O čudesima Duha Svetoga treba govoriti.
Ne zato da bi se stvorio dojam izvanrednosti, nego zato da bi se prenijela vjera.
Svjedočanstvo je način na koji se iskustvo milosti pretače u život drugih. Kada netko čuje što je Bog učinio, u njemu se rađa nada.
Ne kao optimizam, nego kao nutarnje uvjerenje da Bog djeluje i danas.
Za onoga koji živi u Duhu Svetome, čudesa nisu nešto neobično, nego postaju dio svakodnevice. Ne nužno u spektakularnom smislu, nego u dubinskom.
Čudo je kada se srce obrati.
Čudo je kada čovjek oprosti.
Čudo je kada se razbije ovisnost, kada se vrati mir, kada se u obitelji rodi nova ljubav, kada se zajednica obnovi, kada netko ponovno počne moliti.
Ali postoji opasnost: govoriti o sili Duha, a živjeti bez ognja. Naviještati vatru, a srce držati zatvorenim.
Izgovarati molitve, a ne biti prisutan.
Čovjek može moliti mnogo, a ne moliti u Duhu.
Može izgovarati riječi, a ne predati srce.
Zato pitanje nije samo koliko molimo, nego kako molimo.
Je li molitva susret ili obveza.
Je li molitva gorenje ili izvršavanje.
Duhovni proboj događa se kada čovjek dopusti Duhu Svetome da ga uvede u borbu za slobodu.
Tada molitva postaje prostor u kojem se ruše okovi.
Molitva za ozdravljenje srca, za oslobođenje, za obnovu odnosa, za vjeru, za darove – sve to postaje stvarno kada Duh vodi.
Jer tada više ne moli samo čovjek, nego Duh moli u njemu.
Tekst: D.Z.
Foto: D.Z. (Vatikan - Basilica svetog Petra)