Suze pokajanja su "drugo krštenje", jer peru srce koje se ponovno otvara djelovanju Duha Svetoga.
Ispovijed je mjesto gdje čovjek ponovno pronalazi izgubljeni identitet djeteta Božjega.
Svaki put kada kleknemo pred Boga s iskrenim kajanjem, događa se novo uskrsnuće duše.
Kada čovjek iskreno prizna svoju bijedu, ne susreće osudu, nego Očev zagrljaj.
Pokajanje nije znak slabosti, nego jedno od najvećih očitovanja čovjekove duhovne hrabrosti. Ono započinje onda kada čovjek prestane bježati od Boga, od vlastite savjesti i od istine o sebi. U svijetu koji čovjeka uči da prikriva svoje slabosti, opravdava svoje grijehe i gradi privid vlastite pravednosti, Evanđelje poziva na sasvim drugačiji put.
Krist ne traži od čovjeka da pred njega dođe bez grijeha, nego da dođe bez laži.
Bog ne ljubi sliku koju stvaramo o sebi, nego osobu koju je stvorio na svoju sliku i priliku. Upravo zato pokajanje nije poniženje čovjeka, nego početak njegove obnove.
Biblijska riječ za obraćenje u Novome zavjetu jest metanoia, što doslovno znači promjenu uma, promjenu načina razmišljanja i cijeloga životnog usmjerenja.
To nije tek žaljenje zbog posljedica grijeha niti prolazni osjećaj krivnje.
Metanoia označava duboku preobrazbu srca u kojoj čovjek dopušta da Božja istina postane mjerilo njegova života.
Zato Isus svoju javnu službu započinje riječima: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" (Mk 1,15). Redoslijed nije slučajan. Tek kada se srce otvori obraćenju, ono može primiti puninu Radosne vijesti.
Stari zavjet pokajanje opisuje kao povratak.
Proroci neprestano ponavljaju Božji poziv: "Vratite se k meni svim srcem svojim" (Jl 2,12). Bog ne poziva čovjeka zato što želi dokazati njegovu krivnju, nego zato što ga želi vratiti u zajedništvo života.
Grijeh je uvijek udaljavanje od Boga, a pokajanje je povratak Ocu.
Cijela povijest spasenja može se promatrati kao povijest Boga koji ne prestaje tražiti izgubljenoga čovjeka.
Već nakon Adamova pada ne čuje se glas osude, nego pitanje puno ljubavi: "Adame, gdje si?" (Post 3,9). To pitanje odzvanja kroz čitavu povijest i upućeno je svakome od nas.
Bog zna gdje smo, ali želi da mi sami prepoznamo koliko smo se udaljili od njegova srca.
Vrhunac toga otajstva objavljen je u prispodobi o milosrdnom ocu.
Često govorimo o izgubljenom sinu, ali središnja osoba te prispodobe nije sin nego otac.
Sin se vraća s pripremljenim govorom priznanja, očekujući kaznu ili barem položaj sluge. Međutim, otac ga prekida zagrljajem. To je slika Boga koji ne oprašta nevoljko, nego radosno.
Otac je potrčao ususret sinu kako nitko ne bi pomislio da Bog sporo oprašta.
Njegova ljubav uvijek je brža od našega povratka.
Sveti Augustin često piše da je čovjekovo srce nemirno sve dok se ne smiri u Bogu.
Taj nemir nije kazna, nego milost.
Savjest koja nas opominje nije naš neprijatelj, nego Božji glas koji nas želi spasiti od duhovne smrti. Najopasnije stanje nije ono u kojem čovjek plače zbog svojih grijeha, nego ono u kojem ih više ne vidi. Suze pokajanja u kršćanskoj tradiciji nikada nisu znak očaja, nego početak ozdravljenja. Crkveni oci govorili su da su suze pokajanja "drugo krštenje", jer peru srce koje se ponovno otvara djelovanju Duha Svetoga.
Nema grijeha većega od Božjega milosrđa.
Sotona želi uvjeriti čovjeka kako je njegov grijeh veći od Božje ljubavi, jer zna da očaj zatvara vrata milosti.
Evanđelje, naprotiv, objavljuje da je Krist upravo zbog grešnika došao na svijet.
Kada bi Bog spašavao samo pravednike, križ bi bio nepotreban.
Upravo zato Krist sjedi za stolom s carinicima i grešnicima, dodiruje gubavce, oprašta preljubnici i obećava raj raskajanom razbojniku.
Svaka od tih osoba svjedoči da posljednju riječ nikada nema grijeh, nego Božje milosrđe.
Božje srce je "more milosrđa koje nikada ne presušuje".
Bog nije čovjek koji se umori opraštati. Njegovo milosrđe nije ograničeno našim slabostima. Ono što ograničava njegovo djelovanje jest jedino zatvoreno srce koje odbija primiti oproštenje.
Zato najveća prepreka spasenju nije veličina grijeha nego oholost koja ne želi priznati vlastitu potrebu za Spasiteljem.
Pokajanje uvijek vodi prema sakramentu pomirenja.
U ispovijedi ne susrećemo samo svećenika, nego samoga Krista koji nastavlja izvršavati riječi izgovorene apostolima: "Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se" (Iv 20,23).
Sveti Ivan Pavao II. podsjeća da je ispovijed mjesto gdje čovjek ponovno pronalazi izgubljeni identitet djeteta Božjega. Svaki put kada kleknemo pred Boga s iskrenim kajanjem, događa se novo uskrsnuće duše. Grijeh koji nas je odvajao od Boga biva uništen snagom Kristove krvi, a Duh Sveti ponovno ispunja srce svojim mirom.
Zato iskrena molitva pokajanja nije molitva poraženoga čovjeka, nego molitva čovjeka koji vjeruje da je Krist pobijedio grijeh i smrt.
Na križu je Isus uzeo na sebe sav teret ljudske krivnje kako nitko više ne bi morao živjeti pod teretom osude.
Sveti Pavao zato može uskliknuti: "Sada dakle nema nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu" (Rim 8,1).
Kršćanin ne živi od uspomena na svoje padove, nego od nade koju mu daruje Uskrsli Gospodin.
Koliko god duboka bila rana grijeha, Božja je ljubav uvijek dublja.
Koliko god čovjek bio udaljen od Boga, Božja ga milost može pronaći.
Nema prošlosti koju Krist ne može otkupiti, nema srca koje Duh Sveti ne može obnoviti i nema života koji Božja milost ne može iznova učiniti svetim.
Zato pokajanje nije kraj priče, nego početak novoga stvaranja.
Pokajanje su vrata kroz koja čovjek ponovno ulazi u zajedništvo s Ocem, dopuštajući da ga Kristova ljubav preobrazi iznutra.
Neka nam primjer svetoga Petra bude trajna utjeha.
Petar je zatajio svoga Učitelja, ali ga nije izgubio zato što je pao, nego bi ga izgubio da se nije vratio. Njegove suze nisu bile znak poraza, nego početak njegova preobraženja.
Iz pokajnika je postao stijena Crkve.
To je jedno od najvećih otajstava Božjega djelovanja: Bog ne bira savršene ljude, nego one koji mu dopuštaju da ih njegova milost učini novima.
Stoga se nikada nemojmo bojati vratiti Bogu.
Njegovo milosrđe uvijek prethodi našem obraćenju, njegova ljubav uvijek nadilazi naš grijeh, a njegova milost uvijek stvara više nego što je grijeh uspio razoriti.
U svakom iskrenom činu pokajanja već započinje novo proljeće duše, jer ondje gdje čovjek priznaje svoju bijedu, Bog objavljuje veličinu svoga milosrđa.
Upravo se u toj svetoj razmjeni susreću ljudska slabost i Božja svemoć, a iz toga susreta rađa se novi život koji vodi prema svetosti i vječnom zajedništvu s Bogom.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (ruke – Međugorje Oaza Mira)