Kada se Ivan Krstitelj promatra samo kao povijesna osoba, postoji opasnost da ostane zatvoren u prvome stoljeću, među obalama Jordana, herodovskim palačama i pustinjama Judeje. Međutim, Evanđelje ga ne prikazuje kao lik koji pripada prošlosti, nego kao glas koji ne prestaje odjekivati kroz sva vremena i u današnje vrijeme.
Nije slučajno da Crkva svake godine ponovno čita njegove riječi, slavi njegovo rođenje i mučeništvo te ga postavlja pred vjernike kao trajni uzor priprave puta Gospodinu.
U svakom vremenu postoje drukčije okolnosti, drukčiji izazovi i drukčije kušnje, ali ljudsko srce ostaje isto i zato Ivanova poruka ostaje jednako aktualna danas kao i prije dvije tisuće godina.
Suvremeni čovjek živi usred neviđene količine informacija, ali često pati od nedostatka mudrosti. Nikada nije bilo lakše doći do podataka, a istodobno nikada nije bilo teže pronaći unutarnju sabranost. Ivan se pojavljuje upravo kao odgovor na taj problem.
Njegova snaga ne proizlazi iz mnoštva riječi nego iz njihove dubine. Ivan dolazi iz šutnje i upravo zato njegove riječi imaju težinu.
Crkveni oci često ističu da Bog govori malo, ali njegove riječi stvaraju svjetove.
Sotona govori mnogo, ali njegove riječi raspršuju čovjeka.
Ivan nas vraća toj zaboravljenoj istini.
Nije problem suvremenoga čovjeka što premalo govori o Bogu, nego što premalo sluša Boga!
Pustinja u kojoj je Ivan živio stoga nije samo zemljopisna stvarnost nego trajna duhovna potreba. Današnji kršćanin možda nikada neće živjeti među stijenama Judeje niti će se hraniti skakavcima i divljim medom, ali je pozvan pronaći vlastitu pustinju.
Ta pustinja može biti vrijeme klanjanja pred Presvetim, trenutak sabranosti uz Sveto pismo, vjernost osobnoj molitvi ili jednostavno sposobnost da se ugase svi glasovi koji neprestano zahtijevaju pozornost.
Bez te unutarnje pustinje čovjek postupno gubi sposobnost razlikovanja Božjega glasa od glasova svijeta.
Pustinjaci su to duboko razumjeli. Za njih je najveća bitka čovjeka ona koja se vodi u njegovim mislima. Čovjek može napustiti grad i otići u pustinju, a da pritom cijeli grad nosi u sebi. S druge strane, može živjeti usred svijeta, a ipak posjedovati srce koje prebiva u Božjoj prisutnosti. Ivanova pustinja prije svega je stanje duše i ona označava slobodu od svega što zarobljava srce i priječi mu da sluša Gospodina.
Jednako snažno odjekuje i njegova poruka obraćenja. U mnogim razdobljima crkvene povijesti postojala je opasnost da se obraćenje svede na moralno popravljanje ili izvanjske promjene ponašanja. Međutim, biblijski pojam metanoie zahvaća mnogo dublju razinu ljudskoga bića. Radi se o promjeni načina gledanja, promjeni srca i promjeni odnosa prema Bogu.
Obraćenje započinje onda kada čovjek prestane živjeti kao središte vlastitoga svijeta i počne živjeti od Božje volje. Upravo zato Ivan ne govori samo: „Promijenite svoje ponašanje“, nego: „Obratite se.“ On poziva na dubinsku preobrazbu čovjekove nutrine.
To je osobito važno u vremenu koje često zamjenjuje duhovni život raznim aktivizmom. Čovjek može biti uključen u brojne crkvene aktivnosti, sudjelovati na susretima, moliti različite pobožnosti i pritom ostati zatvoren za istinsko obraćenje.
Ivan ne dopušta takvu iluziju i njegovo upozorenje da Bog od kamenja može podići Abrahamovu djecu razara svaki osjećaj lažne sigurnosti.
Nitko nije spašen zbog pripadnosti određenoj skupini, zajednici ili tradiciji. Spasenje uvijek uključuje osobni odgovor na Božju milost.
Posebno je zanimljivo promatrati Ivanovu poruku u kontekstu suvremene kulture samopotvrđivanja. Današnji svijet neprestano poziva čovjeka da gradi sebe, promovira sebe, ističe sebe i ostvaruje sebe.
U takvom ozračju Ivanove riječi: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ zvuče gotovo sablažnjivo. One se protive logici svijeta koja uspjeh mjeri vidljivošću, utjecajem i moći. Međutim, upravo u toj rečenici skriva se jedna od najvećih tajni kršćanske duhovnosti.
Sveti Augustin promatra čitavu povijest čovječanstva kao sukob dviju ljubavi. Jedna je ljubav prema sebi koja ide sve do prezira Boga, a druga je ljubav prema Bogu koja ide sve do zaborava sebe. Ivan predstavlja drugu stvarnost. Njegov život pokazuje da čovjek ne postaje manji kada Boga stavlja na prvo mjesto. Naprotiv, tada postaje veći nego što bi ikada mogao postati vlastitim snagama. Paradoks Evanđelja sastoji se upravo u tome da čovjek pronalazi sebe onda kada se daruje.
Ova istina posebno dolazi do izražaja u Ivanovu odnosu prema Kristu. Ivan ne pokušava zadržati učenike za sebe. Ne uspoređuje se s Isusom. Ne natječe se s njim. Ne boji se izgubiti vlastitu važnost. Njegova radost proizlazi iz činjenice da se pojavljuje Zaručnik.
U tome se skriva jedna od najvećih pouka za Crkvu današnjice.
Svaka služba u Crkvi postoji radi Krista. Svećenik, teolog, kateheta, voditelj zajednice ili propovjednik prestaje biti vjeran svom pozivu onoga trenutka kada počne okupljati ljude oko sebe umjesto oko Krista.
Ivan ostaje trajni uzor upravo zato što nikada nije zamijenio svoje poslanje vlastitom slavom.
Njegova mučenička smrt dodatno produbljuje ovu poruku.
Suvremeni čovjek često povezuje uspjeh s vidljivim rezultatima i mjeri vrijednost života postignućima, priznanjima i ostvarenim ciljevima.
Ivan završava u tamnici i ljudskim očima gledano, njegov život završava neuspjehom.
Njegov javni nastup traje kratko. Njegovi protivnici ostaju na vlasti. Njegova glava završava na pladnju pred Herodovim gostima. Ipak, upravo tu Evanđelje otkriva drukčiju logiku.
U Božjim očima uspjeh nije isto što i pobjeda pred svijetom. Uspjeh je vjernost.
Mučeništvo je najpotpunije nasljedovanje Krista jer čovjek tada više nema što ponuditi osim samoga sebe.
Ivanova smrt zato nije kraj njegova poslanja nego njegovo dovršenje.
Glas koji je naviještao Jaganjca sada i sam postaje svjedokom istine do kraja.
Upravo zbog toga Ivan ostaje iznimno važan za razumijevanje duhovnoga boja.
Borba koju on vodi nije prvenstveno borba protiv političkih protivnika, religioznih vođa ili pokvarenih vladara.
Korijen borbe nalazi se mnogo dublje i radi se o sukobu između Božje istine i čovjekove samodostatnosti. Taj sukob prolazi kroz svako ljudsko srce. Svaki put kada čovjek bira vlastitu volju umjesto Božje, ponavlja se drama koja je započela u Edenu. Svaki put kada se vraća Bogu, nastavlja se put obraćenja koji je Ivan naviještao uz Jordan.
Zbog toga se može reći da Ivanova poruka nije završila njegovom smrću. Ona traje sve dok postoji čovjek kojemu je potrebno obraćenje.
Traje sve dok postoji srce koje traži Boga. Traje sve dok Crkva hodi kroz povijest prema konačnom susretu sa Zaručnikom.
Glas iz pustinje nije utihnuo. On i danas poziva čovjeka da ukloni prepreke koje priječe dolazak Gospodnji, da odbaci iluziju samodostatnosti, da se vrati istini i da svoj pogled usmjeri prema Jaganjcu Božjemu koji oduzima grijeh svijeta.
Upravo zato Ivan Krstitelj ostaje jedna od najsuvremenijih osoba cijeloga Svetog pisma.
Što je svijet bučniji, njegova šutnja postaje važnija.
Što je čovjek više usmjeren na sebe, njegova poniznost postaje potrebnija.
Što se više gubi osjećaj za istinu, njegovo svjedočanstvo postaje dragocjenije.
I što se više zamagljuje Kristovo lice, to snažnije odjekuje njegov proročki poklik: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta.“
Sveti Ivane Krstitelju, moli za nas!
Tekst: D.Z. (Kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Đakovo)