Kada se govori o svetom Šarbelu Makhloufu, libanonskom maronitskom redovniku i pustinjaku, gotovo je nemoguće zaobići brojna svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima i izvanrednim milostima koje su vjernici primili po njegovu zagovoru.
Ipak, bilo bi pogrešno promatrati njegova čuda kao izdvojene nadnaravne događaje čija je svrha izazvati znatiželju ili divljenje.
U katoličkom razumijevanju čudo nikada nije samo sebi svrha, ono je prije svega znak koji upućuje na Boga, potvrđuje njegovu ljubav prema čovjeku i poziva na obraćenje.
Sveti Šarbel nije postao poznat zato što je činio čuda, nego zato što je dopustio da njegov život bude potpuno prožet Kristom.
Upravo zato Bog nastavlja djelovati po njegovu zagovoru i desetljećima nakon njegove smrti.
Rođen 1828. godine u libanonskom selu Bekaa Kafra kao Youssef Antoun Makhlouf, od najranije je mladosti pokazivao iznimnu sklonost molitvi, šutnji i pokori.
Kao mladić ulazi u Maronitski red, uzima ime Šarbel te nakon redovničke formacije postaje svećenik. Veći dio života provodi u samostanu svetoga Marona u Annayi, a posljednje dvadeset i tri godine živi kao pustinjak, potpuno posvećen euharistiji, klanjanju, postu, radu i neprestanoj molitvi.
Umro je na Badnjak 1898. godine nakon moždanog udara koji ga je zadesio tijekom slavljenja svete mise. Već tada njegovi suvremenici svjedoče kako je njegov život bio obilježen iznimnom svetošću, dubokom poniznošću i gotovo potpunim skrivanjem od ljudske slave.
Nakon njegove smrti započinje ono što će Crkva prepoznati kao jedan od najupečatljivijih nizova čudesnih događaja modernoga doba.
Nekoliko mjeseci nakon pokopa redovnici primjećuju neobično svjetlo koje se tijekom noći pojavljuje iznad njegova groba. Kada je grob otvoren, tijelo nije pokazivalo uobičajene znakove raspadanja. Posebnu je pozornost privukla pojava tekućine nalik krvi i vodi koja je desetljećima izlazila iz njegova tijela.
Tijelo je više puta pregledavano od liječnika i crkvenih povjerenstava, a zabilježena opažanja postala su dio službene dokumentacije procesa beatifikacije i kanonizacije.
Crkva pritom nije gradila njegovu svetost na neobjašnjivosti tih pojava, nego na svetosti njegova života, dok su neobični događaji promatrani kao mogući znakovi Božjega djelovanja.
Tijekom dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća broj prijavljenih milosti i ozdravljenja nastavio je rasti. Hodočasnici iz Libanona, Europe, Afrike, Azije, Sjeverne i Južne Amerike svjedoče o izlječenjima od teških bolesti, nestanku kroničnih bolova, ozdravljenjima od karcinoma, obnovi vida, sluha i pokretljivosti, ali i o unutarnjim obraćenjima, oslobođenju od ovisnosti, pomirenju u obiteljima te dubokom iskustvu Božje blizine.
Mnogi naglašavaju kako najveće čudo nije bilo fizičko ozdravljenje nego promjena srca. Nakon godina udaljenosti od Boga vratili su se sakramentima, oprostili svojim neprijateljima i započeli novi život u vjeri. Upravo takva svjedočanstva najvjernije odražavaju evanđeosku logiku, jer Isusova čuda uvijek vode prema obraćenju i zajedništvu s Bogom.
Jedno od najpoznatijih i najbolje dokumentiranih svjedočanstava jest ozdravljenje Nohad El Shami iz Libanona. Nakon što je zbog teške bolesti ostala gotovo potpuno nepokretna, tijekom noći doživjela je iskustvo u kojem su joj se ukazala dvojica redovnika. Jedan od njih predstavio se kao sveti Šarbel te joj izvršio zahvat na vratu. Kada se probudila, mogla je normalno ustati iz kreveta, a na vratu su ostala dva jasno vidljiva ožiljka koja su liječnici teško mogli objasniti. Sama Nohad cijeloga je života svjedočila da ju je sveti Šarbel pozvao na obraćenje, molitvu i redovito sudjelovanje u euharistiji.
Upravo je ta poruka važnija od samoga čudesnog ozdravljenja jer pokazuje da je svrha čuda uvijek voditi čovjeka prema Kristu.
Mnoga druga svjedočanstva govore o ljudima koji su u trenutcima teške bolesti primali pomazanje uljem svetoga Šarbela ili molili njegov zagovor te doživjeli neočekivana poboljšanja zdravstvenoga stanja.
Crkva pritom pristupa svakom slučaju s velikim oprezom.
Medicinske komisije detaljno ispituju dokumentaciju, saslušavaju liječnike i provjeravaju postoji li prirodno objašnjenje prije nego što se neki događaj prizna kao čudesan.
Takav postupak pokazuje da katolička vjera nije utemeljena na lakovjernosti, nego na razboritom razlučivanju koje poštuje i vjeru i znanost.
Važno je razumjeti da sveti Šarbel nikada nije želio privlačiti pozornost na sebe.
Njegov je život bio obilježen radikalnom poniznošću.
Izbjegavao je ljudske pohvale, malo je govorio, a najveći dio dana provodio je u šutnji pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Upravo zato njegova svetost pokazuje da najveća snaga Crkve ne proizlazi iz izvanrednih darova nego iz svakodnevne vjernosti Bogu.
Čuda su plod svetosti, a ne njezin uzrok. Bog potvrđuje ono što je već učinio u srcu svoga sluge.
Teološka tradicija Crkve oduvijek naglašava da su sveci znakovi djelovanja Duha Svetoga. Sveti Augustin piše kako čuda imaju svrhu probuditi vjeru, ali da je najveće čudo obraćenje grešnika.
Sveti Toma Akvinski objašnjava da čudo nadilazi red prirode kako bi čovjeka usmjerilo prema Stvoritelju, a ne kako bi zadovoljilo ljudsku znatiželju (Summa Theologiae, I, q. 105). Katekizam Katoličke Crkve uči da znakovi i čudesa potvrđuju Kristovo poslanje, ali nikada ne zamjenjuju vjeru, nego je podupiru (KKC 547–550).
U tom svjetlu i čuda svetoga Šarbela treba promatrati kao poziv da se obnovi osobni odnos s Kristom, a ne kao razlog traženja izvanrednih iskustava.
Sveti Šarbel ostaje snažan podsjetnik da Bog i danas djeluje u svojoj Crkvi.
Njegov primjer pokazuje kako život skriven od očiju svijeta može postati izvor neizmjernih milosti za cijelo čovječanstvo.
On nije bio propovjednik velikih govora ni osnivač velikih pokreta.
Njegova je propovijed bila tišina ispunjena Bogom, njegova snaga bila je euharistija, a njegovo poslanje potpuno predanje Božjoj volji.
Upravo zbog toga njegovo svjedočanstvo nadahnjuje milijune vjernika koji u njegovu zagovoru ne traže samo ozdravljenje tijela nego prije svega ozdravljenje srca.
Možda je upravo to najveće čudo svetoga Šarbela.
Nije riječ samo o neobjašnjivim ozdravljenjima koja su pažljivo istraživana i dokumentirana, nego o činjenici da i danas, više od stoljeća nakon njegove smrti, ljudi ponovno otkrivaju snagu ispovijedi, euharistije, molitve, posta, oprosta i povjerenja u Boga.
Ondje gdje se čovjek vraća Kristu, događa se čudo koje nadilazi svako fizičko ozdravljenje, jer ozdravlja ono što je stvoreno za vječnost – ljudsko srce.
Tekst: kateheo.hr
Foto: D.Z. (relikvije Svetog Šarbela)