Današnji blagdan svetih Marte, Marije i Lazara otvara pred nama jednu od najnježnijih i najdubljih stranica Evanđelja.
Kada bismo morali jednom rečenicom sažeti život ovih triju svetaca, mogli bismo reći da danas slavimo blagdan Isusovih prijatelja.
Ta jednostavna misao skriva u sebi izvanredno bogatstvo objave. Evanđelja nam ne govore samo o Kristu kao Spasitelju, Učitelju, Mesiji ili Sinu Božjem, nego nam otkrivaju Isusa koji ljubi, koji se raduje prijateljstvu, koji prima gostoprimstvo, koji se odmara u domu svojih prijatelja, koji plače zbog smrti prijatelja i koji svoje učenike želi uzdići do dostojanstva prijateljstva s Bogom.
Time se otkriva jedna od najljepših dimenzija kršćanske vjere: Bog nije došao samo da bi čovjeka spasio od grijeha nego da bi ga uveo u zajedništvo ljubavi sa sobom.
Često razmišljajući o Isusovu javnom djelovanju, njegovim čudesima, propovijedanju i otajstvu utjelovljenja, skloni smo pomisliti kako je kao pravi Bog mogao izvršiti svoje poslanje bez ljudske pomoći, mogao je bez apostola, bez učenika, bez prijatelja.
Ipak, Evanđelje svjedoči upravo suprotno. Isus slobodno bira živjeti ljudski život u punini.
On prihvaća ljudsku potrebu za zajedništvom, razgovorom, odmorom i prijateljstvom.
Time ne pokazuje svoju slabost nego veličinu svoje ljubavi.
Sveti Ivan Pavao II. često je naglašavao kako Krist čovjeku objavljuje samoga čovjeka.
Ako je sam Sin Božji smatrao prijateljstvo toliko vrijednim, tada ono nije tek dodatak ljudskom životu nego sastavni dio čovjekova poziva.
Betanija – kuća prijateljstva
Betanija zauzima posebno mjesto u Isusovu životu, smještena na istočnoj padini Maslinske gore, udaljena svega nekoliko kilometara od Jeruzalema, postala je mjesto na kojemu se Isus vraćao kada je bio iscrpljen od naviještanja, kada su rasle napetosti s farizejima ili kada je jednostavno želio biti među onima koji ga vole zbog njega samoga.
Nije slučajno da hodočasnici već stoljećima Betaniju nazivaju „kućom prijateljstva“.
Ondje Isus nije morao dokazivati svoju božansku moć. Nitko nije dolazio trgovati s njegovim čudesima niti ga iskušavati teškim pitanjima. Ondje nije bio promatran kao čudotvorac ili učitelj kojemu treba postavljati zamke.
U Betaniji je bio jednostavno Isus, prijatelj koji dolazi u dom svojih prijatelja.
Koliko je to snažna poruka za današnjeg čovjeka.
U svijetu u kojem se ljudi često vrednuju prema uspjehu, korisnosti ili sposobnostima, Krist pokazuje da prava ljubav ne počiva na koristi nego na prisutnosti.
Prijateljstvo nije odnos u kojem se stalno nešto traži nego odnos u kojem je sama prisutnost dar. Prijateljstvo je „škola ljubavi u kojoj čovjek uči ono što će jednoga dana živjeti u nebu“. Za njega je pravi prijatelj onaj u kojem čovjek već sada susreće odsjaj Božje vjernosti.
Isus nas naziva prijateljima
Vrhunac ove objave nalazimo u Isusovim riječima na Posljednjoj večeri: „Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar. Vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15,15).
To nisu samo lijepe riječi pune utjehe. One označavaju duboku promjenu odnosa između Boga i čovjeka.
U Starom zavjetu čovjek prije svega služi Bogu kao njegov sluga.
S Kristom odnos prelazi u novu dimenziju. Bog otvara svoje srce čovjeku. Prijatelj poznaje tajne prijateljeva srca. Isus upravo to čini: objavljuje nam Oca, uvodi nas u unutarnji život Presvetoga Trojstva i daruje nam mogućnost da živimo u zajedništvu ljubavi koje nikada prije nije bilo moguće.
Sveti Toma Akvinski čak definira milost kao određeni oblik prijateljstva između Boga i čovjeka. Govoreći o ljubavi (caritas), objašnjava da ona nije samo osjećaj ili moralna dužnost nego sudjelovanje u Božjem vlastitom životu.
Čovjek po milosti postaje sposoban ljubiti Boga njegovom vlastitom ljubavlju.
Zato Isus ne želi samo poslušne sluge nego ljude koji će dijeliti njegov život.
Što znači biti Kristov prijatelj?
Pravo prijateljstvo uvijek nadilazi površne odnose.
Ono nije tek poznanstvo niti povremeno druženje.
Prijatelj je osoba kojoj možemo otvoriti svoje srce bez straha da ćemo biti osuđeni.
Pred njim ne moramo nositi maske niti glumiti savršenstvo.
Upravo takav odnos Isus želi uspostaviti sa svakim čovjekom.
Koliko puta molitvu pretvaramo u popis želja, potreba i problema.
To nije pogrešno jer nas Isus sam poziva da molimo, ali prijateljstvo ide dalje od traženja darova.
Prijatelj želi biti s prijateljem i kada ništa ne treba.
Sveti Terezija Avilska molitvu opisuje kao „prisni razgovor s Onim za kojega znamo da nas ljubi“. To je srž prijateljstva s Kristom.
Zato se svatko od nas mora iskreno zapitati: slijedim li Isusa prvenstveno zato što očekujem njegova čuda ili zato što ljubim njega samoga?
Jesam li više usmjeren na njegove darove ili na Darivatelja?
Jesam li spreman ostati uz njega i onda kada ne razumijem njegove putove?
Takva pitanja otkrivaju dubinu našega odnosa s Gospodinom.
Marta, Marija i Lazar – tri puta duhovnog sazrijevanja
Svaki član ove obitelji predstavlja jednu dimenziju duhovnoga života.
Marta nije bila grešnica. Bila je velikodušna žena koja je iskreno željela ugostiti Isusa. Njezina pogreška nije bila služenje nego unutarnja rastresenost koja joj nije dopuštala da prepozna kako je najveći dar upravo Kristova prisutnost.
Isus ne odbacuje njezino služenje nego ga želi osloboditi tjeskobne zabrinutosti.
Ljubav ne postaje sveta količinom učinjenoga nego dubinom zajedništva s Bogom.
Marija sjedi do Isusovih nogu i sluša njegovu riječ. Ona predstavlja kontemplativno srce koje zna zastati pred Bogom.
U njoj se vidi slika nebeskoga života u kojem će čovjek zauvijek promatrati Boga. Ipak, ista Marija kasnije pomazuje Isusove noge skupocjenom pomašću i briše ih svojom kosom. Njezina kontemplacija rađa djelotvornom ljubavlju. Prava molitva uvijek postaje služenje.
Lazar predstavlja svakoga čovjeka kojega Krist izvodi iz smrti u život.
Njegovo uskrsnuće nije samo povijesni događaj nego proročki znak onoga što Isus želi učiniti u svakome od nas. Koliko je samo grobova u ljudskom srcu: grob razočaranja, grob nevjere, grob neoproštenja, grob navezanosti na grijeh, grob duhovne mlakosti.
Krist i danas stoji pred tim grobovima te snažno govori: „Lazare, iziđi van!“ (Iv 11,43).
Glas koji je tada probudio mrtvaca isti je glas koji danas budi uspavanu vjeru.
Postati Betanija za druge
Evanđelje ne završava divljenjem ovoj svetoj obitelji. Ono postaje poziv svakome od nas. Krist želi da i naše srce postane nova Betanija.
Svijet je pun ljudi koji su umorni od borbi, razočarani odnosima, ranjeni odbacivanjem i iscrpljeni neprestanim dokazivanjem vlastite vrijednosti.
Koliko bi se života promijenilo kada bi u nama pronašli mjesto gdje mogu biti prihvaćeni bez osude.
Biti Betanija znači postati čovjek kod kojega drugi osjećaju mir Božje prisutnosti.
To znači imati srce koje zna slušati prije nego govoriti, razumjeti prije nego osuđivati i ljubiti prije nego zahtijevati.
Sveti Benedikt u svom Pravilu piše da svakoga gosta treba primati kao samoga Krista. Betanija upravo to živi. Ona nije poznata po velikim govorima nego po otvorenim vratima i otvorenom srcu.
U suvremenom društvu, obilježenom usamljenošću i površnim odnosima, upravo je takvo svjedočanstvo možda jedno od najvećih evangelizacijskih sredstava.
Ljudi će povjerovati Evanđelju kada u životu kršćana iskuse ono što su Marta, Marija i Lazar pružali Isusu: dom, sigurnost, odmor i ljubav.
Euharistija – najveće prijateljstvo
Kad idemo na euharistijsko slavlje, pred nama nije samo Gospodin svemira nego Prijatelj koji nas poziva za svoj stol.
Svaka sveta misa nastavak je one Posljednje večere na kojoj Isus svoje učenike naziva prijateljima.
U Euharistiji nam ne daje samo svoju riječ nego cijeloga sebe.
Sveti Ivan Zlatousti govori kako Krist nije bio zadovoljan time da nam oprosti grijehe, nego je htio postati naša hrana kako bi naše zajedništvo s njime bilo potpuno.
Zato svaki dolazak na svetu misu postaje obnova prijateljstva.
Dolazimo pred Onoga koji nas poznaje bolje nego što poznajemo sami sebe, koji zna naše slabosti, padove i nevjernosti, a ipak nas ne prestaje ljubiti.
Njegovo prijateljstvo nije uvjetovano našom savršenošću nego njegovom beskrajnom vjernošću. Upravo zato sveti Pavao može uskliknuti: „Ako smo nevjerni, on vjeran ostaje jer sebe zanijekati ne može“ (2 Tim 2,13).
Blagdan svetih Marte, Marije i Lazara poziva nas da ponovno otkrijemo srce kršćanstva. Vjera nije prvenstveno sustav moralnih pravila niti skup religioznih obreda.
U svojoj biti ona je život u prijateljstvu s Isusom Kristom. Sve drugo izvire iz toga odnosa. Kada čovjek postane Kristov prijatelj, poslušnost više nije teret nego odgovor ljubavi, molitva više nije obveza nego susret, a služenje više nije napor nego radost darivanja.
Zato danas možemo iskreno moliti: Gospodine Isuse Kriste, hvala ti što si nas pozvao u prijateljstvo sa sobom.
Hvala ti što nas ne promatraš samo kao svoje sluge, nego nas uvodiš u otajstvo svoga srca i objavljuješ nam ljubav Očevu.
Hvala ti što i danas dolaziš pred grobove naših strahova, grijeha, razočaranja i nevjere te nas svojim životvornim glasom pozivaš na slobodu.
Učini naše domove novim Betanijama, mjesta na kojima će ljudi susretati tvoju blizinu, tvoju utjehu i tvoj mir.
Daj da više tražimo tvoje lice nego tvoje darove, da više ljubimo tebe nego ono što nam daješ te da cijelim svojim životom svjedočimo kako je čovjekovo srce stvoreno za prijateljstvo s tobom.
Neka se u nama svakoga dana ispunjaju tvoje riječi: „Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima.“ Amen.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (sveta Marta Rim)