„Smrt i život u vlasti su jezika; tko ga voli, uživat će plod njegov.“ (Izr 18,21)
Postoje grijesi koji su vidljivi i lako prepoznatljivi, ali postoje i oni koji se skrivaju iza prividno bezazlenih razgovora i među njima posebno mjesto zauzima ogovaranje.
Ogovaranje se često opravdava brigom za druge, željom da se „kaže istina“ ili potrebom da se netko upozori, a zapravo vrlo lako postaje sredstvo razaranja zajedništva.
Zbog toga su crkveni oci grijehe jezika smatrali jednako opasnima kao i mnoge druge teške grijehe, jer ono što mač čini tijelu, jezik može učiniti srcu, obitelji i cijeloj crkvenoj zajednici.
Sveto pismo ne govori o jeziku kao o običnom ljudskom organu, nego kao o sredstvu koje može postati oruđe Duha Svetoga ili oružje zloga.
Riječ ima stvaralačku snagu - Bog je riječju stvorio svijet, proroci su riječju naviještali Božju volju, Krist je riječju opraštao grijehe, ozdravljao bolesne i podizao mrtve.
Upravo zato Sotona nastoji iskvariti čovjekov govor, jer zna da će iskvarena riječ postupno razoriti i srce iz kojeg izlazi.
Sveti Jakov piše da je jezik poput malene iskre koja može zapaliti čitavu šumu (Jak 3,5-6). Koliko je samo zajednica podijeljeno jednom neprovjerenom informacijom?
Koliko je brakova ranjeno riječima koje su prenesene iza leđa?
Koliko je svećeničkih, redovničkih i laičkih službi izgubilo vjerodostojnost zbog glasina koje su se širile bez ljubavi i odgovornosti?
Ono što godine molitve i evangelizacije izgrade, jedan neobuzdani jezik može ozbiljno narušiti.
U Knjizi Otkrivenja Sotona je nazvan „tužiteljem naše braće“ (Otk 12,10).
To nije samo opis njegove aktivnosti pred Bogom nego i opis njegova načina djelovanja među ljudima. Njegovo je poslanje optuživati, razdvajati i sijati nepovjerenje.
Kad vjernik uživa u iznošenju tuđih slabosti, kada prenosi ono što nije njegovo reći ili kada bez potrebe otkriva tuđe pogreške, vrlo lako, iako toga nije svjestan, počinje govoriti jezikom tužitelja umjesto jezikom Krista.
Isus Krist dolazi spasiti grešnika, a ne javno ga poniziti. Isus ne zataškava grijeh, ali uvijek ostavlja prostor obraćenju i obnovi.
Zato Katekizam Katoličke Crkve posebno upozorava na grijehe protiv osme zapovijedi. Ogovaranje, kleveta, preuranjeni sud i narušavanje nečijega dobra glasa nisu sitni propusti, nego povrede ljubavi i pravednosti.
Tko bez objektivno valjanog razloga drugima otkriva tuđe pogreške ili nedostatke, nanosi štetu bližnjemu i ranjava zajedništvo Crkve.
Kleveta ide još dalje jer drugome pripisuje ono što nije učinio te ozbiljno povređuje njegovo dostojanstvo. Svaki čovjek ima pravo na svoj dobar glas, a njegovo neopravdano narušavanje ozbiljna je moralna odgovornost (usp. KKC 2477–2479).
Crkveni su oci bili iznimno strogi prema grijesima jezika.
Sveti Ivan Zlatousti upozorava da je lakše oprati ruke od blata nego srce od riječi koje su povrijedile drugoga.
Sveti Bazilije Veliki kaže da onaj koji sluša ogovaranje sudjeluje u istom grijehu kao i onaj koji ga izgovara, jer zlo uvijek treba i govornika i slušatelja.
Sveti Augustin toliko je ozbiljno shvaćao ovu opasnost da je u blagovaonici svoje biskupske kuće dao postaviti natpis koji je upozoravao da ondje nema mjesta onima koji ogovaraju odsutne.
Ni pustinski oci nisu smatrali da je dovoljno samo šutjeti.
Učili su da je potrebno pročistiti srce, jer jezik uvijek otkriva ono što srce nosi.
Kada je jedan brat pitao opata kako pobijediti grijehe jezika, starac mu nije govorio najprije o usnama, nego o srcu. Dok god je srce ispunjeno zavišću, natjecanjem, ranjenošću ili ponosom, jezik će to prije ili kasnije otkriti.
Zato Isus kaže: „Usta govore onim čega je srce prepuno“ (Lk 6,45).
U duhovnom životu postoji velika razlika između razlučivanja i ogovaranja.
Razlučivanje traži istinu kako bi se čovjek spasio, a ogovaranje traži informacije kako bi se čovjeka procjenjivalo.
Bratska opomena, o kojoj govori Isus u Mateju 18, uvijek započinje nasamo, u ljubavi i s ciljem obraćenja.
Ogovaranje uvijek zaobilazi osobu o kojoj govori i traži publiku.
Zato je jedan od sigurnih znakova da razgovor nije vođen Duhom Svetim upravo to što osoba o kojoj se govori nije prisutna niti ima mogućnost odgovoriti.
Nasuprot tome stoji put ljubavi.
Sveti Petar piše da „ljubav pokriva mnoštvo grijeha“ (1 Pt 4,8).a to ne znači prikrivati zlo niti odobravati grijeh.
Ljubav pokriva grijeh tako što čovjeku daje priliku za obraćenje, štiti njegovo dostojanstvo i odbija uživati u njegovu poniženju.
Krist je upravo tako postupao - Ženi zatečenoj u preljubu nije rekao da grijeh nije važan, nego: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“, a istodobno nije dopustio da je mnoštvo javno ponizi.
Prorok Izaija prije svoga poslanja doživljava očišćenje usana užarenim ugljenom (Iz 6,6-7). Taj prizor otkriva duboku duhovnu istinu.
Bog najprije posvećuje čovjekov govor, a tek potom ga šalje naviještati.
Nije dovoljno govoriti mnogo o Bogu; potrebno je govoriti na način koji odražava Božje srce. Svaka riječ može postati produžetak Kristove ljubavi ili sredstvo razaranja.
Zato je posvećenje jezika jedan od najočitijih znakova djelovanja Duha Svetoga.
Kada Duh Sveti zahvati čovjekovo srce, mijenja se i njegov govor.
Nestaju potreba za osuđivanjem, uživanje u tuđim padovima i želja da se uvijek bude u pravu. Umjesto toga dolaze blagost, istinoljubivost, suosjećanje i mudrost.
Takav čovjek postaje graditelj jedinstva i njegove riječi liječe ranjene odnose, donose nadu obeshrabrenima i vode druge prema Kristu.
Prava duhovna obnova neće se očitovati samo punim crkvama, snažnim molitvenim susretima ili izvanrednim karizmama. Prava duhovna obnova će biti vidljiva onda kada se promijeni način na koji vjernici govore jedni o drugima.
Kada molitva zamijeni ogovaranje, zagovor zamijeni optuživanje, a milosrđe nadvlada osudu, tada zajednica postaje prostor u kojemu Krist doista prebiva.
Tada jezik više nije oružje tame, nego sredstvo navještaja Evanđelja i znak da Duh Sveti doista vlada ljudskim srcem.
Tekst: D.Z.
Foto: D. Z. (Vatra)