Najteže je živjeti od Riječi, a to znači dati joj vrijeme, mjesto i glas. Vrijeme – jer bez vremena nema slušanja.
Mjesto – jer čovjek treba “sveti kutak” gdje se srce uči klanjanju. Glas – jer izgovorena Riječ ulazi dublje: kad čitaš naglas, ti sam sebi naviještaš, i tvoj um prestaje biti jedini propovjednik u tvom životu.
I tada se zatvara krug tvoje poruke: Riječ nije samo za mene, nego i za druge.
“Oni ga pobjediše krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva.” Riječ koju si primio postaje svjedočanstvo koje oslobađa drugoga.
Čovjek koji putuje kroz Pismo, počinje nositi vatru – ne vatru nervoze, nego vatru Duha Svetoga. I tu se vraća poziv: zapaliti svijet – ne ideologijom, nego Riječju koja je postala život.
Na početku godine, a i na početku svakog dana, ostaje jedna odluka uzeti kruh živi: otvoriti Pismo kao da otvaraš vrata živome Bogu.
Ne da bi ti Bog potpisao tvoje planove, nego da bi ti ušao u njegove.
Ne da bi ti izabrao retke koji ti pašu, nego da bi ti Riječ izabrala srce koje će postati poslušno.
I tada se događa čudo koje je tiho, ali stvarno: čovjek prestaje biti jadan bez Riječi, jer postaje nastanjen Riječju. A gdje Riječ prebiva, tamo se rađa sloboda, novi život i pjesma koja ne ovisi o vremenskoj prognozi, nego o prisutnosti Onoga koji govori.
Tekst: D.Z.
Fotografija: D.Z. (Gargano)