Savršenstvo od kojeg bježimo: kriva slika poniznosti i strah od gubitka
Poniznost je savršenstvo, ali savršenstvo koje većina ljudi ne želi. Ne zato što je poniznost ružna, nego zato što je poniznost istinita. Čovjek se lakše umara trčeći za uspjehom nego stojeći u istini.
U svijetu u kojem je vrijednost često vezana uz vidljivost, postignuća i dojam, poniznost izgleda kao pad. Izgleda kao slabost, kao gubitak kontrole, kao opasnost da će te drugi pregaziti. Zato se mnogi radije „oštro postave“, radije se zaštite, radije pokažu zube – i to nazivaju zrelošću.
Istodobno, mnogi imaju duhovnu karikaturu poniznosti.
Misle da poniznost znači biti nevidljiv, stalno se umanjivati, stalno se opravdavati, stalno govoriti da ništa ne vrijedim. No to nije poniznost – to je ili rana, ili strah, ili skrivena potreba da netko kaže: „Ne, ti si zapravo odličan.“
Poniznost u Božjim očima nije samoponiženje. Poniznost je istina. A istina ponekad kaže: „Slab sam“, a ponekad kaže: „Bog mi je dao dar“, a ponekad kaže: „Pogriješio sam“, a ponekad kaže: „Ovo je ispravno i stojim u tome.“
Čovjek bježi od poniznosti jer poniznost ruši dvije velike laži.
Prva laž je da možemo sami sebe spasiti. Druga laž je da moramo stalno izgledati snažno. Poniznost kaže: „Ne mogu bez Boga.“ I to je rečenica koja ubija oholost, ali spašava srce.
Poniznost kao početak milosti je istina o sebi kao vrata slobode.
Milost ne ulazi tamo gdje je srce zatvoreno. Milost ne prolazi kroz zidove. Milost traži otvor, a taj otvor se zove poniznost.
Kada se čovjek uzvisuje, on se zapravo brani od Boga.
Ne mora to biti izravno: uzvisivanje često izgleda kao potreba da budem u pravu, da ne pokažem slabost, da se ne ispričam, da ne priznam grijeh. Ali svaka takva obrana zapravo govori Bogu: „Ne ulazi ovdje.“ A Bog, jer je Gospodin, ne provaljuje.
Zato poniznost postaje početak ozdravljenja.
Čovjek konačno prestaje bježati od istine o sebi.
A istina o sebi nije samo „loše“. Istina je cjelovita. Istina uključuje moje darove, moju ljepotu, moju čežnju, ali i moju sjenu, moju ranu, moj grijeh.
Ponizan čovjek se ne boji istine. On se boji laži. Jer zna da laž drži dušu u ropstvu, a istina oslobađa.
I tu dolazimo do ranjivosti.
Ranjivost je mjesto gdje se čovjek osjeća nezaštićeno.
Mnogi tu stanu i kažu: „Neću pokazati to nikome.“
Ali pred Bogom, ranjivost je često jedini jezik kojim se može moliti istinito. Kada čovjek dođe pred Boga i kaže: „Slab sam“, „ranjen sam“, „ne mogu“, tada se otvara prostor gdje Bog može biti Spasitelj, a ne samo ideja.
Poniznost nije sram; poniznost je povratak u stvarnost. I zato, gdje počinje poniznost, počinje i sloboda.
Tekst: D.Z.
Fotografija: D.Z. (Zadar - Sveti Šimun)