24.07.
Sveti Šarbel Makhlouf nije ostavio za sobom velika teološka djela niti brojne propovijedi. Njegova je najveća propovijed bio njegov život. Govorio je malo, ali je zato cijelim svojim bićem svjedočio da se svetost ne postiže izvanrednim djelima nego svakodnevnom vjernošću Bogu. Njegova duhovnost izrasla je iz Evanđelja, euharistije, šutnje, pokore i neprekidne molitve. Zato njegove riječi i danas imaju izvanrednu snagu jer nisu nastale iz teorije nego iz dubokoga zajedništva s Kristom.
Sveta šutnja
Jedna od misli koja se najčešće povezuje sa svetim Šarbelom glasi: „Tko želi čuti Božji glas, mora najprije utišati vlastiti.“ Sveti Šarbel vjerovao je da čovjek ne može susresti Boga dok je zarobljen bukom vlastitoga ega, neprestanim dokazivanjem, željom za priznanjem i rastresenošću srca.
Šutnja za njega nije bila bijeg od svijeta, nego prostor u kojem Bog ponovno postaje središte života. Današnji čovjek često traži Božji glas među izvanrednim iskustvima, dok je Šarbel pokazivao da Bog najčešće govori u tišini srca koje mu je potpuno predano.
Poniznost
Njegov život otkriva da prava snaga je u poniznosti. Govorio je svojim primjerom kako se Bog najlakše objavljuje onima koji više ne traže vlastitu slavu.
Čovjek koji neprestano želi biti viđen teško može vidjeti Boga.
Šarbel je desetljećima živio skriven od očiju svijeta, uvjeren da je dovoljno biti poznat Bogu. Upravo je ta skrivenost postala izvor njegove duhovne plodnosti.
Evanđeoske riječi: „Tvoj Otac, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,6), postale su stvarnost njegova života.
Svetac euharistije
Sveti Šarbel često se opisuje kao čovjek euharistije. Sveta misa nije bila samo dio njegova dnevnog rasporeda, nego središte njegova postojanja.
Svjedoci bilježe da je svetu misu slavio s dubokom sabranošću, kao da se cijelo nebo spušta na oltar. Smatrao je da se čovjek ne može istinski promijeniti bez susreta s Kristom u euharistiji. Zato i mnoga čuda povezana s njegovim zagovorom ne završavaju fizičkim ozdravljenjem, nego pozivom na ispovijed, svetu misu i obraćenje. To jasno pokazuje da je za njega najveće ozdravljenje uvijek bilo ozdravljenje ljudske duše.
Vrijednost križa
Njegova duhovnost snažno naglašava vrijednost križa. U svijetu koji pod svaku cijenu želi izbjeći patnju, sveti Šarbel podsjeća da križ nije znak Božje odsutnosti nego često mjesto njegove najveće prisutnosti. On nije tražio patnju radi same patnje, nego je prihvaćao svaku životnu kušnju kao priliku da još dublje sudjeluje u Kristovoj ljubavi.
Sveti Pavao piše: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20). Upravo je to bila srž Šarbelove duhovnosti – dopustiti Kristu da potpuno preobrazi ljudsko srce.
Ustrajnost
Njegov život također razotkriva važnost ustrajnosti. Nije postao svet preko noći. Godinama je živio u jednostavnosti, obavljajući obične samostanske poslove, moleći kada nitko nije gledao, posteći kada nitko nije znao i ostajući vjeran kada nije bilo nikakvih izvanrednih iskustava. To je snažna poruka današnjem čovjeku koji često traži brze rezultate. Svetost nije trenutak oduševljenja nego cijeli život vjernosti.
Sveti Šarbel svojim primjerom pokazuje da prava molitva nije mnoštvo riječi nego stanje srca koje trajno prebiva u Božjoj prisutnosti. Njegova šutnja nije bila praznina, nego ispunjenost Bogom. Zbog toga su mnogi koji dolaze na njegov grob u Annayi svjedočili da su prije svega osjetili duboki mir. Taj mir nije proizvod osjećaja, nego plod prisutnosti Duha Svetoga. Čovjek koji je potpuno predan Bogu postaje nositelj njegova mira i nakon svoje smrti.
Skrovitost
Jedna od najvažnijih poruka koju nam ostavlja sveti Šarbel jest da Bog djeluje upravo ondje gdje svijet vidi beznačajnost. Dok suvremena kultura veliča uspjeh, utjecaj i vidljivost, Bog je proslavio skromnog pustinjaka koji gotovo nikada nije napuštao svoju ćeliju. Time nas podsjeća da ne mjeri život ljudskim kriterijima nego vjernošću ljubavi. Ono što je skriveno pred ljudima često je najdragocjenije u Božjim očima.
Njegova svetost također upozorava da čuda nikada nisu cilj kršćanskoga života. Ljudi iz cijeloga svijeta dolaze svetom Šarbelu tražeći ozdravljenje, ali njegova duhovnost usmjerava pogled dalje od samoga čuda prema Onome koji čuda čini. Bog ne želi da tražimo samo njegove darove nego prije svega njegovo lice. Fizičko ozdravljenje, koliko god bilo veliko, prolazno je, dok je obraćenje srca početak vječnoga života.
Možda upravo zato sveti Šarbel i danas privlači milijune ljudi različitih naroda, kultura i kršćanskih zajednica. Njegov život potvrđuje da svetost nema granica. Ona nije rezervirana za nekolicinu izabranih, nego je poziv svakom čovjeku koji želi dopustiti Kristu da postane središte njegova života. Najveće čudo svetoga Šarbela nije samo ono što je Bog učinio po njegovu zagovoru, nego ono što je Bog učinio u njegovu srcu. Iz toga preobraženog srca i danas izviru nebrojene milosti koje ljude vode prema obraćenju, euharistiji, pomirenju i svetosti.
Tekst: kateheo.hr
Foto: D.Z. (sveti Šarbel)