Lažna poniznost je jedna od najopasnijih zamki jer zvuči sveto.
Ona govori jezikom skromnosti, ali ne nosi plodove istine.
Ona često počinje rečenicom „nisam dostojan“, ali završava neposluhom.
Ona često tvrdi „ja nisam sposoban“, ali u dubini želi izbjeći rizik. Ona često govori „ja se ne guram“, a potajno želi da je netko povuče naprijed i potvrdi.
Ona često govori „ja sam ništa“, ali ta rečenica može biti suptilni oblik manipulacije: sada mi moraš reći da nisam ništa, nego da vrijedim.
U korijenu lažne poniznosti često stoji strah.
Strah od osude. Strah od pogreške. Strah od odgovornosti. Strah od neuspjeha. I dok se taj strah ne prizna, čovjek može godinama živjeti u „pobožnom“ stavu koji zapravo zatvara vrata Božjem pozivu.
Jer Bog često zove čovjeka da iziđe.
A lažna poniznost uvijek nađe izliku da ostane.
Pustinja nas uči: čovjek koji stalno govori da nije vrijedan često traži da ga se uzvisi.
To je brutalno iskreno, ali oslobađajuće.
Prava poniznost ne traži publiku.
Prava poniznost traži Boga.
Lažna poniznost traži sigurnost i potvrdu, ali to se ne zove ljubav, nego strah.
Tekst: D.Z.
Fotografija: D.Z. (Marija Bistrica)