondje gdje svijet vidi sramotu, Otac objavljuje slavu Sina. Zato Isus neposredno prije muke moli: "Oče, proslavi Sina svoga." (Iv 17,1). Križ postaje prijestolje Božje slave.
Ignacije je upravo to duboko razumio. Shvatio je da najveća Božja slava nije u ljudskom divljenju nego u tome da čovjek potpuno odgovori na Božju ljubav. Zato njegovo geslo ne glasi samo Ad Dei Gloriam – na slavu Božju – nego Ad Maiorem Dei Gloriam – na veću slavu Božju. Uvijek postoji "više". Uvijek postoji dublji odgovor ljubavi. Uvijek postoji potpunije predanje.
To "više" nije perfekcionizam niti neprestano dokazivanje pred Bogom. Ignacije ne govori o tome da Bog traži više zato što Mu nešto nedostaje. Bog je savršen. "Više" se odnosi na naše srce. Ljubav uvijek traži više jer prava ljubav nikada nije zadovoljna minimumom.
Kada čovjek nekoga istinski ljubi, ne pita: "Koliko najmanje moram učiniti?" Ljubav pita: "Što još mogu učiniti za ljubljenu osobu?" Tako i svetost nije traženje granice dopuštenoga, nego neprestano traženje veće ljubavi.
Ovdje se krije jedna od najvećih razlika između duhovnosti zakona i duhovnosti Evanđelja. Farizej pita: "Što moram učiniti da ispunim zapovijed?" Svetac pita: "Kako mogu više ljubiti Krista?"
Zato je sveti Ignacije u Duhovnim vježbama neprestano pozivao na velikodušnost. Nije želio oblikovati prosječne kršćane koji će se zadovoljiti izbjegavanjem teških grijeha. Želio je oblikovati učenike koji će cijelim srcem tražiti Krista.
U tom svjetlu treba razumjeti i poznatu molitvu velikodušnosti koju mnogi pripisuju ignacijevskoj tradiciji:
"Gospodine, nauči me biti velikodušan. Nauči me služiti Ti kako zaslužuješ. Dati, a ne brojiti cijenu. Boriti se, a ne mariti za rane. Raditi, a ne tražiti odmora. Trošiti se, a ne tražiti druge nagrade osim spoznaje da vršim Tvoju svetu volju."
To nije molitva aktivizma. To je molitva ljubavi.
Sveti Ignacije nikada nije odvajao Božju slavu od spasenja čovjeka. Naprotiv, smatrao je da je čovjek najsličniji Bogu upravo onda kada živi za Njega. Ovdje se susreće s velikom mišlju svetoga Ireneja Lionskog: "Slava je Božja živi čovjek, a život je čovjekov gledanje Boga." (Gloria Dei vivens homo; vita autem hominis visio Dei.)
Drugim riječima, Bog se proslavlja onda kada čovjek postaje ono za što je stvoren.
To potpuno mijenja pogled na svakodnevni život. Božja slava ne ostvaruje se samo u liturgiji ili molitvi. Ona se ostvaruje kada roditelj s ljubavlju odgaja dijete. Kada liječnik savjesno liječi bolesnika. Kada radnik pošteno obavlja svoj posao. Kada svećenik vjerno naviješta Evanđelje. Kada netko oprašta neprijatelju. Kada bolesnik svoje trpljenje prikazuje Kristu. Sve može postati liturgija ako je učinjeno iz ljubavi prema Bogu.
Ignacije zato govori o pronalaženju Boga u svemu. To nije panteizam niti poistovjećivanje Boga sa svijetom. To je pogled vjere koji u svakom trenutku traži priliku da odgovori na Božju ljubav.
Sveti Toma Akvinski uči da svako stvorenje sudjeluje u Božjoj dobroti. Sveti Bonaventura govori da je cijeli svemir poput knjige u kojoj je Bog ostavio tragove svoje mudrosti. Sveti Maksim Ispovjednik piše da sva stvorenja imaju svoj logos, svoje značenje koje ih usmjerava prema Kristu, vječnom Logosu. Ignacije ovu veliku teološku baštinu pretače u praktičan duhovni život. On ne pita samo gdje je Bog prisutan, nego kako Mu danas mogu odgovoriti većom ljubavlju.
No postoji još jedna dimenzija gesla Ad Maiorem Dei Gloriam koja je posebno važna za naš duhovni život.
Najveći neprijatelj Božje slave nije uvijek otvoreni grijeh. Vrlo često to je taština. Čovjek može činiti dobra djela, ali tražiti vlastitu slavu. Može propovijedati, a željeti divljenje ljudi. Može moliti, a tražiti da ga drugi smatraju pobožnim. Može služiti Crkvi, a zapravo graditi vlastito kraljevstvo.
Isus upravo na to upozorava kada kaže: "Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide." (Mt 6,1)
Ignacije je znao koliko je ljudsko srce sklono tražiti sebe čak i u svetim stvarima. Zato je neprestano ispitivao svoje nakane. Nije bilo dovoljno učiniti dobro djelo. Trebalo je pitati: Za koga to činim? Za Krista ili za sebe?
To pitanje ostaje jedno od najvažnijih pitanja svakoga kršćanskog života.
Na kraju života čovjek neće biti pitan koliko je bio uspješan, koliko je knjiga napisao, koliko je ljudi poznavao ili koliko je priznanja primio. Bit će pitan koliko je ljubio. Sve drugo prolazi.
Sveti Ignacije svojim životom svjedoči da najveća ljudska veličina nije u tome da čovjek ostavi veliko ime iza sebe, nego da dopusti da se kroz njegov život objavi Krist.
To je istinska veća slava Božja.
Za ispit savjesti
Pred Gospodinom se zapitaj: Što je najdublji motiv mojega djelovanja? Tražim li više Božje priznanje ili ljudsku pohvalu? Jesam li spreman ostati neprimijećen ako će se time više proslaviti Krist? Koje su skrivene taštine još uvijek prisutne u mome srcu? Mogu li svoje svakodnevne obveze pretvoriti u čin ljubavi prema Bogu?
Tekst: Kateheo. Hr (D.Z.)
Foto: D.Z. (Sveti Ignacije - Rim)