Postoji rečenica koja zvuči moderno, a zapravo je oduvijek: „Ja neću služiti.“
U modernom jeziku ona glasi: „Neću da me iskorištavaju“, „neću biti naivan“, „neću da me gaze“, „neću se davati“. I naravno, postoje stvarne situacije gdje su ljudi ranjeni, iskorišteni, prevareni.
Ali problem nastaje kad moja rana postane teologija, kad moja obrana postane identitet, kad moje zatvaranje postane stil života. Tada se srce otvrdne, a tvrdo srce uvijek gradi zid. Zid prema ljudima, ali i zid prema Bogu.
Oholost nije uvijek glasna. Ona može biti tiha, ali uporna. Može izgledati kao samodostatnost: „Ja znam“, „ja mogu“, „meni ne treba“.
Može izgledati kao duhovna kontrola: „Ja sam već sve to riješio“, „ja sam iznad toga“. Oholost je stanje u kojem čovjek više ne prima. A tko ne prima, ne može ni biti spašen. Jer spasenje je dar.
Postoji jednostavna mudrost: gdje je poniznost, zlo nema pristupa.
Ne zato što je ponizan čovjek „jači“, nego zato što je otvoren Bogu.
A gdje je čovjek pun sebe, gdje su ego, ambicije, skriveni motivi i ranjeni ponos, tamo nema mjesta za slavu Božju.
Ne zato što Bog ne želi, nego zato što čovjek drži ruke pune. Ako držiš šake stisnute, ne možeš primiti.
Tekst: D.Z.
Fotografija: D.Z. (Gargano, Italija)