Đavao ne mora poticati čovjeka na „velike“ grijehe.
Dovoljno je da ga omami, zbuni i udalji od Boga sitnim koracima.
Taktike neprijatelja nisu spektakularne. One su tihe, uporne, suptilne. Upravo zato su tako opasne.
Prva napast dolazi kroz misli. Đavao ne mora čovjeka tjerati na teške grijehe. Dovoljno je da mu zamuti pogled. Kada čovjek izgubi jasnoću, gubi i sposobnost razlučivanja. Umjesto vjere rađa se sumnja, umjesto radosti nelagoda.
Odgađanje – Koliko puta osjetiš poticaj učiniti dobro, pomoliti se, nekome pomoći… a onda kažeš: „Sutra ću.“ Sutra je neprijateljev saveznik. On želi da dobro uvijek ostane za kasnije.
Površnost – Živimo u vremenu brzine, „to go“ kulture. Sve odmah, instant, bez dubine. No Bog se nalazi u dubini. Neprijatelj nas potiče da ostanemo na površini – da čujemo stotinu nagovora, pogledamo deset video-klipova, ali da ni u jedan ne uđemo srcem.
Puno hrane, a malo probave – duhovno prejedanje bez hranjivosti.
Odvraćanje od molitve – Molitva je najizravnija prijetnja paklu. Zato uvijek postoji otpor, distrakcija, nedostatak vremena. Đavao želi da molitvu shvatimo kao teret, a ne kao susret. Zato je važno molitvu zakazati kao stvarni sastanak – baš kao što dogovaramo kavu ili posao.
Oholost i vlastito mišljenje – „Ja mislim da je ovo ispravno.“ Ako je moje mišljenje postalo mjerilo dobra i zla, upao sam u oholost. To je suptilna taktika neprijatelja – da sebe stavim na Božje mjesto.
Duhovna lijenost – Ne radi se samo o fizičkom umoru, nego o nevoljkosti da uđemo u tišinu i razmatranje. Đavao nam nudi neprestanu buku i sadržaje, da ne bismo čuli Božji glas.
Strah i zabrinutost – Zloduh nas usmjerava prema budućnosti: „Što ako izgubiš posao? Što ako oboliš? Što ako ostaneš sam?“
Bog kaže: „Dosta je svakom danu njegova zla“ (Mt 6,34).
Neprijatelj želi da živimo u sutra, umjesto u sada.
Rutina bez srca – Kada molitva postane puka navika, bez ljubavi i žara, neprijatelj je postigao svoje. Bog ne traži naviku, nego srce.
Umor i samosažaljenje – „Preumoran sam, ne mogu danas služiti.“ „Nitko me ne razumije.“ Ovi unutarnji glasovi često su znak da neprijatelj koristi slabost tijela da bi zaustavio duh.
Ogovaranje, zavist i usporedbe – Đavao je „otac laži“, a jezik ogovaranja njegov je instrument. Kada ogovaramo, rušimo zajedništvo i dostojanstvo brata. Kada se uspoređujemo i zavidimo, dopuštamo neprijatelju da uđe u naše srce.
Tekst: D.Z.
Fotografija: D.Z. (Split)