Serafski naučitelj Crkve
Sveti Bonaventura – Serafski naučitelj crkve: mudrost koja se rađa iz ljubavi prema Bogu
Kada se govori o velikim umovima u povijesti Crkve, često se pomisli na ljude iznimne inteligencije, širokoga obrazovanja i dubokoga poznavanja Svetoga pisma i teologije. Međutim, život svetoga Bonaventure pokazuje da kršćanska mudrost nadilazi svako ljudsko znanje. Ona nije tek plod marljivoga proučavanja knjiga, nego dar Duha Svetoga koji zahvaća cijelu osobu i preobražava njezino srce.
Sveti Bonaventura svojim životom svjedoči da je istinska teologija prije svega iskustvo Boga, da pravo znanje proizlazi iz molitve te da se najveće istine mogu razumjeti jedino onoliko koliko čovjek raste u ljubavi. Zato ga Crkva s pravom naziva Serafskim naučiteljem, jer je njegova teologija gorjela ljubavlju poput serafa koji neprestano stoje pred Božjim prijestoljem.
Rođen je oko 1221. godine u mjestu Bagnoregio u središnjoj Italiji. Na krštenju je dobio ime Ivan (Giovanni). Njegovo je djetinjstvo obilježila teška bolest koja je gotovo ugasila njegov mladi život. Prema drevnoj i raširenoj franjevačkoj predaji, njegova se majka, slomljena brigom za sina, obratila svetome Franji Asiškome moleći ga da zagovara dječakovo ozdravljenje. Nakon što je dječak neočekivano ozdravio, sveti Franjo navodno je uskliknuo: „O buona ventura!“ – „O, sretna sudbino!“ ili „O, dobra srećo!“ Iz toga usklika nastalo je ime Bonaventura, koje će tijekom stoljeća postati jedno od najslavnijih imena kršćanske duhovnosti.
Povjesničari upozoravaju kako se ova zgoda ne može sa sigurnošću povijesno dokazati, ali ona duboko izražava način na koji su suvremenici doživljavali Bonaventurin život. Njegovo je postojanje od samoga početka bilo promatrano kao Božji dar, kao život spašen za veliko poslanje. Upravo će kasnije sam Bonaventura napisati kako se svaki čovjek može ispravno razumjeti jedino ako svoj život promatra kao dar koji dolazi od Boga i koji se Bogu vraća.
Već je od mladosti pokazivao iznimnu nadarenost za učenje.
Odlazi na glasovito Pariško sveučilište, tada najvažnije središte europske teologije i filozofije. Ondje upoznaje najveće umove svoga vremena te stječe vrhunsku izobrazbu iz filozofije, Svetoga pisma i teologije. Na pariškom sveučilištu upoznaje i svetoga Tomu Akvinskoga. Premda su pripadali različitim redovima i razvili različite teološke pristupe, među njima se razvilo iskreno prijateljstvo i međusobno poštovanje. Kasnija predaja pripovijeda kako je sveti Toma, nakon što je pročitao Bonaventurina djela, izjavio da ih nije mogao napisati običan čovjek, nego svetac koji govori iz dubokoga zajedništva s Bogom.
S druge strane, Bonaventura je u Tomi prepoznavao iznimnu jasnoću razuma i veličinu uma. Tako su dominikanska i franjevačka škola, premda različite, u njima pronašle sklad koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti katoličke teologije.
Kao mladić pristupio je Franjevačkom redu. Ta odluka nije bila tek izbor redovničkoga načina života nego duboko opredjeljenje za evanđeosko siromaštvo, poniznost i nasljedovanje raspetoga Krista. Sveti Franjo Asiški ostavio je Crkvi karizmu jednostavnosti, a Bonaventura će upravo tu karizmu produbiti i teološki obrazložiti. On nije smatrao da je franjevaštvo samo način života nego put preobrazbe cijeloga čovjeka u Kristovu ljubav.
Njegova se teologija razlikuje od hladne intelektualne rasprave. U središtu njegova razmišljanja nalazi se uvjerenje da se Bog ne može upoznati samo razumom. Razum je dragocjen dar, ali nije dovoljan. Čovjek upoznaje Boga kada dopusti da ga Duh Sveti pročisti, preobrazi i ispuni ljubavlju. Zato Bonaventura ne odvaja znanje od svetosti. Za njega pravi teolog nije onaj koji najviše zna, nego onaj koji najviše ljubi. Pisao je da nitko ne može razumjeti božanske tajne ako nije zahvaćen ognjem ljubavi. Upravo zbog toga papa Benedikt XVI. naglašava kako Bonaventura predstavlja sintezu između razuma i mistike, između znanosti i svetosti, između teološke misli i iskustva molitve.
Njegovo najpoznatije djelo, Itinerarium mentis in Deum – Putovanje duše u Boga – nastalo je nakon molitve na brdu La Verna, gdje je sveti Franjo primio stigme. Bonaventura promatra cijeli ljudski život kao hodočašće prema Bogu. Čovjek najprije otkriva Boga u ljepoti stvorenoga svijeta, zatim ga pronalazi u vlastitoj duši, potom ga susreće u Kristu, a na kraju ulazi u mistično jedinstvo ljubavi koje nadilazi svaku ljudsku riječ. Ovaj put nije prvenstveno intelektualni uspon, nego put obraćenja, poniznosti i kontemplacije. Zato Bonaventura često ponavlja da se do Boga ne dolazi mnogim raspravama nego mnogo većom ljubavlju.
Njegova kristologija prožima cijelu njegovu misao. Krist nije samo učitelj istine nego samo središte povijesti, smisao stvaranja i konačni cilj svega što postoji. Bonaventura smatra da je cijeli svemir stvoren po Kristu i za Krista te da se u utjelovljenju Božjega Sina otkriva konačni smisao čovjeka. Krist je knjiga u kojoj se čita lice Očevo, a križ je najveća škola mudrosti. Tko promatra Raspetoga, ulazi u dubinu Božje ljubavi koju nijedna filozofija ne može do kraja objasniti.
Posebno mjesto u njegovoj duhovnosti zauzima kontemplacija Kristove muke.
Bonaventura ne promatra križ kao povijesni događaj nego kao trajni izvor preobrazbe čovjeka. U raspetome Kristu vidi beskrajnu Božju ljubav koja se spušta do najveće ljudske bijede kako bi čovjeka uzdigla do zajedništva s Bogom. Ovdje se može prepoznati snažna povezanost s kasnijim misticima poput svete Terezije Avilske, svetoga Ivana od Križa i svetoga Lovre Brindiškoga. Svi oni nastavljaju istu duhovnu liniju koja polazi od uvjerenja da se najveća mudrost rađa u promatranju Kristove žrtve.
Njegova mistika nije bijeg od svijeta. Ona čovjeka osposobljava da još više služi drugima. Upravo zbog njegove mudrosti i svetosti franjevci su ga izabrali za sedmoga generalnog ministra Reda. U vrijeme velikih napetosti između različitih skupina unutar Reda pokazao se kao čovjek pomirenja. Nije vladao autoritetom sile nego autoritetom svetosti. Znao je spojiti vjernost idealima svetoga Franje s razboritošću potrebnom za vođenje velike zajednice. Njegovo vodstvo omogućilo je Franjevačkom redu da sačuva jedinstvo i nastavi snažno djelovati u životu Crkve.
Kao general Reda napisao je i službeni životopis svetoga Franje Asiškoga, poznat kao Legenda maior. To djelo nije samo povijesni prikaz Franjina života nego duboka teološka interpretacija njegova poziva. Bonaventura u Franji vidi čovjeka koji je potpuno suobličen Kristu te postaje živa slika Evanđelja. Upravo zato Franjo nije samo utemeljitelj jednoga reda nego znak onoga što svaki kršćanin može postati ako potpuno odgovori Božjoj milosti.
Njegova svetost ubrzo je postala poznata cijeloj Crkvi. Papa Grgur X. imenovao ga je kardinalom i albanskim biskupom. Premda je prihvatio ovu službu iz poslušnosti, ostao je isti ponizni franjevac. Poznata predaja pripovijeda da su ga papinski izaslanici zatekli kako pere posuđe kada su mu donijeli kardinalski šešir. Zamolio ih je da ga objese na obližnje stablo dok ne dovrši posao koji je započeo. Povijesna točnost ove zgode nije posve sigurna, ali ona vrlo vjerno odražava Bonaventurin karakter. Za njega nije postojala podjela na velike i male poslove. Sve što se čini iz ljubavi prema Bogu postaje sveto.
Godine 1274. sudjelovao je na Drugom lionskom saboru, jednom od najvažnijih crkvenih sabora srednjega vijeka. Ondje je imao važnu ulogu u nastojanjima oko pomirenja između Istočne i Zapadne Crkve. Radio je neumorno kako bi se ponovno uspostavilo jedinstvo koje je bilo narušeno stoljećima podjela. Upravo tijekom toga Sabora iznenada je preminuo 15. srpnja 1274. godine. Neki srednjovjekovni izvori spominju mogućnost trovanja, ali za takvu tvrdnju ne postoje pouzdani povijesni dokazi te suvremeni povjesničari ostaju vrlo oprezni prema toj pretpostavci.
Njegov ugled svetosti rastao je i nakon smrti. Papa Siksto IV. proglasio ga je svetim 1482. godine, a papa Siksto V. 1588. godine uvrstio ga je među crkvene naučitelje. Dobio je naslov Serafski naučitelj jer je njegova teologija prožeta vatrenom ljubavlju prema Bogu, nalik ljubavi serafina iz viđenja proroka Izaije.
Bonaventurina misao ostaje iznimno aktualna i u suvremenome svijetu. Današnja kultura često poistovjećuje znanje s informacijama, uspjeh s postignućima, a mudrost s akademskim titulama. Bonaventura podsjeća da čovjek može posjedovati golemo znanje, a ipak ostati siromašan u ljubavi. Istinska mudrost nije količina pročitanih knjiga nego sposobnost da svako stečeno znanje vodi prema većoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato njegova poruka snažno odjekuje među studentima, profesorima, znanstvenicima, odgojiteljima i svima koji tragaju za istinom. Razum i vjera nisu protivnici. Oni se međusobno prosvjetljuju kada čovjek ponizno traži istinu.
Papa Benedikt XVI. u jednoj od svojih kateheza o svetome Bonaventuri istaknuo je da je za njega vrhunac svakoga znanja ljubav te da se razum ostvaruje tek kada dopusti da ga vodi milost. U tome se krije trajna aktualnost njegova nauka. U vremenu kada čovjek raspolaže golemim znanstvenim dostignućima, ali često gubi osjećaj za smisao života, Bonaventura pokazuje da samo sjedinjenje istine i ljubavi može donijeti puninu ljudskoga života.
Njegov život ostaje trajni poziv svakom kršćaninu da njeguje intelekt, ali još više srce. Knjige su potrebne, studij je dragocjen, znanost je Božji dar, ali sve to ostaje nedostatno ako ne vodi svetosti. Zato Bonaventura nije ostao zapamćen samo kao veliki profesor, pisac ili kardinal, nego prije svega kao čovjek koji je ljubio Boga svim svojim bićem. Njegov primjer pokazuje da najveći umovi Crkve nisu postali sveti zbog svoje učenosti, nego zato što su dopustili da ih Božja ljubav potpuno preobrazi.
Neka zagovor svetoga Bonaventure prati učenike, studente, profesore, vjeroučitelje, znanstvenike, svećenike, redovnike, redovnice i sve koji traže istinu. Neka nas nauči da Boga tražimo ne samo umom nego i srcem, da svako znanje postane služenje, da svaka riječ bude prožeta ljubavlju te da poput njega shvatimo kako je najveća mudrost upoznati Krista, ljubiti Krista i dopustiti da Krist preobrazi cijeli naš život.
Tekst: Kateheo.hr
Foto: D.Z (Presveto Trojstvo i Franjevci – crkva u Rimu)