Kada promatramo živote svetaca, lako je ostati zadivljen čudima koja su se događala po njihovu zagovoru. No, najveće čudo njihova života nisu bile levitacije, stigme, ozdravljenja ili uskrišenja mrtvih. Najveće čudo bilo je to što su dopustili da ih Bog potpuno preobrazi.
Čudo nikada nije bilo cilj njihova života, nego posljedica njihove duboke sjedinjenosti s Kristom.
Evanđelje nam pokazuje da Isus nikada nije činio čudesa kako bi zadivio ljude, nego kako bi objavio Očevu ljubav i probudio vjeru. Isto vrijedi i za svece.
Njihova svetost nije izrasla iz želje za izvanrednim pojavama, nego iz svakodnevne vjernosti, poniznosti, molitve i križa.
Život svetoga Antuna Padovanskoga podsjeća da Bog nije došao vratiti samo izgubljene stvari nego prije svega izgubljenoga čovjeka.
Sv. Antun je zaštitnik onih koji traže izgubljeno, ali njegovo poslanje mnogo je dublje.
On nas podsjeća da čovjek može izgubiti savjest, mir, vjeru, radost, poziv, obitelj ili vlastiti identitet. Grijeh uvijek nešto otuđuje od čovjeka.
Zato je najveće izgubljeno blago ljudsko srce koje se udaljilo od Boga.
Čudo vraćanja odsječenog stopala nije samo izvanredan događaj nego snažna slika Božje milosti koja obnavlja ono što je grijeh osakatio. Ondje gdje se čovjek iskreno kaje, Bog ponovno uspostavlja život.
Sveti Padre Pio pokazuje da najveći dar nije imati stigme nego nositi križ s ljubavlju.
Mnogi bi željeli imati njegove karizme, ali malo tko želi dijeliti njegovu dugogodišnju patnju, klevete, poslušnost i tišinu.
U Božjoj logici darovi nikada ne prethode križu, nego se pročišćavaju kroz križ.
Bog može povjeriti velike darove samo onome tko je spreman ostati malen.
Zato sveti Pio nije tražio izvanrednost; tražio je Krista.
Sve ostalo bilo je plod toga zajedništva.
Život svetoga Šarbela otkriva da Bog često bira skrivenost kako bi očitovao svoju slavu. Gotovo cijeli život proveo je u šutnji, molitvi i osami.
Ljudi njegova vremena nisu mogli ni slutiti da će upravo taj nepoznati redovnik nakon smrti postati jedan od najpoznatijih zagovornika ozdravljenja u svijetu.
Današnja kultura želi biti viđena, prepoznata i praćena.
Šarbel nas uči upravo suprotno: kada čovjek traži samo Boga, Bog zna kada će ga učiniti poznatim radi svoje slave.
Svetost raste u skrovitosti mnogo prije nego što postane vidljiva ljudima.
Sveti Juda Tadej snažno svjedoči da za Boga ne postoji beznadna situacija.
Ono što ljudi nazivaju krajem, Bog često pretvara u novi početak.
Koliko puta u Svetom pismu upravo ondje gdje više nije bilo nikakve ljudske mogućnosti započinje Božje djelovanje.
Abraham i Sara bili su prestari, Lazar je bio četiri dana u grobu, Petar je tri puta zatajio, a razbojnik na križu bio je na samom kraju života.
Božja milost nije ograničena ljudskom procjenom. Zato kršćanska nada nije optimizam, nego povjerenje u Boga koji može učiniti više nego što možemo zamisliti.
Sveti Vinko Fererski podsjeća da pravo propovijedanje nije samo govor nego život koji nosi Božju prisutnost.
Crkvena predaja govori o mnogim čudima koja su pratila njegovo propovijedanje, ali njihova svrha nije bila stvoriti senzaciju nego dovesti ljude do obraćenja.
Čudo koje ne vodi obraćenju ostaje samo izvanredan događaj.
Čudo koje čovjeka vraća Bogu postaje početak novoga života.
Zato su najveća uskrišenja često ona nevidljiva, kada Bog podigne dušu koja je bila mrtva zbog grijeha.
Sveti Josip Kupertinski poznat je po levitacijama, ali njegovo najvažnije uzdignuće nije bilo tjelesno nego duhovno.
Srce koje je potpuno predano Bogu prirodno se uzdiže iznad navezanosti ovoga svijeta. Levitacija je bila izvanjski znak unutarnje stvarnosti.
Svaki je kršćanin pozvan na takvo uzdignuće, ne tijela nego srca.
Sveti Pavao zato poziva: „Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu“ (Kol 3,1). Čovjek koji ljubi Boga više od svijeta već sada živi životom koji nadilazi zemaljske granice.
Promatrajući živote ovih svetaca, lako bismo mogli poželjeti njihova čuda.
Međutim, Crkva nas uči da je najveće čudo uvijek svetost.
Ozdravljenja će jednom prestati biti potrebna jer više neće biti bolesti.
Uskrišenja mrtvih prestat će kada nastupi konačno uskrsnuće.
Levitacije, viđenja i izvanredni darovi pripadaju ovom prolaznom svijetu.
Ono što ostaje zauvijek jest ljubav prema Bogu i zato je cilj kršćanskoga života postati svet, a ne izvanredan.
Svi ovi sveci svojim životom svjedoče istu istinu: Bog još uvijek čini čuda, ali najveće čudo koje želi učiniti nije izvan nas nego u nama.
Bog želi izliječiti srce ranjeno grijehom, obnoviti vjeru koja je oslabila, vratiti nadu koja se ugasila, probuditi ljubav koja je ohladnjela i preobraziti čovjeka na sliku svoga Sina.
Upravo je to čudo iz kojeg proizlaze sva druga čuda, jer kada se promijeni ljudsko srce, mijenja se i cijeli život.
Zato su sveci prije svega svjedoci da je Bog živ, da njegova milost djeluje i danas te da je svetost put otvoren svakome tko mu potpuno preda svoj život.
Tekst: kateheo.hr
Foto: D.Z. (sveti padre Pio - Rotondo, sveti Vinko – Rim)