30.07. do 07.08.
Uvod
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Svemogući i vječni Bože, izvore svake istine, Ti si svetoga Dominika obdario gorućom ljubavlju prema Tvojoj riječi, dubokom poniznošću, ustrajnom molitvom i neumornom revnošću za spasenje duša.
Dok započinjemo ovu devetnicu, molimo Te da po njegovu zagovoru obnoviš i naša srca. Oslobodi nas od ravnodušnosti, rasvijetli naš razum svjetlom Evanđelja, očisti naše srce od svake navezanosti na grijeh i ispuni nas Duhom Svetim kako bismo ljubili ono što si Ti ljubio i tražili ono što si Ti tražio.
Neka nas primjer svetoga Dominika nauči da prava mudrost dolazi iz klečanja pred Tobom, da se istina ne brani ljudskom snagom nego svetošću života, te da svako propovijedanje započinje u tišini molitve. Daj da tijekom ovih dana rastemo u vjeri, nadi i ljubavi te da naš život postane navještaj Tvoga kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
PRVI DAN - 30.07.
Gospodine, zapali u meni žeđ za istinom
Biblijsko čitanje
"Ostanete li u mojoj riječi, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8,31–32)
Razmatranje
Kada Crkva govori o svetom Dominiku, najčešće ga naziva propovjednikom. Međutim, prije nego što je postao propovjednik, bio je tražitelj Boga. Njegovo propovijedanje nije nastalo iz želje da govori ljudima, nego iz duboke potrebe da najprije sluša Boga. Upravo se u tome krije tajna njegove svetosti. Nije tražio vlastite odgovore niti je želio graditi vlastitu mudrost. Bio je čovjek kojega je potpuno osvojila jedna jedina želja – upoznati Isusa Krista koji je Put, Istina i Život (Iv 14,6).
Još kao mladi kanonik u Osmi neumorno je proučavao Sveto pismo. Predaja govori da je Evanđelje nosio gotovo uvijek sa sobom. Čitao ga nije kao znanstvenik koji prikuplja podatke, nego kao učenik koji dopušta da ga Božja riječ mijenja. Znao je da čovjek može poznavati mnoge knjige, a ipak ostati stranac Bogu. Zato je njegova ljubav prema istini uvijek bila sjedinjena s ljubavlju prema svetosti.
Njegova žeđ za istinom posebno je došla do izražaja kada se susreo s krivovjerjima koja su ranjavala Crkvu. Nije odgovarao mržnjom niti osudom. Duboko je razumio da zabluda često pronalazi mjesto ondje gdje je vjera postala površna, gdje je srce izgubilo dodir s Bogom ili gdje ljudi više ne susreću autentične svjedoke Evanđelja. Zato je smatrao da se istina ne širi prvenstveno pobjedom u raspravi, nego svetošću života. Njegov život potvrđivao je ono što je kasnije zapisao sveti Toma Akvinski: istina je snažna jer dolazi od Boga i zato sama po sebi pobjeđuje kada joj se čovjek ponizno otvori.
U svijetu u kojem svatko želi imati svoju istinu, Krist objavljuje da je On sama Istina. To znači da se istina ne izmišlja, ne prilagođava našim željama niti mijenja prema duhu vremena. Ona je osoba koju susrećemo. Sveti Dominik cijelim je svojim životom pokazivao da ljubiti istinu znači ljubiti Krista, a ljubiti Krista znači dopustiti da nas On mijenja iznutra.
Koliko puta i sami tražimo odgovore prije nego što tražimo Boga? Želimo sigurnost, uspjeh, priznanje ili osjećaj mira, ali zaboravljamo da nijedna od tih stvari ne može ispuniti čovjekovo srce ako nije ukorijenjena u Kristu. Dominik nas danas poziva da ponovno postanemo učenici. Učenik nije onaj koji sve zna, nego onaj koji dopušta da ga Gospodin poučava.
Sveti Augustin piše da je ljudsko srce nemirno dok se ne smiri u Bogu. Upravo je taj nemir obilježavao Dominikov život. Nije ga zadovoljavala površnost. Nije se zaustavljao na djelomičnim odgovorima. U svemu je želio prodrijeti do Boga. Zato je toliko vremena provodio u šutnji, razmatranju i molitvi. Znao je da bez kontemplacije nema autentičnog propovijedanja. Riječ koja nije najprije sišla u srce propovjednika ne može dotaknuti srce slušatelja.
Danas je možda najveća opasnost ne otvoreno odbacivanje Boga, nego navikavanje na Boga. Možemo poznavati biblijske tekstove, molitve, liturgiju i teološke istine, a da nam srce ostane hladno. Sveti Dominik upozorava da se vjera ne hrani samo znanjem nego susretom. Božja riječ nije zbirka informacija nego živa riječ koja prodire do dubine duše, razlučuje misli srca i preobražava čovjeka (Heb 4,12).
Njegova ljubav prema istini bila je nerazdvojiva od poniznosti. Nikada nije smatrao da posjeduje Boga. Znao je da se pred otajstvom Božje mudrosti uvijek ostaje učenik. Upravo zato mogao je druge voditi prema Kristu. Tko je uvjeren da već sve zna, prestao je učiti od Boga. Tko ostaje malen, njemu Otac objavljuje tajne svoga kraljevstva (Mt 11,25).
Možda nas Gospodin danas poziva da obnovimo svoju ljubav prema Svetome pismu. Ne da ga čitamo samo kako bismo pronašli odgovore drugima, nego kako bi ono najprije postalo odgovor našem vlastitom životu. Dominik nije postao svet zato što je mnogo govorio o Bogu, nego zato što je dopustio da Bog govori njemu.
Istina nije hladna ideja. Istina ima lice Isusa Krista. Tko Ga susretne, postaje slobodan. Tko Ga ljubi, više se ne boji. Tko Ga slijedi, postaje svjetlo drugima.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Blaženi Jordan Saski, prvi Dominikov nasljednik, svjedoči da je sveti Dominik gotovo neprestano nosio Evanđelje svetoga Mateja i Pavlove poslanice. Toliko ih je čitao da ih je znao gotovo napamet. Kada bi propovijedao, njegove riječi nisu bile plod ljudske rječitosti, nego srce natopljeno Božjom riječju. Oni koji su ga slušali govorili su da nisu osjećali kako ih netko pobjeđuje argumentima, nego kako ih sama istina privlači Kristu.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si Vječna Riječ Očeva i jedina Istina koja oslobađa čovjeka. Po zagovoru svetoga Dominika probudi u meni svetu žeđ za Tobom. Oslobodi me od površnosti, od oholosti vlastitoga mišljenja i od svake navezanosti na laž. Daj mi milost da svakoga dana sve više ljubim Sveto pismo, da ga ne čitam samo očima nego i srcem, da dopustim Tvojoj riječi da me obraća, liječi i oblikuje.
Nauči me tražiti Tvoje lice više nego vlastite odgovore. Daj da moja vjera bude ukorijenjena u susretu s Tobom, a moje riječi odraz života koji je preobražen Tvojom prisutnošću. Kao što je sveti Dominik gorio ljubavlju prema istini, tako i u meni zapali oganj Duha Svetoga da postanem vjerodostojan svjedok Evanđelja.
Sveti Dominik, neumorni tražitelju Kristove istine, moli za nas.
Amen
DRUGI DAN - 31.07.
Srce koje plače za grešnicima
Biblijsko čitanje
"Jer Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno." (Lk 19,10)
"Silne su suze moje noću; danju i noću ne prestaju teći." (usp. Jr 9,1; Ps 42,4)
Razmatranje
Jedna od najljepših i ujedno najdubljih odlika duhovnosti svetoga Dominika nije bila njegova učenost, njegova sposobnost propovijedanja niti njegova organizacijska mudrost, nego srce koje je bilo ranjeno Božjom ljubavlju za svakoga čovjeka. Stari životopisci gotovo jednoglasno svjedoče kako je najveći dio njegovih noći prolazio u molitvi. Dok su drugi spavali, on je klečao pred raspelom ili pred oltarom i vapio Bogu. Njegova molitva nije bila usmjerena prema njemu samome. Nije tražio vlastitu utjehu, uspjeh ili duhovne darove. Iz njegova srca neprestano se uzdizao isti vapaj: „Gospodine, što će biti s grešnicima?“
Ta jednostavna rečenica otkriva dubinu njegova sjedinjenja sa Srcem Isusovim. Samo onaj tko ljubi Boga počinje ljubiti ono što Bog ljubi. A Bog ne ljubi čovjeka tek kada se obrati. On ga ljubi još dok luta, dok griješi i dok ga odbacuje. Krist nije umro za pravednike nego za grešnike. Zato ni Dominik nije mogao ostati ravnodušan pred ljudima koji su bili daleko od Boga. Njegove suze nisu bile izraz očaja nego izraz ljubavi koja je sudjelovala u Kristovoj čežnji da se nitko ne izgubi.
U današnjem svijetu često se govori o suosjećanju, ali se ono nerijetko zaustavlja na ljudskoj patnji. Evanđelje ide mnogo dalje. Najveća čovjekova tragedija nije siromaštvo, bolest ili osamljenost, nego udaljenost od Boga. Sve zemaljske nevolje završavaju smrću, ali izgubljeni odnos s Bogom ima vječne posljedice. Sveti Dominik to je duboko razumio. Zato njegova revnost nije bila fanatizam niti želja da nekoga pobijedi u raspravi. Ona je bila plod ljubavi koja nije mogla mirno gledati kako čovjek gubi najveće dobro – zajedništvo s Bogom.
Suze svetaca uvijek su znak posebne milosti. Crkveni oci govorili su o daru suza kao o jednom od najdragocjenijih darova Duha Svetoga. Sveti Ivan Klimak piše da su suze nakon krštenja drugo krštenje jer peru srce i otvaraju ga Božjem milosrđu. Sveti Grgur Veliki uči da onaj tko istinski promatra Kristovu muku više ne može ostati ravnodušan ni prema vlastitim grijesima ni prema grijesima svijeta. Upravo su takve bile Dominikove suze. One nisu proizlazile iz sentimentalnosti nego iz kontemplacije Raspetoga.
Što čovjek više ulazi u Božju prisutnost, to više počinje gledati svijet Božjim očima. Tada više ne promatra ljude prema njihovim slabostima, nego prema njihovu dostojanstvu djece Božje. Više ne vidi samo njihove grijehe, nego i njihovu izgubljenost. Više ga ne pokreće osuda, nego milosrđe. Takvo je bilo Dominikovo srce. Govorio je protiv zablude s velikom odlučnošću, ali je prema ljudima uvijek pokazivao blagost. Znao je razlikovati grijeh koji treba odbaciti od čovjeka kojega treba spasiti.
Koliko puta i mi lako izričemo sudove o drugima. Vidimo njihove padove, njihove pogreške, njihove rane i njihove proturječnosti. No rijetko zastanemo pitajući se koliko suza za njih prolijevamo pred Bogom. Mnogo je lakše govoriti o ljudima nego moliti za njih. Mnogo je lakše kritizirati nego zagovarati. Sveti Dominik pokazuje sasvim drukčiji put. On najprije kleči, a tek onda govori. Njegovo propovijedanje rađa se iz njegove molitve, a njegova molitva iz njegove ljubavi.
Krist na križu ne izgovara riječi osude nego moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“ (Lk 23,34). U toj rečenici nalazi se srce svakoga autentičnog propovjednika. Propovijed bez ljubavi postaje optužba. Istina bez milosrđa postaje teret. Revnost bez poniznosti postaje nasilje. Ali kada je srce ispunjeno Kristovom ljubavlju, tada i najzahtjevnija istina postaje poziv na obraćenje, a ne razlog za odbacivanje.
Blaženi Jordan Saski svjedoči da je Dominik često plakao dok je slavio svetu misu. Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom njegova je duša ulazila u otajstvo Kristove žrtve. Ondje je učio da je ljubav uvijek spremna dati samu sebe za drugoga. Zato nije mogao ostati zatvoren u sigurnost samostana. Njegovo ga je srce neprestano vodilo prema onima koji još nisu upoznali Krista ili su se od Njega udaljili.
Ovdje se krije i veliko pitanje za svakoga od nas. Jesmo li izgubili osjećaj za spasenje duša? Možemo biti zauzeti mnogim dobrim djelima, a ipak zaboraviti ono što je Isusu bilo najvažnije – da svaki čovjek upozna Očevu ljubav. Dominik nas uči da apostolat nije prije svega aktivnost nego sudjelovanje u Kristovoj ljubavi koja traži izgubljene. Onaj tko istinski ljubi, nikada ne prestaje moliti. Onaj tko moli Kristovim srcem, nikada ne prestaje nadati se obraćenju ni najudaljenijega čovjeka.
Možda nam Gospodin danas želi darovati upravo tu milost – da naše srce ponovno postane osjetljivo. Da više plačemo zbog vlastitoga grijeha nego zbog vlastitih neuspjeha. Da više molimo za obraćenje drugih nego što govorimo o njihovim slabostima. Da naučimo pred Boga donositi imena ljudi koji su se udaljili od vjere, vjerujući da nijedna molitva prožeta ljubavlju nije izgubljena.
Sveti Dominik nije osvojio svijet snagom riječi nego snagom srca koje je dopustilo da u njemu kuca samo Kristovo Srce.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Braća su često svjedočila da su tijekom noći čula svetoga Dominika kako u tišini crkve glasno plače. Ponavljao bi: „Bože moj, moje milosrđe, što će biti s grešnicima?“ Katkad bi ležao ničice pred oltarom, katkad bi stajao raširenih ruku poput Krista na križu, a katkad bi satima klečao u dubokoj šutnji. Oni koji su ga promatrali shvatili su da tajna njegova propovijedanja nije bila u njegovoj rječitosti, nego u njegovoj skrivenoj molitvi. Njegove su riječi imale snagu jer su prije toga bile okupane suzama.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Dobri Pastiru, Ti si ostavio devedeset i devet ovaca kako bi pronašao onu izgubljenu. Po zagovoru svetoga Dominika izlije u moje srce svoju ljubav prema svakom čovjeku. Oslobodi me ravnodušnosti, osuđivanja i tvrdoće srca. Daj mi milost da najprije oplakujem vlastite grijehe, a zatim da ustrajno zagovaram sve koji su daleko od Tebe.
Nauči me ljubiti kao što Ti ljubiš. Daj da moje riječi nikada ne budu odvojene od molitve, niti moja revnost od poniznosti. Neka moje srce bude osjetljivo na patnju svijeta, ali još više na žeđ svake duše za Tobom. Učini me oruđem svoga milosrđa kako bi se po mom životu barem jedna duša više vratila u Očev zagrljaj.
Sveti Dominik, gorljivi zagovorniče grešnika i neumorni molitelju za obraćenje duša, moli za nas.
Amen.
TREĆI DAN - 01.08.
Snaga Božje riječi
Biblijsko čitanje
"Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca." (Heb 4,12)
"Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." (Mt 4,4)
Razmatranje
Ako bismo željeli jednom riječju opisati život svetoga Dominika, mogli bismo reći da je bio čovjek koji je živio od Božje riječi. Evanđelje za njega nije bilo knjiga među mnogim knjigama, niti predmet proučavanja radi stjecanja znanja. Ono je bilo prostor susreta sa živim Kristom. Kada je otvarao Sveto pismo, nije tražio misli koje bi mogao prenijeti drugima, nego glas Zaručnika koji govori njegovoj duši. Tek kada bi riječ postala dio njegova života, postajala je riječ njegova propovijedanja.
U tome se nalazi jedna od najvećih pouka dominikanske duhovnosti. Propovijedanje nije prenošenje vlastitih razmišljanja, nego prenošenje onoga što je najprije primljeno u molitvi. Kasnija dominikanska tradicija to je izrazila riječima: Contemplari et contemplata aliis tradere – promatrati Boga i drugima predavati plodove kontemplacije. Te riječi nisu tek lijepo geslo, nego sažimaju cijeli Dominikov život. On nije dijelio ideje; dijelio je susret s Kristom.
Zato je toliko ljubio Sveto pismo. Blaženi Jordan Saski svjedoči da je Evanđelje po Mateju i Pavlove poslanice poznavao gotovo napamet. Njegovo pamćenje nije bilo plod iznimne sposobnosti, nego plod ljubavi. Ono što čovjek ljubi, to nosi u srcu. Riječ Božja postala je unutarnji govor njegove duše. Dok je hodao, molio ili razgovarao, njegova je nutrina bila prožeta Božjim riječima.
To nas dovodi do važne istine. Mnogi čitaju Sveto pismo kako bi pronašli odgovore na tuđa pitanja, ali rijetki ga otvaraju kako bi dopustili da ono postavi pitanja njima. Božja riječ nije dana samo da informira razum, nego da preobrazi srce. Poslanica Hebrejima kaže da ona razotkriva nakane srca. To znači da nas Sveto pismo ne ostavlja onakvima kakvi jesmo. Pred njim padaju naše maske, naši izgovori, naše samodostatnosti i naše skrivene navezanosti. Ono nas uvodi u svjetlo Božje prisutnosti u kojem više ništa ne možemo sakriti.
Sveti Dominik nije bježao od toga svjetla. Upravo suprotno, neprestano mu se izlagao. Znao je da propovjednik koji ne dopušta da njega prvoga sudi Božja riječ lako postaje učitelj drugih, ali ne i Kristov učenik. Isus nije rekao apostolima da stvaraju nove istine, nego da ostanu u njegovoj riječi. Ostati znači trajno prebivati, hraniti se, vraćati se, dopuštati da nas ista riječ uvijek iznova oblikuje. To je put svetosti.
Crkveni oci često uspoređuju Sveto pismo s ognjem. Prorok Jeremija prenosi Gospodinove riječi: „Nije li riječ moja kao oganj?“ (Jr 23,29). Origen piše da Božja riječ najprije spaljuje ono što nije od Boga kako bi potom rasvijetlila čovjekovu nutrinu. Sveti Grgur Veliki dodaje da Sveto pismo raste zajedno s onim koji ga čita. To ne znači da se mijenja Božja objava, nego da Duh Sveti sve dublje otkriva njezino bogatstvo onome koji raste u svetosti. Zato je Dominik mogao desetljećima čitati iste odlomke, a uvijek iznova otkrivati nove dubine Kristova otajstva.
Današnji čovjek okružen je bezbrojnim riječima. Vijesti, komentari, društvene mreže i neprestani tok informacija stvaraju buku koja lako ispuni srce. Problem nije samo u količini riječi, nego u tome što mnoge od njih ne vode prema istini. One bude strah, nemir, oholost ili podjele. Božja riječ djeluje drukčije. Ona unosi red ondje gdje vlada kaos, svjetlo ondje gdje je tama i mir ondje gdje je nemir. Zato nije dovoljno povremeno pročitati neki biblijski redak. Potrebno je dopustiti da riječ postane ritam našega života.
Sveti Dominik znao je da nijedna metoda evangelizacije ne može zamijeniti snagu Evanđelja. Ljudi mogu biti privučeni ljudskom rječitošću, ali se obraćaju jedino kada ih dotakne Duh Sveti po Božjoj riječi. Zato nije želio propovjednike koji će impresionirati svijet svojom učenošću, nego ljude čije će srce gorjeti od susreta s Kristom. Sveti Toma Akvinski kasnije će reći da propovjednik mora najprije biti ispunjen onim što želi izliti drugima. Prazna posuda ne može napojiti žedne.
Ovdje se otkriva i duboki smisao Lectio Divina, drevnoga načina molitvenoga čitanja Svetoga pisma. Dominik nije pristupao Riječi kao predmetu analize, nego kao svetom razgovoru. Najprije je slušao, zatim razmatrao, potom odgovarao molitvom i na kraju ostajao u tišini pred Bogom. Iz te šutnje rađalo se propovijedanje. Riječ koja nije prošla kroz tišinu srca lako postaje buka. Riječ koja je sazrela u kontemplaciji postaje sjeme vječnoga života.
Možda nas Gospodin danas poziva da ponovno otkrijemo glad za njegovom riječju. Ne kao svakodnevnu obvezu, nego kao susret s Onim koji nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Koliko bi se naših odluka promijenilo kada bismo prije svakoga važnog koraka najprije otvorili Evanđelje i dopustili Kristu da progovori? Koliko bi naših odnosa bilo iscijeljeno kada bismo više slušali njegov glas nego glas vlastitoga ega? Koliko bi naših strahova nestalo kada bismo se više oslanjali na njegova obećanja nego na prolazne okolnosti?
Sveti Dominik vjerovao je da je svaka autentična obnova Crkve započinjala povratkom Božjoj riječi. To vrijedi i danas. Crkvu neće obnoviti nove strategije ako prethodno ne obnovimo svoje srce slušanjem Krista. Domovi će postati mjesta mira kada u njima ponovno bude odzvanjalo Evanđelje. Župe će postati žive kada Božja riječ prestane biti samo pročitana, a počne biti življena. Svaki će vjernik postati svjetlo svijeta kada dopusti da Kristova riječ postane njegova nutrina.
Jer Riječ Božja nije samo nešto što slušamo. Ona je sjeme koje želi donijeti plod u našem životu. Ona je kruh koji hrani dušu. Ona je svjetiljka našim koracima. Ona je glas Dobroga Pastira koji nas svakoga dana poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Predaja govori da je sveti Dominik tijekom putovanja uvijek sa sobom nosio primjerak Evanđelja i Pavlovih poslanica. Kada bi imao slobodan trenutak, čitao bi ih ili razmatrao napamet naučene odlomke. Braća su primjećivala da u propovijedima gotovo nikada nije govorio iz vlastite mudrosti. Njegove su riječi bile satkane od Svetoga pisma. Zato su ljudi osjećali da ih ne poučava samo čovjek, nego da po njegovim riječima progovara sam Krist.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si Vječna Očeva Riječ koja je postala tijelom da bismo upoznali lice Očeve ljubavi. Po zagovoru svetoga Dominika podari mi duboku glad za Svetim pismom. Oslobodi me površnoga čitanja i rastresenoga srca. Nauči me slušati Tvoj glas u tišini, razmatrati ga s vjerom i dopustiti da mijenja moje misli, moje odluke i moj život.
Neka Tvoja riječ bude svjetlo mojim koracima, utjeha u kušnjama, snaga u slabosti i oganj koji pročišćava moje srce. Daj da nikada ne govorim o Tebi više nego što Te slušam. Učini da moje riječi budu plod zajedništva s Tobom, kako bi oni koji me susreću prije svega susretali Tebe.
Sveti Dominik, zaljubljeniče u Božju riječ i vjerni propovjedniče Evanđelja, moli za nas.
Amen.
ČETVRTI DAN - 02.08.
Kontemplacija koja rađa poslanjem
Biblijsko čitanje
"On odredi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati." (Mk 3,14)
"Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni." (Iv 15,4)
Razmatranje
U životu svetoga Dominika ne može se razumjeti njegovo propovijedanje ako se prethodno ne razumije njegova molitva. Ono što su ljudi vidjeli tijekom dana bilo je tek ono što je tijekom noći sazrijevalo pred licem Božjim. Njegove riječi bile su plod šutnje, njegova revnost plod klanjanja, njegova odvažnost plod poniznog klečanja pred Raspetim. Zato Crkva nikada nije promatrala Dominika samo kao velikoga propovjednika, nego kao velikoga mistika. Njegovo poslanje nije izraslo iz ljudske sposobnosti nego iz dubokoga zajedništva s Kristom.
Evanđelist Marko donosi kratku, ali presudnu rečenicu kada opisuje poziv apostola. Isus ih najprije poziva da budu s njime, a tek potom da ih šalje propovijedati. Taj redoslijed nije slučajan. Krist nikada ne šalje čovjeka koji prethodno nije naučio prebivati u njegovoj prisutnosti. Biti s Isusom nije priprema za poslanje; to je samo srce poslanja. Sve što apostol čini izvana mora biti odraz onoga što živi iznutra.
Dominik je to razumio bolje od mnogih svojih suvremenika. U vremenu velikih hereza, društvenih nemira i moralne krize mogao je pomisliti da Crkvi najviše trebaju sposobni organizatori, uvjerljivi govornici ili učeni polemičari. Međutim, znao je da nijedna ljudska strategija ne može zamijeniti djelovanje Duha Svetoga. Zato je najveći dio svoje snage ulagao u molitvu. Bio je uvjeren da će propovijed biti plodna samo ako najprije dopusti Bogu da zahvati njegovo vlastito srce.
Jedinstveno svjedočanstvo o njegovoj nutrini čuva spis „Devet načina molitve svetoga Dominika“. Taj tekst ne opisuje tehniku molitve, nego čovjeka čije je cijelo tijelo postalo molitva. Katkad je stajao duboko pognute glave poput carinika iz Evanđelja, priznajući vlastitu nedostojnost pred Božjom svetošću. Katkad bi ležao ničice na zemlji, potpuno predan Ocu poput Krista u Getsemanskom vrtu. Katkad bi klečao satima, ne osjećajući prolazak vremena. Nekada bi podizao ruke prema nebu poput Mojsija koji zagovara narod, a nekada bi ih raširio u obliku križa, sudjelujući u ljubavi Raspetoga. Često bi polako hodao samostanskim hodnicima ili prirodom razmatrajući Sveto pismo, dopuštajući da svaka riječ siđe iz razuma u srce.
Ti različiti oblici molitve otkrivaju jednu duboku istinu. Molitva nije prvenstveno niz izgovorenih riječi. Molitva je stanje srca koje se potpuno otvara Bogu. Čovjek tada pred Gospodinom više ništa ne skriva. Donosi mu svoju radost i svoju tjeskobu, svoje uspjehe i svoje padove, svoje darove i svoje slabosti. U toj iskrenosti Duh Sveti polako preobražava nutrinu čovjeka. Kontemplacija nije bijeg od stvarnosti nego ulazak u Božji pogled na stvarnost.
Sveti Toma Akvinski uči da kontemplacija nije cilj sama sebi. Ljubav koja je upoznala Boga ne može ostati zatvorena u vlastito iskustvo. Ona spontano želi podijeliti ono što je primila. Upravo zato dominikanska tradicija govori o prenošenju plodova kontemplacije. Ne prenosi se vlastita mudrost, nego ono što je Duh Sveti oblikovao u srcu. Propovjednik nije vlasnik objave, nego njezin ponizni služitelj.
Ovdje se krije i velika opasnost svakoga apostolata. Lako se može dogoditi da služenje postupno istisne molitvu. Briga za mnoge potrebe, želja da se učini više dobra i neprestana aktivnost mogu stvoriti privid plodnosti, dok srce polako ostaje prazno. Tada čovjek još uvijek govori o Bogu, ali više ne govori iz Boga. Njegove riječi ostaju točne, ali gube snagu. Njegova djela ostaju brojna, ali više ne donose isti duhovni plod. Sveti Dominik svojim životom upozorava da se Crkva ne iscrpljuje zbog previše rada, nego zbog premalo kontemplacije.
Koliko je samo puta Isus odlazio na osamljena mjesta kako bi molio! Evanđelja pokazuju da su najveći događaji njegova javnog djelovanja uvijek bili uronjeni u molitvu. Prije izbora apostola moli cijelu noć. Prije Petrove ispovijesti povlači se u samoću. Na Tabor odlazi moliti. U Getsemaniju ulazi u najdublju molitvu upravo prije svoje muke. Krist nam tako pokazuje da poslanje bez molitve postaje ljudski projekt. Samo ono što se rodi u zajedništvu s Ocem nosi pečat vječnosti.
Današnji svijet cijeni učinkovitost, brzinu i vidljive rezultate. Evanđelje nas uči drukčijem putu. Bog često najviše djeluje upravo u skrivenosti. Nitko nije vidio Dominikove duge noćne razgovore s Gospodinom, ali su svi vidjeli plodove njegove svetosti. Nitko ne zna koliko je puta u tišini plakao pred raspelom, ali su tisuće ljudi pronašle put obraćenja zahvaljujući njegovu propovijedanju. Tako i danas najveće pobjede Crkve često nastaju ondje gdje ih ljudske oči ne vide – u kapelicama, pred svetohraništima, u samostanskim ćelijama, u obiteljima koje zajedno mole i u srcima koja u tišini slušaju Boga.
Možda nas Gospodin danas poziva da preispitamo vlastiti odnos prema molitvi. Tražimo li u njoj prvenstveno utjehu ili tražimo Njega? Žurimo li odmah govoriti ili dopuštamo Bogu da najprije govori nama? Jesmo li spremni neko vrijeme jednostavno biti pred Njim bez mnogo riječi, vjerujući da je njegova šutnja jednako puna ljubavi kao i njegove izgovorene riječi?
Sveti Dominik pokazuje da kontemplacija nije povlastica redovnika ni mistika. Ona je poziv svakoga kršćanina koji želi živjeti iz dubine Božje prisutnosti. Kada čovjek nauči prebivati u Kristu, tada i njegovi najobičniji poslovi postaju nastavak molitve. Tada više ne postoji podjela između svetoga i svakodnevnoga. Cijeli život postaje mjesto susreta s Bogom, a svako djelo postaje produžetak njegove ljubavi.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Braća su svjedočila da je sveti Dominik često ostajao u crkvi dugo nakon što bi svi otišli na počinak. Katkad bi ga zatekli kako kleči potpuno nepomičan pred raspelom, katkad bi tiho izgovarao psalme, a katkad bi jednostavno gledao u Krista bez ijedne riječi. Govorio je da čovjek tek u tišini počinje slušati ono što Bog govori srcu. Upravo iz tih sati skrivene molitve rađala se snaga njegova javnog propovijedanja.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si pozvao svoje učenike da najprije budu s Tobom, a zatim ih poslao naviještati Evanđelje. Po zagovoru svetoga Dominika nauči i mene da nikada ne odvajam molitvu od služenja. Oslobodi me napasti da se oslanjam samo na vlastite sposobnosti, znanje ili iskustvo. Daj da svaki moj rad izvire iz zajedništva s Tobom.
Podari mi milost da zavolim šutnju u kojoj govoriš srcu, da ustrajem u molitvi i kada ne osjećam utjehu te da u svakoj okolnosti tražim Tvoje lice. Neka moj život bude ukorijenjen u Tvojoj prisutnosti kako bi moje riječi, moja djela i moji susreti postali odraz Tvoje ljubavi. Učini da i ja drugima prenosim samo ono što sam najprije primio od Tebe.
Sveti Dominik, čovječe duboke kontemplacije i neumorni navjestitelju Evanđelja, moli za nas.
Amen.
PETI DAN - 03.08.
Poniznost koja pobjeđuje oholost
Biblijsko čitanje
"Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca te ćete naći spokoj dušama svojim." (Mt 11,29)
"Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost." (Jak 4,6)
Razmatranje
Kada promatramo život svetoga Dominika, lako nas zadive njegova učenost, njegova gorljivost u propovijedanju ili njegova izvanredna sposobnost da oko sebe okupi ljude koji će obnoviti lice Crkve. Međutim, nijedan od tih darova ne bi donio ploda da nije bio ukorijenjen u dubokoj poniznosti. Dominik nije postao velik zato što je tražio veličinu, nego zato što je dopustio da Krist bude velik u njemu. Što je više rastao u svetosti, to je bio svjesniji da je sve milost.
Poniznost nije nisko mišljenje o sebi niti omalovažavanje vlastitih darova. Sveti Toma Akvinski uči da je poniznost krepost po kojoj čovjek istinito stoji pred Bogom. Ona nije lažna skromnost, nego življenje u istini. Ponizan čovjek zna da bez Boga ne može ništa, ali jednako tako zna da s Bogom može izvršiti sve na što ga Gospodin poziva. Zato poniznost nije slabost nego snaga koja proizlazi iz povjerenja u Boga.
Dominik je cijelim svojim životom živio upravo tu istinu. Kada su ga ljudi hvalili zbog njegove mudrosti ili uspješnog propovijedanja, nikada nije prisvajao slavu. Bio je uvjeren da svako dobro dolazi od Boga. Njegovo srce nije tražilo priznanja jer je već pronašlo svoje ispunjenje u Očevoj ljubavi. Tko živi od ljudske pohvale, postaje njezin rob. Tko živi od Božje ljubavi, ostaje slobodan.
Oholost je prvi grijeh koji se pojavio u duhovnome svijetu. Lucifer nije odbacio Boga zato što ga nije poznavao, nego zato što je želio biti poput Boga bez Boga. U korijenu svakoga grijeha nalazi se ista napast – da čovjek sam određuje što je dobro, a što zlo, da se pouzdaje u vlastitu snagu više nego u Božju milost. Poniznost je zato temelj svih kreposti jer vraća čovjeka u istinu njegova stvorenja. Ona ga podsjeća da je život dar, a ne vlasništvo.
Sveti Dominik to je razumio duboko. Zato nije ulazio u rasprave kako bi pobijedio protivnika, nego kako bi zajedno s njime pronašao istinu. Nije želio biti poznat kao veliki govornik, nego kao vjerni Kristov učenik. Čak i kada je postao utemeljitelj Reda propovjednika, nastavio je živjeti jednostavno poput svoje braće. Nije tražio povlastice, nije se uzdizao iznad drugih i nije smatrao da mu služba daje pravo na veću čast. Vodio je primjerom, a ne autoritetom koji se nameće.
Crkveni oci često uspoređuju poniznost s temeljem građevine. Sveti Augustin kaže da, želi li netko sagraditi visoku kuću svetosti, mora najprije iskopati duboke temelje poniznosti. Što je građevina viša, temelj mora biti dublji. Tako je i u duhovnom životu. Bog može povjeriti velike milosti samo onome tko ih neće prisvojiti sebi. Tamo gdje nema poniznosti, darovi lako postaju razlog za oholost. Ondje gdje postoji poniznost, darovi postaju sredstvo služenja.
Koliko je samo puta Isus upozoravao svoje učenike da ne traže prva mjesta. Kada su se prepirali tko je najveći, Isus je postavio dijete među njih i rekao da je najveći onaj koji postaje najmanji. Na Posljednjoj večeri nije održao govor o vlasti, nego je oprao noge svojim učenicima. Time je pokazao da je pravo vodstvo uvijek služenje. Sveti Dominik nije samo propovijedao taj put; on ga je živio. Zato su ljudi u njegovoj blizini osjećali mir, a ne pritisak, očinsku ljubav, a ne želju za vladanjem.
Poniznost ima još jedno važno obilježje – ona prihvaća da bude poučena. Ohol čovjek misli da već zna. Ponizan čovjek ostaje učenik do kraja života. Dominik je, premda iznimno učen, uvijek bio spreman slušati druge, savjetovati se s braćom i tražiti Božje vodstvo. Nije vjerovao vlastitoj prosudbi više nego djelovanju Duha Svetoga. Zato je njegov red postao zajednica u kojoj se istina traži zajedno, u poslušnosti Crkvi i Božjoj objavi.
Danas živimo u vremenu u kojem se uspjeh često mjeri brojem pratitelja, utjecajem i javnim priznanjem. Evanđelje nas vodi sasvim drukčijim putem. Krist ne pita koliko smo bili poznati, nego koliko smo ljubili. Ne pita koliko su nam ljudi pljeskali, nego koliko smo bili vjerni. Sveti Dominik podsjeća da Bog može učiniti velika djela preko čovjeka koji je spreman ostati skriven. U Božjem kraljevstvu najveći nisu oni koji se uzdižu, nego oni koji se spuštaju kako bi druge podigli.
Možda nas Gospodin danas poziva da prepoznamo skrivene oblike oholosti u vlastitome srcu. Ponekad se ona očituje u potrebi da uvijek budemo u pravu. Ponekad u želji da nas drugi primijete. Ponekad u teškoći da priznamo pogrešku ili zatražimo oproštenje. Katkad se skriva čak i iza duhovnih darova kada više tražimo divljenje ljudi nego slavu Božju. Samo Duh Sveti može rasvijetliti ta mjesta našega srca i izliječiti ih milošću poniznosti.
Kristova poniznost nije bila slabost nego najveća objava Božje ljubavi. Sin Božji postao je čovjek, rodio se u siromaštvu, služio malenima, oprao noge svojim učenicima i prihvatio smrt na križu. Sveti Pavao zato piše da se Isus ponizio te ga je zato Otac preuzvisio. Put uzdignuća u Božjem kraljevstvu uvijek prolazi kroz poniznost. Sveti Dominik slijedio je upravo taj put i zato njegovo svjetlo i danas obasjava Crkvu.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Blaženi Jordan Saski zapisuje da je sveti Dominik uvijek odbijao svaku taštinu. Kada bi ga ljudi hvalili zbog njegove svetosti ili učenosti, brzo bi razgovor usmjerio prema Božjoj dobroti. Braća su primjećivala da nikada nije tražio vlastitu korist niti se pozivao na svoj položaj utemeljitelja Reda. Bio je prvi u služenju, posljednji u traženju časti i uvijek spreman obaviti najjednostavnije poslove zajedno sa svojom braćom. Njegov autoritet nije proizlazio iz položaja, nego iz svetosti života.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, krotka i ponizna Srca, po zagovoru svetoga Dominika oslobodi me svake oholosti koja me udaljuje od Tebe. Sačuvaj me od želje za ljudskom slavom, od potrebe da budem hvaljen i od napasti da se uzdam više u sebe nego u Tvoju milost.
Podari mi srce koje će se radovati kada Ti rasteš, a ja postajem manji. Nauči me prihvaćati pouke, priznati pogreške, tražiti oproštenje i radosno služiti ondje gdje me postaviš. Neka moja služba bude čista od svake sebičnosti, a svi darovi koje si mi dao neka uvijek budu na izgradnju Tvoje Crkve i na slavu Tvoga imena.
Daj da nikada ne tražim prvo mjesto, nego da budem vjeran u onome što si mi povjerio. Učini da po primjeru svetoga Dominika živim u istini, svjestan da je svako dobro koje činim plod Tvoje milosti.
Sveti Dominik, uzore evanđeoske poniznosti i vjernosti Kristu, moli za nas.
Amen.
ŠESTI DAN - 04.08.
Siromaštvo koje oslobađa srce
Biblijsko čitanje
"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko." (Mt 5,3)
"Nitko od vas tko se ne odrekne svega što posjeduje ne može biti moj učenik." (Lk 14,33)
Razmatranje
Jedna od najsnažnijih odlika života svetoga Dominika bila je njegova potpuna sloboda prema materijalnim dobrima. Nije prezirao stvoreni svijet niti je smatrao da je bogatstvo samo po sebi zlo. Znao je da je sve što postoji dar Božji. Međutim, jednako je jasno razumio da svaki dar može postati idol ako zauzme mjesto koje pripada jedino Bogu. Zato je želio živjeti tako da njegovo srce nikada ne bude vezano ni za što prolazno. Nije se odrekao bogatstva zato što je ono bezvrijedno, nego zato što je pronašao neizmjerno veće blago – Isusa Krista.
Sveto pismo ne govori toliko o siromaštvu kao o nedostatku materijalnih dobara koliko o siromaštvu duha. To je stanje srca koje sve prima kao dar i ništa ne smatra svojim apsolutnim pravom. Siromah u evanđeoskom smislu nije čovjek koji nema ništa, nego čovjek kojemu je Bog sve. Upravo zato Isus može proglasiti blaženima siromašne. Njihovo bogatstvo nije u onome što posjeduju, nego u Onome kome pripadaju.
Sveti Dominik živio je upravo takvu slobodu. Poznata je zgoda iz njegove mladosti kada je u Španjolskoj zavladala velika glad. Ljudi su umirali, a mnogi nisu imali ni kruha ni odjeće. Dominik je tada posjedovao dragocjene knjige, rukom prepisane i vrlo skupe, koje su bile plod njegova dugogodišnjeg studija. U ono vrijeme knjiga nije bila tek predmet; bila je pravo bogatstvo. Ipak, bez oklijevanja prodao ih je kako bi nahranio gladne. Rekao je: „Ne želim učiti iz mrtvih koža dok ljudi umiru od gladi.“ Te riječi nisu izraz nepoštovanja prema znanju. Naprotiv, pokazuju da svako znanje gubi svoju svrhu ako nije prožeto ljubavlju.
Taj događaj otkriva duboko evanđeosko načelo. Čovjek ne postaje slobodan kada posjeduje mnogo, nego kada je sposoban darovati mnogo. Ljubav se uvijek prepoznaje po darivanju. Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina. Krist je toliko ljubio čovjeka da je dao svoj život. Sveti Dominik toliko je ljubio Boga da mu nije bilo teško odreći se svega što bi moglo spriječiti djelo milosrđa.
Siromaštvo je zato prije svega pitanje povjerenja. Onaj tko se grčevito drži svojih sigurnosti često pokazuje koliko se boji budućnosti. Evanđelje nas poziva na drukčiji put. Isus pokazuje ptice nebeske koje ne siju niti žanju, a Otac ih hrani. Pokazuje ljiljane u polju koji se ne brinu za svoju ljepotu, a ipak ih Bog odijeva ljepše od Salomona. Ne poziva nas na neodgovornost, nego na sinovsko pouzdanje. Providnost nije obećanje da ćemo imati sve što želimo, nego sigurnost da nas Otac nikada neće napustiti.
Dominik je upravo tako živio. Njegov Red od samoga je početka prihvatio evanđeosko siromaštvo kako bi propovjednici bili slobodni naviještati Evanđelje bez traženja vlastite koristi. To nije bilo romantično siromaštvo, nego zahtjevan put vjere. Trebalo je svakoga dana vjerovati da će Bog otvoriti vrata, poslati dobročinitelje i dati ono što je potrebno za poslanje. Takav život neprestano podsjeća čovjeka da nije gospodar nego upravitelj Božjih darova.
Sveti Ivan Zlatousti upozorava da najveće bogatstvo nije ono što čovjek posjeduje, nego ono čega se može odreći radi Krista. Sveti Bazilije Veliki ide još dalje govoreći da kruh koji nepotrebno čuvamo pripada gladnome, a odjeća koju ne koristimo pripada siromahu. Crkveni oci nisu time željeli stvoriti osjećaj krivnje, nego probuditi svijest da su dobra ovoga svijeta dana kako bi služila ljubavi. Sveti Dominik svojim je životom pokazao upravo tu evanđeosku logiku.
Danas možda nismo pozvani prodati sve što imamo, ali svi smo pozvani ispitati svoje srce. Što je ono bez čega mislimo da ne možemo živjeti? U što ulažemo najviše vremena, energije i brige? Što nas najviše plaši izgubiti? Odgovori na ta pitanja često otkrivaju gdje se nalazi naše pravo blago. Isus jasno kaže: „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ Ako je naše blago u prolaznim stvarima, srce će ostati nemirno jer je sve na zemlji podložno propadanju. Ako je naše blago Krist, tada ni gubitci ovoga svijeta ne mogu oduzeti naš unutarnji mir.
Postoji i jedno suptilnije bogatstvo od materijalnoga. To je navezanost na vlastiti ugled, položaj, uspjeh, sposobnosti ili duhovne darove. Čovjek može živjeti vrlo skromno, a ipak biti duboko vezan uz vlastiti ego. Evanđeosko siromaštvo zahvaća cijelo biće. Ono nas uči da sve – vrijeme, zdravlje, talente, znanje, ugled i materijalna dobra – promatramo kao povjereni dar koji trebamo staviti u službu Božjega kraljevstva.
Sveti Dominik bio je slobodan upravo zato što nije imao potrebu posjedovati. Njegovo bogatstvo bila je Božja prisutnost. Zato je mogao mirno putovati bez sigurnosti, propovijedati bez straha, dijeliti bez računice i ljubiti bez zadrške. Takvu slobodu ne može dati nijedno zemaljsko bogatstvo. Ona je plod Duha Svetoga koji čovjeku daje iskustvo da je Bog dovoljan.
Možda nas Gospodin danas poziva da obnovimo svoje povjerenje u njegovu providnost. Možda nas poziva da se odreknemo neke navezanosti koja sputava naše srce. Možda nas potiče na konkretnije djelo milosrđa prema onima koji su u potrebi. Kada srce postane slobodno, tada otkriva da najveća radost nije u posjedovanju, nego u darivanju. Tada čovjek počinje živjeti logikom Evanđelja u kojoj se ne osiromašuje dijeleći, nego se obogaćuje ljubavlju.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Životopisci svetoga Dominika prenose da je tijekom velike gladi prodao svoje dragocjene rukopisne knjige kako bi pribavio hranu siromasima. Kada su ga pitali zašto se odriče tako vrijednih knjiga, odgovorio je: „Ne želim učiti iz mrtvih koža dok ljudi umiru od gladi.“ Taj je događaj ostao trajnim simbolom njegove ljubavi prema čovjeku i njegove slobode prema materijalnim dobrima. Za Dominika je svako znanje moralo biti u službi ljubavi, a svako bogatstvo u službi milosrđa.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si radi nas postao siromašan da bismo se mi obogatili Tvojom milošću. Po zagovoru svetoga Dominika oslobodi moje srce od svake navezanosti koja me udaljuje od Tebe. Daj mi milost da sve što imam promatram kao Tvoj dar i da tim darovima služim braći i sestrama.
Nauči me pouzdavati se u Tvoju providnost više nego u vlastite sigurnosti. Oslobodi me straha od gubitka i učini me velikodušnim u darivanju vremena, dobara, sposobnosti i ljubavi. Neka moje srce ne traži bogatstvo koje prolazi, nego blago koje nitko ne može ukrasti – zajedništvo s Tobom.
Daj da poput svetoga Dominika budem slobodan od svega što me zarobljava, kako bih mogao potpuno pripadati Tebi i bez zadrške služiti Tvome kraljevstvu.
Sveti Dominik, prijatelju siromaha i svjedoče evanđeoske slobode, moli za nas.
Amen.
SEDMI DAN - 05.08.
Revnost za spasenje duša
Biblijsko čitanje
"Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju." (Mt 9,37–38)
"Jer ljubav Kristova obuzima nas." (2 Kor 5,14)
Razmatranje
Ako postoji riječ koja možda najbolje opisuje cijeli život svetoga Dominika, onda je to revnost. Međutim, nije riječ o ljudskoj gorljivosti, neumornoj aktivnosti ili snažnom karakteru. Revnost o kojoj govori Evanđelje rađa se iz ljubavi koja je toliko sjedinjena s Kristovim Srcem da više ne može ostati ravnodušna prema sudbini nijednoga čovjeka. To je oganj Duha Svetoga koji zahvaća srce i pretvara ga u žrtvu ljubavi. Upravo je takav oganj gorio u Dominiku.
On nije obilazio gradove zato što je želio širiti vlastitu zajednicu niti zato što je tražio sljedbenike. Nije putovao radi uspjeha, ugleda ili priznanja. Hodao je jer je vjerovao da je svaki čovjek neizmjerno vrijedan u Božjim očima. Pred svakom osobom vidio je nekoga za koga je Krist prolio svoju Predragocjenu Krv. Zato nije mogao prihvatiti da netko živi bez nade Evanđelja ili da se izgubi u zabludi i grijehu. Njegova revnost nije bila usmjerena protiv ljudi, nego protiv svega što čovjeka odvaja od Boga.
Današnji svijet često govori o ljubavi, ali je nerijetko svodi na osjećaj prihvaćanja koji ništa ne traži i ništa ne mijenja. Kristova ljubav nije takva. Ona prihvaća čovjeka upravo ondje gdje se nalazi, ali ga ne ostavlja ondje gdje ga je pronašla. Ljubav uvijek želi dobro drugoga, a najveće dobro koje čovjek može primiti jest zajedništvo s Bogom. Zato je naviještanje Evanđelja najveće djelo ljubavi. Nije to nametanje vlastitoga mišljenja, nego dijeljenje dara koji jedini može ispuniti čovjekovo srce.
Sveti Dominik duboko je razumio Isusove riječi da je žetva velika, a radnika malo. Te riječi nisu bile samo opis njegova vremena. One vrijede za svaku generaciju. U svakom razdoblju postoje ljudi koji traže smisao, koji nose rane, koji su izgubili vjeru ili nikada nisu susreli Krista. Bog ne prestaje tražiti radnike koji će ih dovesti njegovoj ljubavi. Zato je Dominik osnovao Red propovjednika. Nije želio stvoriti skupinu učenih ljudi, nego zajednicu čiji će život biti trajni odgovor na Kristov vapaj za radnicima u njegovoj žetvi.
Njegova revnost nije poznavala granice. Putovao je pješice kroz različite zemlje, podnosio umor, glad, hladnoću i odbacivanje. Nije ga pokretala želja da ispuni neku zadaću, nego iskustvo da je Krist dao svoj život za svakoga čovjeka. Tko jednom istinski susretne Raspetoga, više ne može živjeti samo za sebe. Ljubav traži da bude podijeljena. Istina traži da bude naviještena. Milosrđe traži da bude darovano.
Sveti Grgur Veliki piše da je dokaz prave ljubavi prema Bogu ljubav prema bližnjemu. No ta ljubav ne zaustavlja se na materijalnoj pomoći ili lijepoj riječi. Ona želi da drugi upozna Onoga koji je izvor svakoga dobra. Zato Crkva od svojih početaka naviješta Evanđelje. Ne zato što želi povećati svoj broj, nego zato što želi da svaki čovjek otkrije dostojanstvo djeteta Božjega. U tome se nalazi i tajna Dominikove revnosti. Njegovo propovijedanje nije bilo borba za ideologiju, nego služenje spasenju.
Postoji velika razlika između ljudske ambicije i apostolske revnosti. Ambicija želi ostvariti sebe. Revnost želi da se proslavi Krist. Ambicija postaje nestrpljiva kada ne vidi rezultate. Revnost ostaje vjerna čak i onda kada ne vidi plodove. Ambicija traži uspjeh. Revnost traži poslušnost. Sveti Dominik znao je da obraćenje nije djelo čovjeka nego Duha Svetoga. Zato je mogao propovijedati s velikom odlučnošću, a istodobno ostati potpuno ponizan. Njegova je zadaća bila sijati sjeme. Bog je bio onaj koji daje rast.
Koliko je lako izgubiti tu svijest u vlastitome životu. Ponekad mislimo da je vjera nešto privatno, nešto što pripada samo nama. Evanđelje nikada ne dopušta takvu zatvorenost. Krist kaže: „Vi ste svjetlo svijeta.“ Svjetlo ne postoji radi sebe. Ono postoji da bi drugima pokazalo put. Sol ne čuva samu sebe, nego daje okus hrani. Tako je i kršćanin pozvan živjeti tako da njegov život postane putokaz prema Kristu.
Revnost svetoga Dominika nije bila glasna, nego postojana. Nije se temeljila na prolaznom oduševljenju, nego na svakodnevnoj vjernosti. Svaki razgovor mogao je postati prilika za svjedočanstvo. Svaki susret mogao je postati mjesto gdje će netko osjetiti Božju blizinu. Svaka molitva bila je prinos za spasenje duša. Tako se malo-pomalo gradi Božje kraljevstvo – ne spektakularnim djelima, nego vjernom ljubavlju koja se ne umara činiti dobro.
Sveti Toma Akvinski kaže da je najveći čin ljubavi dovesti čovjeka do Boga. Sve drugo što činimo za bližnjega ima svoju vrijednost, ali dobiva puni smisao kada ga približava Kristu. Zato je navještaj Evanđelja uvijek čin milosrđa. Ne postoji veći dar od toga da netko otkrije kako ga Bog beskrajno ljubi i kako je pozvan na vječni život.
Možda nas Gospodin danas pita isto što je pitao proroka Izaiju: „Koga da pošaljem?“ Možda ne traži od nas da putujemo u daleke zemlje. Možda nas šalje u vlastitu obitelj, među prijatelje, na radno mjesto ili u župu. Ondje gdje živimo postoje ljudi koji čekaju riječ nade, primjer vjernosti, oproštenje, molitvu ili jednostavno prisutnost čovjeka koji nosi Kristov mir. Sveti Dominik nas uči da svaki kršćanin postaje misionar onoga trenutka kada dopusti da ga Kristova ljubav zahvati do dubine srca.
Na kraju života Dominik nije ostavio veliko materijalno nasljedstvo. Ostavio je ljude zapaljene istim ognjem koji je gorio u njemu. To je najveća baština svakoga sveca. Svetost nikada ne završava na jednoj osobi. Ona uvijek rađa nove učenike, nove svjedoke i nova srca koja će nastaviti širiti Evanđelje sve do kraja svijeta.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Predaja govori da je sveti Dominik često ponavljao kako želi ili navijestiti Krista ili umrijeti naviještajući ga. Njegovi suputnici svjedočili su da je tijekom putovanja razgovarao sa svima koje bi susreo. Nije propuštao priliku govoriti o Božjoj dobroti, o obraćenju i o ljepoti života u Kristu. Ljudi su osjećali da iza njegovih riječi stoji čovjek koji istinski ljubi njihove duše. Upravo zato njegova je riječ dirala srca više nego najsnažniji argumenti.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si došao tražiti i spasiti izgubljeno. Po zagovoru svetoga Dominika zapali i u meni oganj svoje ljubavi prema svakom čovjeku. Oslobodi me ravnodušnosti, straha i zatvorenosti u vlastitu sigurnost. Daj mi srce koje će osjećati Tvoju čežnju da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.
Nauči me naviještati Evanđelje ponajprije svojim životom, a zatim i svojim riječima. Daj da moje svjedočanstvo bude prožeto poniznošću, strpljivošću i milosrđem, kako bi ljudi u meni prepoznali odsjaj Tvoga lica. Podari mi hrabrost da nikada ne šutim kada me pozivaš svjedočiti, ali i mudrost da uvijek govorim u ljubavi.
Učini da moje srce bude ispunjeno istom revnošću koja je gorjela u svetome Dominiku, kako bih cijelim svojim životom pridonosio dolasku Tvoga kraljevstva i spasenju duša.
Sveti Dominik, neumorni propovjedniče Evanđelja i gorljivi ljubitelju duša, moli za nas.
Amen.
OSMI DAN - 06.08.
Marija – Majka propovjednika i Zvijezda nove evangelizacije
Biblijsko čitanje
"Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu." (Lk 2,19)
"Što god vam rekne, učinite!" (Iv 2,5)
Razmatranje
Ne može se razumjeti duhovnost svetoga Dominika bez Marije. Ona nije bila tek predmet njegove pobožnosti niti jedan od mnogih putova prema Bogu. Za njega je Blažena Djevica bila Majka koja vodi učenike svome Sinu, Učiteljica kontemplacije i uzor svakoga navjestitelja Evanđelja. Dominik je znao da nijedan čovjek nije tako duboko upoznao Krista kao Marija, jer nitko nije bio s Njim tako intimno sjedinjen od trenutka njegova začeća pa sve do križa i Duhova.
Predaja Reda propovjednika povezuje svetoga Dominika s osobitim širenjem molitve svete krunice. Povijesna istraživanja pokazuju da se današnji oblik krunice razvijao postupno tijekom stoljeća, ali dominikanska je tradicija s pravom prepoznala da je upravo Dominik svojim propovijedanjem i marijanskom pobožnošću dao snažan poticaj toj molitvi. Bez obzira na povijesni razvoj njezina oblika, ostaje neupitna činjenica da je Red propovjednika stoljećima bio jedan od najvećih promicatelja krunice u cijeloj Crkvi.
No kada bi se krunica svela samo na ponavljanje molitava, izgubila bi svoju bit. Sveti Dominik nije učio ljude da samo izgovaraju Zdravomarije. Vodio ih je u razmatranje Kristovih otajstava. Svako zrno krunice postaje korak prema Isusu. Svako otajstvo otvara novo poglavlje njegova života. Svaka Zdravomarija postaje poput Marijina daha koji uvodi dušu u kontemplaciju lica Kristova. Zato je sveti Ivan Pavao II. napisao da je krunica „sažetak Evanđelja“. Ona nije bijeg od svijeta, nego škola gledanja svijeta Kristovim očima.
Marija je prva živjela ono što će kasnije postati srce dominikanske duhovnosti. Evanđelist Luka kaže da je sve događaje pohranjivala i prebírala u svome srcu. To znači da nije ostajala na površini događaja. U svemu je tražila Božje djelovanje. Učila je čitati povijest očima vjere. Upravo je to kontemplacija. Nije riječ o izvanrednim mističnim iskustvima, nego o srcu koje uči prepoznavati Boga u svakodnevici.
Dominik je želio upravo takve propovjednike. Ne ljude koji će govoriti mnogo, nego one koji će najprije dugo slušati Boga. Marija je najbolja učiteljica takvoga slušanja. Na Navještenju ne govori mnogo. Najprije sluša. Zatim pita kako će se ispuniti Božja riječ. Na kraju potpuno predaje svoj život govoreći: „Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi.“ U toj jednoj rečenici sadržan je čitav program svetosti. Prava vjera uvijek završava predanjem.
Marija je i prva propovjednica Krista. Čim je primila Riječ u svoje krilo, požurila je Elizabeti. Nije nosila samo poruku o Isusu; nosila je samoga Isusa. Zato se dijete u Elizabetinoj utrobi raduje, a Elizabeta biva ispunjena Duhom Svetim. To je slika svakoga autentičnog apostolata. Ljudi se ne obraćaju zato što smo mi uvjerljivi, nego zato što preko nas susreću živoga Krista.
Na svadbi u Kani Marija izgovara posljednje riječi koje Sveto pismo bilježi kao njezine: „Što god vam rekne, učinite.“ To je srce svake marijanske duhovnosti. Marija nikada ne zadržava pogled na sebi. Ona uvijek pokazuje prema Sinu. Zato je svaka prava pobožnost prema Blaženoj Djevici duboko kristocentrična. Ona ne umanjuje Kristovu slavu, nego nas još sigurnije vodi k Njemu.
Sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort piše da je Marija najkraći, najsigurniji i najlakši put k Isusu, upravo zato što cijeli njezin život pripada Njemu. Sveti Bernard iz Clairvauxa naziva je Zvijezdom mora koja vodi putnike kroz oluje života. Kada se izgubi smjer, pogled prema Mariji uvijek ponovno usmjerava pogled prema Kristu. Dominik je to duboko iskusio. U svim svojim putovanjima, kušnjama i naporima znao je da nikada nije sam, jer ga prati Majka Gospodinova.
Današnji čovjek često živi rastrgana srca. Misli su raspršene, vrijeme ispunjeno bukom, a molitva površna. Krunica postaje lijek upravo za takvo stanje. Njezino mirno ponavljanje smiruje srce, usporava ritam života i vraća pogled na Isusa. Dok usne izgovaraju molitvu, srce polako ulazi u otajstva njegova života. Tako se oblikuje Kristov način razmišljanja. Tako se Evanđelje ne uči samo razumom nego cijelim bićem.
Možda nas Marija danas poziva da ponovno otkrijemo ljepotu vjerne, jednostavne molitve. Ne traži od nas izvanredna iskustva, nego vjernost. Kao što je godinama živjela skrivenim životom u Nazaretu, tako i nas uči da svetost najčešće raste u svakodnevici, u malim činima ljubavi, u poslušnosti Božjoj riječi i u ustrajnosti molitve. Dominik je upravo od nje naučio da najveći propovjednici nisu oni koji najviše govore, nego oni koji svojim životom dopuštaju da Krist postane vidljiv.
Na kraju, Marija stoji pod križem. Ne propovijeda riječima. Njezina prisutnost sama postaje navještaj vjernosti. Ondje gdje su mnogi pobjegli, ona ostaje. Ondje gdje se čini da je sve izgubljeno, ona vjeruje. Zato je i za svetoga Dominika bila uzor postojanosti. Pravi propovjednik ostaje vjeran Kristu ne samo u danima uspjeha nego i u trenucima kada križ postane težak. Marija nas uči da upravo tada nastaje najplodonosnije svjedočanstvo.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Dominikanska predaja prenosi da je sveti Dominik s velikim pouzdanjem utjecao zagovoru Blažene Djevice Marije te je svoju braću poticao da joj povjeravaju svoje propovijedanje i čitav apostolat. U najtežim trenutcima misija okupljao bi braću na molitvu, uvjeren da nijedno djelo naviještanja ne može donijeti trajan plod ako nije uronjeno u Krista po Marijinu zagovoru. Upravo je zbog toga Red propovjednika tijekom stoljeća postao jedan od najgorljivijih promicatelja molitve svete krunice.
Molitva
Presveta Djevice Marijo, Majko Božja i Majko Crkve, po zagovoru svetoga Dominika primi me pod svoj majčinski plašt. Nauči me slušati Božju riječ kao što si je Ti slušala, čuvati je u srcu i živjeti je u svakodnevici.
Isprosi mi milost da u svakoj kušnji ostanem vjeran Kristu, da u radosti zahvaljujem, u trpljenju ustrajem, a u svemu tražim volju nebeskoga Oca. Neka mi sveta krunica ne bude samo pobožna navika, nego put kontemplacije kojim ću iz dana u dan sve dublje upoznavati lice Tvoga Sina.
Gospodine Isuse, po Marijinim rukama predajem Ti svoj život, svoju obitelj, svoje poslanje i sve ljude koje si mi povjerio. Učini da poput svetoga Dominika nosim Tebe kamo god pođem, kako bi se po mom životu mnogi susreli s Tvojom ljubavlju.
Sveti Dominik, veliki štovatelju Blažene Djevice Marije i vjerni propovjedniče Kristova Evanđelja, moli za nas.
Amen.
DEVETI DAN - 07.08.
Svetost – konačni cilj svakog učenika i propovjednika
Biblijsko čitanje
"Budite sveti jer sam ja svet." (1 Pt 1,16)
"Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je pripravljen vijenac pravednosti." (2 Tim 4,7–8)
Razmatranje
Kada promatramo život svetoga Dominika, lako možemo ostati zadivljeni njegovim djelima. Putovao je neumorno, propovijedao s velikom mudrošću, osnivao samostane, okupljao učenike, branio istinu vjere i ostavio Crkvi jedan od najplodonosnijih redova u njezinoj povijesti. No kada bismo pomislili da je u tome bila njegova najveća veličina, promašili bismo bit njegova života. Sve što je činio bilo je sredstvo. Cilj je bio samo jedan – potpuno pripadati Kristu.
To je ujedno i cilj svakoga kršćanskog života. Bog nas nije stvorio prvenstveno da budemo uspješni, priznati ili korisni. Stvorio nas je da budemo sveti. Svetost nije povlastica nekolicine izabranih, niti je rezervirana za redovnike, svećenike ili mučenike. Ona je poziv svakoga krštenika. Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium jasno uči da su svi vjernici, bez obzira na svoj stalež i životni poziv, pozvani na puninu kršćanskoga života i savršenstvo ljubavi. To je najveće dostojanstvo koje čovjek može primiti.
Sveti Dominik to je razumio od samoga početka. Zato nikada nije odvajao svetost od apostolata. Znao je da Crkvu ne mijenjaju prvenstveno organizacije, strukture ili programi, nego sveti ljudi. Povijest Crkve to neprestano potvrđuje. U trenucima najvećih kriza Bog nije najprije podizao velike govornike, nego velike svece. Kada se svijet udaljavao od Evanđelja, Bog je odgovarao ljudima čiji je život postao živo Evanđelje.
Upravo zato Dominik nije želio stvarati samo propovjednike. Želio je odgajati svece. Znao je da riječi imaju snagu samo onda kada iza njih stoji život. Sveti Grgur Nazijanski upozorava da čovjek najprije mora biti očišćen kako bi mogao druge čistiti, najprije poučen kako bi mogao poučavati i najprije postati svjetlo kako bi mogao druge prosvjetljivati. To je bio Dominikov put. Nije tražio da njegova braća budu samo obrazovana, nego prije svega preobražena.
Kroz ovih devet dana promatrali smo put kojim je Gospodin vodio svetoga Dominika. Sve je započelo žeđu za istinom. Ta ga je istina dovela do Božje riječi. Božja riječ otvorila ga je dubokoj kontemplaciji. Kontemplacija je rodila poniznost. Poniznost je otvorila put evanđeoskom siromaštvu. Siromaštvo je oslobodilo srce za potpunu revnost oko spasenja duša. Revnost se hranila Marijinom školom vjere i ustrajne molitve. Sve te kreposti nisu bile odvojeni dijelovi njegova života, nego različiti izrazi jedne jedine stvarnosti – života potpuno predanoga Kristu.
To pokazuje i veliku istinu duhovnoga života. Svetost nije skup izvanrednih djela. Ona je postupno oblikovanje srca po mjeri Kristova Srca. Često mislimo da svetost znači nikada ne pogriješiti. Evanđelje pokazuje nešto drugo. Svetost znači uvijek se vraćati Kristu, uvijek iznova dopuštati njegovoj milosti da nas mijenja i nikada ne prestati ljubiti. Svetac nije čovjek bez slabosti. Svetac je čovjek koji je dopustio da Božja ljubav bude jača od njegove slabosti.
Sveti Toma Akvinski uči da je ljubav forma svih kreposti. Bez ljubavi i najveća djela ostaju prazna. Bez ljubavi ni znanje, ni post, ni molitva, ni služenje ne postižu svoj cilj. Ljubav je ono što svemu daje život. Upravo je ljubav bila pokretačka snaga svetoga Dominika. Ljubav prema Kristu pretvorila se u ljubav prema njegovoj Crkvi. Ljubav prema Crkvi pretvorila se u ljubav prema svakom čovjeku. Tako je njegov život postao odraz Kristova života.
Na samrti Dominik nije ostavio braći složene upute ni velike strategije. Povijesni izvori prenose da ih je poticao da čuvaju poniznost, dragovoljno siromaštvo i međusobnu ljubav. Znao je da će, ako ostanu vjerni tim temeljima, Duh Sveti nastaviti voditi Red kroz stoljeća. I doista, iz toga su sjemena niknuli veliki sveci: sveti Toma Akvinski, sveti Albert Veliki, sveta Katarina Sijenska, sveti Pio V., sveti Martin de Porres, sveta Ruža Limska i mnogi drugi. Svetost uvijek rađa novu svetost.
Isto vrijedi i za nas. Možda nas Bog neće pozvati da osnujemo red ili propovijedamo pred tisućama ljudi. Ali svakoga od nas poziva da budemo sveti ondje gdje živimo. U obitelji, na radnome mjestu, u župi, među prijateljima i u svakodnevnim susretima. Svetost se ne ostvaruje izvan života. Ona se ostvaruje upravo u životu – u strpljenju, opraštanju, vjernosti, molitvi, služenju i svakodnevnom prihvaćanju Božje volje.
Sveti Dominik danas nas poziva da ne budemo zadovoljni prosječnošću. Krist nije dao svoj život da bismo živjeli osrednjim duhovnim životom. Dao ga je da postanemo dionici njegova božanskog života. Svetost nije teret nego najveća sloboda. To je život u kojem više ne živimo mi, nego Krist živi u nama.
Kada jednoga dana završimo svoju zemaljsku utrku, neće biti najvažnije koliko smo knjiga napisali, koliko smo ljudi upoznali ili koliko smo poslova obavili. Najvažnije će biti jesmo li dopustili Kristu da nas učini sličnima sebi. Sve drugo prolazi. Samo ljubav ostaje.
Neka zato ova devetnica ne bude završetak jednoga pobožnog čina, nego početak novoga života. Neka nas primjer svetoga Dominika svakoga dana podsjeća da je najveća pobjeda postati svet, jer svetost nije ništa drugo nego potpuno pripadati Isusu Kristu.
Svjedočanstvo iz života svetoga Dominika
Kada je osjetio da se približava kraj njegova zemaljskog života, sveti Dominik okupio je svoju braću. Nije govorio o svojim uspjesima niti je isticao djela koja je učinio. Ostavio im je duhovnu oporuku: da ustraju u poniznosti, čuvaju evanđeosko siromaštvo, ljube jedni druge i ostanu vjerni zajedništvu Crkve. Umro je 6. kolovoza 1221. u Bologni, okružen braćom za koju je živio i molio. Njegova je smrt bila posljednja propovijed – svjedočanstvo čovjeka koji je cijeli svoj život predao Kristu i koji je s pouzdanjem očekivao susret s Gospodinom kojega je toliko ljubio.
Završna molitva devetnice
Svemogući i vječni Bože, zahvaljujemo Ti što si svojoj Crkvi darovao svetoga Dominika, gorljivoga propovjednika Evanđelja, zaljubljenika u Tvoju riječ, čovjeka duboke molitve, poniznosti i ljubavi prema svakoj ljudskoj duši.
Po njegovu zagovoru podari i nama milost da ostanemo vjerni Istini koja je Isus Krist. Neka naša srca budu gladna Tvoje riječi, postojana u molitvi, slobodna od navezanosti na prolazna dobra, ispunjena ljubavlju prema Crkvi i revnošću za spasenje ljudi. Daj da po primjeru svetoga Dominika budemo hrabri svjedoci Evanđelja u svijetu koji žeđa za Tobom.
Presveta Djevice Marijo, Majko Crkve i Kraljice svete krunice, vodi nas svome Sinu i nauči nas da, poput tebe, sve pohranjujemo u srcu i vjerno vršimo Božju volju.
Sveti Dominiče, veliki oče propovjednika, isprosi nam ljubav prema istini, čisto srce, nepokolebljivu vjeru, ustrajnu molitvu i milost da jednoga dana zajedno s tobom gledamo lice Presvetoga Trojstva u nebeskoj slavi. Po Kristu Gospodinu našem.
Amen.
Izvori za sva razmatranja:
Povijesni izvori uključuju dominikansku predaju, djela blaženoga Jordana Saskoga.
Legenda Sancti Dominici i najstarije dominikanske kronike.
Uredio: D.Z (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (sveti Dominik – Bologna)