Svaki dan do blagdana svetog Ignacija Lojolskog zajedno razmatramo teme iz života i duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog.
Ova razmatranja također mogu poslužiti kao devetnica i priprava za blagdan svetog Ignacija.
PRVI DAN
Poziv na obraćenje: Bog ulazi kroz naše rane
Malo je obraćenja u povijesti Crkve koja tako jasno pokazuju kako Bog djeluje kroz ljudsku slabost kao što je to obraćenje svetoga Ignacija Lojolskog.
Ono nije započelo u samostanu, tijekom mističnog viđenja ili usred pobožne molitve.
Počelo je na bojištu, među bukom topova, ranjenim tijelima i ljudskim ambicijama.
Ignacije je tada bio čovjek ovoga svijeta. Sanjao je vitešku slavu, društveni ugled i naklonost plemkinje kojoj je želio posvetiti svoje pothvate. Njegovo srce nije bilo zlo, ali je bilo usmjereno prema prolaznim dobrima. Poput mnogih ljudi, nije tražio Boga radi Boga, nego je želio ostvariti vlastite snove.
Tada dolazi trenutak koji će promijeniti cijelu povijest Crkve. Topovsko zrno u bitci kod Pamplone razbija njegovu nogu, ali još više razbija njegove planove. Ono što je izgledalo kao katastrofa postalo je početak milosti. Bog često ne ulazi u naš život ondje gdje smo jaki, nego upravo ondje gdje smo slomljeni. Rana kroz koju je ušlo trpljenje postala je i otvor kroz koji je ušla milost.
To je duboko biblijsko načelo. Jakov tek nakon noćne borbe s Bogom izlazi ranjen, ali i blagoslovljen. Mojsije tek nakon četrdeset godina pustinje postaje sposoban voditi narod. Petar tek nakon gorkoga plača postaje stijena Crkve. Pavao tek nakon pada pred Damaskom postaje apostol naroda. Krist sam spašava svijet ne snagom mača, nego ranama križa. U Božjoj ekonomiji spasenja rana nije kraj; ona često postaje mjesto novoga stvaranja.
Ignacije tijekom dugoga oporavka traži viteške romane kako bi nastavio hraniti svoju maštu. No u kući ih nema. Umjesto njih dobiva Život Kristov i Zlatnu legendu. U početku ih čita iz dosade, ali Duh Sveti polako počinje preobražavati njegovo srce. Riječ Božja i svjedočanstvo svetaca čine ono što nikakav ljudski argument nije mogao učiniti. Srce se počinje mijenjati iznutra.
Ignacije primjećuje nešto novo. Kada mašta o starim uspjesima, osjeća kratkotrajno uzbuđenje koje brzo nestaje i ostavlja prazninu. Kada razmatra život Isusa i svetaca, osjeća duboki mir koji ostaje i nakon što završi čitati. Upravo će iz toga iskustva nastati njegovo znamenito učenje o razlučivanju duhova. Bog ne govori samo riječima. Govori i pokretima srca. Govori mirom koji ostaje, svjetlom koje pročišćava razum i ljubavlju koja oslobađa čovjeka od navezanosti.
Koliko puta i mi pokušavamo izbjeći vlastite Pamplone? Molimo Boga da ukloni križ, bolest, neuspjeh ili gubitak, a možda upravo kroz to želi započeti naše obraćenje. Ono što nazivamo tragedijom može biti početak novoga života. Sveti Augustin piše: "Bog je bliži čovjeku nego što je čovjek sam sebi." Kada nam se čini da je sve izgubljeno, Bog često započinje svoje najveće djelo.
Ignacije je kasnije u Duhovnim vježbama napisao da je čovjek stvoren da hvali, štuje i služi Bogu, a sve ostalo postoji samo ukoliko vodi tome cilju. To je poznato Načelo i temelj (Principio y Fundamento). Cijeli ljudski život dobiva smisao tek kada se promatra iz perspektive vječnosti. Sve drugo, ma koliko bilo dobro, ostaje sredstvo, a ne cilj. Kada sredstva postanu cilj, nastaje idolopoklonstvo. Kada Bog ponovno postane središte života, čovjek pronalazi slobodu.
Obraćenje nije jednokratan događaj nego trajni proces. Ignacije se nije obratio u jednom danu. Trebale su godine čišćenja, molitve, studija, kušnji i odricanja prije nego što će postati utemeljitelj Družbe Isusove. Tako je i u našem životu. Bog ne gradi svetost naglo. On oblikuje srce strpljivo, poput kipara koji polako uklanja sve što zaklanja ljepotu njegova djela.
Crkveni oci često su govorili da Bog dopušta kušnje ne zato da bi nas ponizio, nego da bi nas oslobodio lažnih oslonaca. Sveti Ivan Zlatousti piše da Bog često dopušta da čovjek izgubi ono u što se uzdao kako bi otkrio Onoga koji nikada ne može biti izgubljen. Sveti Grgur Veliki dodaje da kušnja postaje učitelj poniznosti, a poniznost vrata mudrosti. Ignacije je upravo kroz vlastiti slom naučio ono što nijedna škola nije mogla naučiti: da je Bog dovoljan.
Na kraju svoga života više nije bio poznat kao veliki vojnik nego kao čovjek koji je tisuće duša naučio tražiti i nalaziti Boga u svemu. To je najveće obraćenje: ne samo prestati činiti zlo, nego naučiti gledati cijeli život Božjim očima. Tada svaka radost postaje zahvala, svaka kušnja prilika za rast, a svaka rana mjesto susreta s Kristom.
Možda upravo danas nosiš neku svoju Pamplonu. Možda postoji rana koju još uvijek smatraš prokletstvom. Sveti Ignacije poziva te da je položiš pred Gospodina. Bog nije autor zla, ali je Gospodar povijesti. On može učiniti da upravo ono što je neprijatelj zamislio za propast postane početak svetosti. Na križu se to već dogodilo jednom zauvijek. Zato nijedna rana, sjedinjena s Kristovom ranom, nije besmislena.
Za ispit savjesti
Zapitaj se pred Gospodinom: Koje su me životne rane najviše približile Bogu? U čemu još uvijek tražim vlastitu slavu više nego Božju? Jesam li spreman dopustiti Kristu da i ono što me boli pretvori u put obraćenja? Postoji li nešto čega se grčevito držim, a što me udaljava od slobode djece Božje?
Tekst: Kateheo. Hr (D.Z.)
Foto: D.Z. (Sveti Ignacije - Rim)