Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
OSMI DAN
Poslanje i poslušnost: Tražiti i vršiti Božju volju u Crkvi
Nakon obraćenja u Loyoli, pročišćenja u Manresi i dugih godina studija, sveti Ignacije nije ostao živjeti u tišini vlastite duhovnosti. Susret s Kristom uvijek rađa poslanjem. Onaj tko je istinski upoznao Gospodina ne može zadržati Njegovu ljubav samo za sebe. Ljubav po svojoj naravi želi biti darovana.
To je zakon cijeloga Svetoga pisma. Abraham je pozvan da bude blagoslov narodima. Mojsije susreće Boga na Sinaju kako bi bio poslan Izraelu. Izaija nakon viđenja Božje slave čuje pitanje: „Koga da pošaljem?“, na što odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ (Iz 6,8). Marija nakon navještenja ne ostaje zatvorena u vlastitom iskustvu, nego hita Elizabeti. Apostoli nakon Duhova izlaze iz dvorane Posljednje večere i naviještaju Evanđelje cijelome svijetu.
Pravi susret s Bogom nikada ne završava zatvaranjem u sebe.
U tome je jedna od najvećih opasnosti duhovnoga života. Čovjek može toliko uživati u vlastitoj molitvi da zaboravi kako ga Bog šalje drugima. Mistično iskustvo koje ne rađa ljubavlju prema bližnjemu nije dovršilo svoje djelo. Sveti Grgur Veliki piše da kontemplacija i djelovanje nisu suprotnosti, nego dvije strane iste ljubavi. Tko istinski promatra Boga, vraća se ljudima s većom ljubavlju.
Sveti Ignacije to je duboko razumio. Zato Družba Isusova nije nastala kao red zatvoren u samostansku šutnju. Nastala je kao apostolska zajednica ljudi spremnih poći kamo god Crkva bude trebala. Njihova karizma nije bila vezana uz jedno mjesto. Njihov dom postao je cijeli svijet.
Ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih oznaka ignacijevske duhovnosti – poslušnosti.
Današnji čovjek teško prihvaća tu riječ. Ona često priziva slike prisile, gubitka slobode ili slijepoga izvršavanja naredbi. Međutim, biblijska poslušnost ima sasvim drugo značenje.
Latinska riječ oboedire znači pozorno slušati. Poslušan čovjek nije onaj koji prestaje misliti. Poslušan je onaj koji je toliko otvoren Bogu da Mu dopušta voditi vlastiti život.
Najveći primjer poslušnosti nije sveti Ignacije.
To je Isus Krist.
Poslanica Hebrejima govori: „Premda je bio Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati.“ (Heb 5,8)
Poslušnost nije bila Kristova slabost nego izraz Njegove beskrajne ljubavi prema Ocu. U Getsemanskom vrtu izgovara riječi koje predstavljaju vrhunac svake kršćanske duhovnosti:
„Oče, ne moja, nego Tvoja volja neka bude.“ (Lk 22,42)
To je rečenica koja mijenja povijest svijeta.
Adam je rekao: "Moja volja."
Krist kaže: "Tvoja volja."
U toj jednoj razlici nalazi se cijelo otajstvo spasenja.
Ignacije želi da i njegovi učenici uđu u tu istu dinamiku. Poslušnost nije odricanje od osobnosti. Naprotiv, tek kada čovjek pronađe Božju volju, postaje ono za što je stvoren.
Veliki crkveni otac sveti Maksim Ispovjednik uči da čovjek postaje potpuno slobodan tek kada svoju ljudsku volju uskladi s Božjom voljom. Sloboda nije mogućnost da činim što god poželim. Sloboda je sposobnost da činim ono za što sam stvoren.
To je ono što je živio sveti Ignacije.
Kada je s prvim drugovima položio zavjete na Montmartreu, željeli su otići u Svetu Zemlju. To je bio njihov san. Međutim, političke okolnosti onemogućile su putovanje. Mogli su se razočarati. Mogli su inzistirati na vlastitome planu.
Umjesto toga učinili su ono što će obilježiti cijelu njihovu povijest.
Predali su se na raspolaganje Papi.
To nije bio administrativni čin.
Bio je to duboko teološki izbor.
Vjerovali su da Krist nastavlja voditi svoju Crkvu preko apostolskoga nasljedstva. Zato su obećali da će poći kamo god ih Sveti Otac pošalje, radi većega dobra duša.
Četvrti zavjet isusovaca, posebna poslušnost Papi u misijskom poslanju, nije izraz ljudske podložnosti nego dubokoga povjerenja u Krista koji vodi svoju Crkvu.
Naravno, Ignacije nije zagovarao slijepu poslušnost bez razlučivanja. Naprotiv, nitko nije više naglašavao potrebu razlučivanja od njega. Ali kada je Božja volja jednom postala jasna, nije ostavljao mjesta dvostrukosti srca.
Koliko je to izazovno u našem vremenu.
Živimo u kulturi koja neprestano govori o samoodređenju. Čovjek želi biti sam svoj učitelj, sam svoj autoritet i sam svoj spasitelj. Evanđelje govori nešto sasvim drugo. Isus kaže:
„Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga.“ (Mt 16,25)
Paradoks je da čovjek pronalazi sebe upravo onda kada se daruje.
Sveti Ivan Pavao II. ovu je istinu često izražavao riječima Drugoga vatikanskoga sabora:
„Čovjek ne može potpuno pronaći samoga sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe.“ (Gaudium et spes, 24)
To je srce svakoga kršćanskog poslanja.
Ne živjeti za sebe.
Živjeti za Krista.
A živjeti za Krista znači živjeti za spasenje ljudi.
Sveti Franjo Ksaverski, jedan od prvih Ignacijevih drugova, napustio je europsku sigurnost i otišao u Indiju, Japan i na prag Kine. U pismima piše kako je bio iscrpljen, bolestan i često usamljen, ali nije žalio ni za čim jer je znao da služi Kristu.
Sveti Petar Faber, možda najnježniji među prvim isusovcima, prolazio je Europom pomirujući zavađene ljude i obnavljajući vjeru ondje gdje je bila ranjena.
Oni nisu tražili vlastite projekte.
Tražili su kamo ih Krist šalje.
To je pitanje koje i danas stoji pred svakim kršćaninom.
Poslanje nije rezervirano samo za svećenike, redovnike ili misionare.
Roditelji imaju svoje poslanje u obitelji.
Liječnik u bolnici. Profesor u školi. Radnik na svome poslu.
Mladi među svojim vršnjacima.
Starija osoba u svjedočanstvu strpljivosti.
Bolesnik koji svoje trpljenje prikazuje Kristu također postaje misionar ljubavi.
Svaki je pozvan. Nitko nije izuzet.
Na kraju, Ignacije nas podsjeća na jednu istinu koju lako zaboravljamo.
Mi ne nosimo Krista svijetu zato što smo savršeni.
Nosimo Ga zato što smo poslani.
A Onaj koji šalje uvijek daje i milost potrebnu za poslanje.
Za ispit savjesti
Pred Gospodinom razmisli: Tražim li iskreno Božju volju ili nastojim da Bog potvrdi moje planove? Jesam li spreman prihvatiti poslanje koje možda nije onakvo kakvo sam zamišljao? Molim li za spasenje ljudi ili sam zaokupljen prvenstveno vlastitim duhovnim napretkom? Vjerujem li da me Krist svakoga dana šalje ondje gdje se nalazim?
Tekst: Kateheo. Hr (D.Z.)
Foto: D.Z. (Sveti Ignacije - Rim)