proširena razmatranja – za one koji traže više…
PRVI DAN - 24.07.
Marija – Kraljica anđela i vrata Porcijunkule
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, Majko našega Gospodina Isusa Krista, dolazim pred tebe na početku ove devetnice sa željom da moje srce postane otvoreno djelovanju Duha Svetoga. Ti si prva primila Riječ života i potpuno se predala Božjoj volji. Isprosi mi milost da i ja, poput tebe, naučim slušati, vjerovati i ljubiti. Uvedi me u školu Porcijunkule, gdje je sveti Franjo naučio da je najveće bogatstvo čovjeka Božje milosrđe, a najveća snaga ponizno srce. Neka ova devetnica ne bude samo niz izgovorenih molitava, nego početak dubljega obraćenja i novoga života u Kristu. Amen.
Biblijski odlomak
Luka 1,26–38
"Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi."
Razmatranje
Kada Crkva Mariju naziva Gospom od Anđela, ona ne želi prije svega istaknuti njezino kraljevsko dostojanstvo, nego njezinu potpunu raspoloživost Bogu.
Marija nije postala Kraljicom anđela zato što je tražila uzvišenost, nego zato što je izabrala put najdublje poniznosti. U Božjem kraljevstvu veličina nikada ne proizlazi iz moći, nego iz ljubavi koja se potpuno daruje.
Navještenje nije samo događaj u kojem anđeo dolazi Mariji. To je trenutak u kojem se cijelo čovječanstvo nalazi na pragu novoga stvaranja.
Sveti Irenej Lionski promatra Mariju kao novu Evu. Dok je prva Eva poslušnošću zmiji otvorila vrata grijehu, Marija svojom poslušnošću otvara vrata Spasitelju. Ondje gdje je neposluh donio smrt, ponizna poslušnost donosi život.
Sveti Bernard u jednoj od svojih najpoznatijih homilija zamišlja kako cijelo stvorenje iščekuje Marijin odgovor. Nebo, zemlja i podzemlje, anđeli i ljudi, proroci i pravednici, svi kao da u tišini čekaju njezin "neka mi bude". Ne zato što Bog ovisi o čovjeku, nego zato što je u svojoj ljubavi htio da spasenje uđe u svijet kroz slobodni pristanak jedne žene. Bog nikada ne nasilno ulazi u ljudsko srce. On kuca, čeka i poziva.
U tome se krije velika tajna duhovnog života. Bog može učiniti sve, ali nikada neće ukinuti čovjekovu slobodu. Zato je Marijin odgovor uzor svakom učeniku Kristovu. Njezino "Fiat" nije bio samo odgovor jednoga trenutka, nego životni stav. Ona će isti odgovor živjeti u Nazaretu, u Betlehemu, tijekom bijega u Egipat, pod križem i u dvorani Posljednje večere. Svaki njezin dan bio je novo "da" Bogu. Upravo je to otkrio i sveti Franjo Asiški.
Kada je nakon obraćenja tražio mjesto na kojem će živjeti Evanđelje, nije izabrao raskošnu baziliku niti ugledan samostan. Njegovo je srce osvojila mala, gotovo zaboravljena kapelica Gospe od Anđela u podnožju Asiza. Bila je siromašna, napuklih zidova, gotovo napuštena. Drugima nije značila mnogo, ali Franjo je u njoj prepoznao ono što Bog najviše ljubi: malenost. Porcijunkula je postala njegovo duhovno srce. Govorio je braći da nikada ne napuštaju to mjesto jer je ondje Marija na poseban način prisutna kao Majka koja odgaja svoju djecu. Nazvao ju je "glavom i majkom Reda". Nije to rekao zbog veličine građevine, nego zbog milosti koja se ondje izlijevala. Za Franju je Porcijunkula bila slika Marijina srca.
Kao što je Marija bila skromna kuća u kojoj je prebivao Utjelovljeni Bog, tako je i Porcijunkula bila mala kuća u kojoj je Bog obnavljao Crkvu.
Bog često bira ono što svijet smatra nevažnim kako bi pokazao da snaga dolazi od njega, a ne od čovjeka. Koliko puta i mi mislimo da nas Bog može upotrijebiti tek kada budemo sposobniji, učeniji ili snažniji? Evanđelje pokazuje upravo suprotno. Bog najradije djeluje ondje gdje čovjek priznaje svoju nemoć. Sveti Pavao piše: "Snaga se u slabosti usavršuje" (2 Kor 12,9). To nije poziv na pasivnost, nego na povjerenje.
Poniznost nije omalovažavanje samoga sebe. Sveti Toma Akvinski uči da je poniznost življenje u istini. Ponizan čovjek zna da je sve primio od Boga. Zato se ne uzvisuje kada uspije, niti očajava kada padne. Njegovo je pouzdanje u Gospodinu.
Sveti Franjo često je ponavljao: "Što je čovjek pred Bogom, to jest i ništa više." Ove riječi nisu izraz bezvrijednosti, nego oslobođenja od oholosti. Kada čovjek prestane graditi vlastitu veličinu, tada napokon dopušta Bogu da djeluje.
Porcijunkula nas zato poziva da ponovno otkrijemo radost malenosti. Ondje nije važno koliko netko zna, koliko posjeduje ili koliko je poznat. Ondje je važno jedino koliko je srce otvoreno Božjem milosrđu. Predaja govori da se upravo u toj kapelici Franji ukazao Krist okružen anđelima i Blaženom Djevicom Marijom. Na pitanje koju milost želi, Franjo nije tražio ništa za sebe. Molio je da svi koji iskreno dođu u ovu crkvicu, ispovjede svoje grijehe i obrate se, prime potpuni oprost. U tome se otkriva srce koje je postalo slično Kristovu. Prava svetost nikada ne traži vlastitu korist, nego spasenje drugih. To je i Marijino srce.
U Kani Galilejskoj ona ne govori o sebi. Primjećuje potrebu drugih. Pod križem zaboravlja vlastitu bol kako bi postala Majka svih vjernika. Na Duhove moli zajedno s apostolima za rođenje Crkve. Njezina veličina uvijek je u služenju.
Danas nas Gospa od Anđela poziva da se zapitamo: gdje u mom životu još uvijek vlada moja volja više nego Božja? Koje prostore svoga srca još nisam otvorio Kristu? Jesam li spreman izgovoriti svoje "Neka mi bude", čak i onda kada ne razumijem Božje putove?
Možda je upravo to početak naše osobne Porcijunkule. Ne mjesto na zemljopisnoj karti, nego prostor u srcu gdje Bog može iznova započeti svoje djelo. Tamo gdje čovjek odustaje od vlastite samodostatnosti, započinje novo stvaranje. Tamo gdje se rađa poniznost, rađa se i mir. Tamo gdje se prihvaća Božja volja, nebo se ponovno spušta na zemlju.
Marija, Gospa od Anđela, stoji na vratima toga svetog prostora i poziva nas da uđemo. Ne obećava život bez križa, nego život ispunjen Božjom prisutnošću. A to je najveće blago koje čovjek može primiti.
Molitva
Presveta Gospo od Anđela, nauči me poniznosti koja ne traži ljudsku slavu, nego jedino da se u meni proslavi Krist. Oslobodi moje srce od oholosti, samodostatnosti i straha da izgubim kontrolu nad vlastitim životom. Isprosi mi milost da poput tebe svakoga dana izgovaram svoje "neka mi bude" i ostanem vjeran Božjoj volji u radosti i kušnji. Neka moje srce postane mala Porcijunkula, siromašno, ali ispunjeno Božjom prisutnošću. Po tvome zagovoru obnovi moju vjeru, učvrsti moju nadu i zapali moju ljubav prema Kristu. Amen.
Zaziv
Gospo od Anđela, Majko milosrđa, moli za nas.
Misao svetoga Franje za prvi dan
"Počnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu, jer dosad učinismo malo ili ništa."
Neka ova misao bude poziv da ovu devetnicu ne živimo kao puku pobožnost, nego kao novi početak. Porcijunkula je mjesto na kojem uvijek možemo ponovno započeti, jer je Božje milosrđe uvijek veće od naše prošlosti.
DRUGI DAN - 25.07.
Marija – Živi Šator Božje prisutnosti i otajstvo Porcijunkule
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, danas dolazim pred tebe sa željom da dublje upoznam otajstvo Božje blizine. Ti si postala prvi živi hram u kojem je prebivala utjelovljena Božja Riječ. Isprosi mi milost da moje srce bude dostojno prebivalište Presvetoga Trojstva. Očisti me od svega što zatvara vrata mome Gospodinu. Neka me Duh Sveti učini živim hramom u kojem će Krist rado prebivati. Amen.
Biblijski odlomci
Ivan 1,14
"I Riječ tijelom postade i nastani se među nama."
Luka 1,39–45
"Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje."
Razmatranje
Jedna od najljepših rečenica cijeloga Svetoga pisma nalazi se na početku Ivanova Evanđelja: "Riječ tijelom postade i nastani se među nama." U izvornom grčkom tekstu glagol koji se prevodi kao "nastani se" doslovno znači "razape svoj šator među nama".
Evanđelist nam namjerno doziva u pamet Šator sastanka iz Staroga zavjeta, mjesto gdje je Božja slava prebivala usred Izraela tijekom hoda kroz pustinju.
No sada više nije riječ o šatoru načinjenom od tkanine, zlata i drva. Novi Šator postaje osoba. Marijino krilo postaje novo Svetište, novo Svetište nad svetinjama, mjesto gdje sam Bog uzima ljudsku narav.
Crkveni su oci s divljenjem promatrali ovo otajstvo. Sveti Ambrozije naziva Mariju hramom Božjim, sveti Efrem Sirijski pjeva o njoj kao o novoj Arci Saveza, a sveti Ivan Damaščanski piše da je u njezinoj utrobi prebivao Onaj kojega ne mogu obuhvatiti ni nebesa.
To nije samo pjesnička slika. Kao što je nekoć Božja slava ispunila Šator sastanka i Salomonov Hram, tako sada Duh Sveti silazi na Mariju. Anđeo ne kaže slučajno: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti." Riječ "osjeniti" ista je ona kojom Septuaginta opisuje oblak Božje slave koji je prekrivao Šator sastanka.
Marija tako postaje novo mjesto Božje prisutnosti.
Ali Bog se tu ne zaustavlja.
Ono što je započelo u Mariji želi nastaviti u svakome od nas.
Sveti Pavao zato piše Korinćanima: "Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama." (1 Kor 3,16).
To je jedno od najuzvišenijih dostojanstava kršćanskoga života. Bog nije došao samo da bismo mu se divili izvana. Došao je da prebiva u nama.
Zato je sveti Franjo Asiški s tolikim poštovanjem govorio o ljudskoj duši u stanju milosti. U svojim Opomenama piše da je čovjek pozvan nositi Krista u sebi poput Blažene Djevice Marije. Govori da ga nosimo u srcu vjerom i ljubavlju te da ga svojim djelima ponovno rađamo svijetu. To je jedna od najdubljih Franjinih misli. Marijino majčinstvo nije samo povijesni događaj; ono postaje obrazac svakoga kršćanskog života.
Čovjek postaje "marijanski" onda kada dopušta da Krist raste u njemu.
Zbog toga je Franjo toliko ljubio Porcijunkulu.
Na prvi pogled to je bila mala, skromna građevina. Nije imala sjajne mozaike ni veličanstvene stupove. Nije izgledala kao mjesto koje bi moglo promijeniti povijest. Ali upravo je ondje Bog odlučio obnoviti Crkvu.
Bog ponovno bira ono što je malo.
To je zakon cijeloga Evanđelja.
Nazaret je bio beznačajno selo.
Betlehem je bio maleni grad.
Jasle su bile siromašno sklonište.
Križ je bio sredstvo sramotne smrti.
Porcijunkula je bila napuštena kapelica.
Ali upravo na tim mjestima Bog objavljuje svoju slavu.
Koliko puta i danas tražimo Boga u izvanrednome, a zanemarujemo svakodnevicu? Želimo snažne duhovne doživljaje, a možda zanemarujemo vjernost u molitvi, sakramentima, opraštanju i služenju. Franjo nas podsjeća da se Bog najčešće skriva u malenosti.
U Porcijunkuli nije bilo ništa spektakularno.
Ali ondje je bilo sve bitno.
Ondje se slavila euharistija.
Ondje su se grešnici ispovijedali.
Ondje su ljudi plakali zbog svojih grijeha.
Ondje su se braća mirila.
Ondje su se donosile odluke za Evanđelje.
Ondje su se rađali sveci.
Zar nije upravo to pravi hram?
Sveti Bonaventura piše da je Franjo u Porcijunkuli često provodio cijele noći u molitvi. Nije dolazio zato da bi nešto osjetio, nego zato što je znao da je Bog ondje prisutan. Ljubav ne traži neprestano nova iskustva. Ljubav ostaje.
To je velika pouka za suvremenoga čovjeka.
Naš svijet neprestano traži novo, snažno i izvanredno. Duhovni život lako može postati potraga za osjećajima. Ali Marija nas uči da je najveće čudo jednostavno živjeti svaki dan s Bogom.
Trideset godina Isusova života u Nazaretu gotovo je potpuno skriveno.
Ipak, upravo je to najveći dio njegova zemaljskog života.
Bog nas tako uči da svetost ne nastaje prvenstveno u velikim djelima, nego u svakodnevnoj vjernosti.
Sveti Franjo jednom je rekao braći da je važnije živjeti Evanđelje nego govoriti o njemu. Govorio je: "Propovijedajte Evanđelje uvijek; ako bude potrebno, služite se riječima." Iako se ova izreka u tom obliku ne nalazi doslovno u njegovim sačuvanim spisima, vjerno izražava duh njegova života: Evanđelje najprije mora postati tijelo u nama, prije nego što postane riječ na našim usnama.
To je upravo ono što je učinila Marija.
Prije nego što je ikada govorila o Kristu, ona ga je nosila.
Prije nego što ga je predstavila svijetu, dopustila je da raste u njezinoj nutrini.
To je put svakoga učenika.
Ne možemo dati Krista drugima ako ga najprije ne nosimo u sebi.
Zato nas drugi dan devetnice poziva na jedno ozbiljno pitanje.
Što danas ispunja moje srce?
Je li ono postalo prebivalište Božje riječi ili ga ispunjavaju tjeskoba, buka, ogorčenost, navezanosti i vlastiti planovi?
Bog ne prestaje kucati.
On i danas traži novu Porcijunkulu.
Ne građevinu.
Nego srce.
Srce koje će biti dovoljno ponizno da primi njegovu prisutnost.
Srce koje neće biti veliko pred ljudima, nego otvoreno pred Bogom.
Kada takvo srce pronađe, tada ponovno čini ista čudesa koja je učinio u Nazaretu, Betlehemu i Porcijunkuli.
Jer Bog se nije promijenio.
Promijenilo se jedino naše povjerenje.
Zato danas molimo Mariju da nas ponovno nauči živjeti kao živi hramovi Duha Svetoga, kako bi se Krist preko našega života nastavio utjelovljivati u svijetu.
Molitva
Gospo od Anđela, živi Šatore Novoga saveza, isprosi mi milost da moje srce postane dostojno prebivalište tvoga Sina. Udalji od mene svaki grijeh koji zatvara vrata Božjoj prisutnosti. Nauči me ljubiti tišinu, euharistiju, Božju riječ i svakodnevnu vjernost. Daj da poput tebe ne tražim izvanredna iskustva, nego da svaki dan budem vjeran Gospodinu u malenim stvarima. Neka Krist raste u meni, a ja neka se sve više smanjujem kako bi moj život postao mjesto njegove prisutnosti za sve koje susrećem. Amen.
Misao svetoga Franje
"Blago onomu sluzi koji čuva u svome srcu dobra koja mu Gospodin objavljuje i ne pokazuje ih ljudima radi vlastite slave, nego ih djelima donosi na svjetlo." (Opomene)
To je put Marije i put Porcijunkule: najprije primiti Krista u dubini srca, a zatim ga tiho i vjerno nositi svijetu. U tome se krije tajna svake autentične svetosti.
TREĆI DAN - 26.07.
Marija – Vjera koja se predaje otajstvu i poslušnost koja mijenja povijest
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, danas dolazim pred tebe moleći dar žive i postojane vjere. Ti nisi hodila putem sigurnosti, nego putem povjerenja. Nisi poznavala sve Božje planove, ali si poznavala Boga koji te vodi. Isprosi mi milost da naučim vjerovati i onda kada ne razumijem, čekati kada ne vidim i ostati vjeran kada osjećam da je put težak. Neka moja vjera ne počiva na osjećajima, nego na tvojemu Sinu, koji je Put, Istina i Život. Amen.
Biblijski odlomci
Luka 1,34–38
"Kako će to biti?"
"Neka mi bude po tvojoj riječi."
Hebrejima 11,1
"Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo."
Razmatranje
Jedna od najvećih zabluda u duhovnom životu jest uvjerenje da je vjera odsutnost pitanja. Mnogi misle da je svet čovjek onaj koji nikada ne sumnja, nikada ne traži odgovore i nikada ne prolazi kroz tamu. Sveto pismo pokazuje sasvim drukčiju sliku.
Marija postavlja pitanje.
Nakon anđelova navještaja ona ne odgovara odmah. Najprije pita: "Kako će to biti?"
Ovo pitanje nije izraz nevjere. Ono je izraz srca koje želi razumjeti kako bi moglo još potpunije surađivati s Bogom. Upravo zato Crkva od prvih stoljeća razlikuje Marijino pitanje od pitanja svećenika Zaharije. Zaharija traži dokaz jer ne vjeruje. Marija traži razumijevanje jer vjeruje.
Sveti Augustin kaže da je Marija najprije začela Krista vjerom u srcu, a tek potom u svome tijelu. Drugim riječima, prije nego što je postala Majka Božja po tijelu, postala je njegova učenica po vjeri. To je put svakoga kršćanina.
Prava vjera ne uklanja sva pitanja, nego nas uči komu ćemo ih postaviti.
Koliko puta i sami stojimo pred događajima koje ne razumijemo? Zašto bolest? Zašto gubitak? Zašto neispunjene molitve? Zašto šutnja nakon toliko vapaja?
Na ta pitanja često nema brzih odgovora.
Ali Bog nam daje nešto veće od odgovora.
Daje nam svoju prisutnost.
Marija nije dobila objašnjenje cijeloga svoga života. Nije joj bilo rečeno za bijeg u Egipat, za Šimunovo proročanstvo, za izgubljenoga dvanaestogodišnjeg Isusa, za Kalvariju ni za mač boli koji će joj probosti dušu. Dobila je samo dovoljno svjetla za sljedeći korak.
Tako Bog vodi i nas.
Sveti Ivan od Križa piše da Bog često vodi dušu kroz "tamnu noć", ne zato da bi je kaznio, nego da bi je oslobodio oslanjanja na vlastito razumijevanje.
Dokle god čovjek želi sve kontrolirati i sve razumjeti, teško može potpuno vjerovati.
Vjera počinje ondje gdje završava potreba za kontrolom.
To je otkrio i sveti Franjo Asiški.
Nakon obraćenja njegov se život potpuno promijenio. Nije znao kamo ga Bog vodi. Ostavio je bogatstvo, obiteljsku sigurnost i društveni ugled. Mnogi su ga smatrali ludim. Njegov otac smatrao je da je uništio vlastiti život.
Ali Franjo je otkrio jednu veliku istinu. Bog nikada ne pokazuje cijeli put odjednom.
Pokazuje sljedeći korak.
U svome Testamentu piše da mu je sam Gospodin objavio kako treba živjeti "po obliku svetoga Evanđelja". Nije imao razrađen plan. Nije imao strategiju. Imao je samo riječ koju je prihvatio. I upravo zato je postao oruđe kojim je Bog obnovio Crkvu.
Koliko puta odgađamo poslušnost čekajući potpunu sigurnost? Govorimo: "Kad budem znao više..." "Kad budem spremniji..." "Kad nestanu svi moji strahovi..."
Ali Bog rijetko djeluje na taj način. Najčešće nas poziva upravo usred naše nesigurnosti.
Sveti Bonaventura piše da je Franjo bio poput Abrahama. Napustio je poznato ne znajući kamo ide. Njegova sigurnost nije bila u putu nego u Onome koji ga vodi.
To je i Marijina sigurnost. Zato je njezino "Neka mi bude" jedna od najsnažnijih rečenica ljudske povijesti. To nije pasivna predaja. To nije pomirenost sa sudbinom.
To je slobodan čin ljubavi.
Marija ne govori: "Nemam izbora." Ona govori: "Biram Božju volju."
Kolika je razlika između te dvije rečenice!
Mnogi ljudi podnose život. Marija ga prikazuje Bogu.
Mnogi nose križ gunđajući. Marija ga nosi vjerujući.
Mnogi čekaju da ih Bog uvjeri. Marija vjeruje prije nego što vidi.
Sveti Toma Akvinski objašnjava da je poslušnost najveći čin ljubavi jer čovjek tada Bogu predaje vlastitu volju. Nije slučajno da je neposluh prvih ljudi donio grijeh, a poslušnost Novoga Adama i Nove Eve donijela spasenje.
Zato je cijeli franjevački život prožet poslušnošću. Ne poslušnošću iz straha.
Nego poslušnošću iz ljubavi.
Franjo nije želio izvršavati Božju volju zato što se bojao kazne. Činio je to zato što je bio zaljubljen u Krista. Ljubav uvijek želi ono što želi ljubljeni.
Porcijunkula je upravo škola takve poslušnosti.
Ondje Franjo nije tražio velike objave.
Tražio je srce koje će uvijek reći: "Govori, Gospodine."
To je razlog zbog kojega je često satima klečao pred Gospodinom. Nije uvijek govorio. Slušao je.
Jer prava molitva nije prvenstveno naš govor Bogu. Prava molitva počinje kada Bog može govoriti nama. Marija je upravo takva moliteljica. Ona ne prekida Boga. Ne nameće svoje planove. Ne pregovara. Ona sluša. Zato postaje Majka Riječi.
Sveti Efrem Sirijski piše da je Marijina utroba postala knjiga u koju je Bog vlastitom rukom upisao svoju Riječ. To je prekrasna slika. Ali ona vrijedi i za nas.
Naše srce također želi postati mjesto gdje Bog ispisuje svoje Evanđelje.
Pitanje je samo dopuštamo li mu to.
Koliko puta tijekom dana slušam vlastite strahove više nego Božji glas?
Koliko puta donosim odluke samo prema vlastitoj logici?
Koliko puta želim da Bog potvrdi moje planove umjesto da ja prihvatim njegove?
Treći dan devetnice poziva nas da ponovno naučimo vjerovati.
Ne vjerovati zato što je sve jasno.
Nego zato što je Bog vjeran. To je razlika.
Naša sigurnost nije u okolnostima. Nije u uspjesima. Nije u zdravlju. Nije u ljudima.
Naša sigurnost je u Kristu.
Marija to zna. Franjo to zna. Svi sveci to znaju. I zato mogu ostati mirni čak i usred oluje.
Njihova vjera nije bila odsutnost tame. Bila je prisutnost Boga u tami.
Možda upravo zato Porcijunkula i danas privlači toliko hodočasnika. Ne zato što je velika, nego zato što podsjeća da Bog uvijek počinje s onima koji mu vjeruju više nego vlastitim očima.
Danas nas Gospa od Anđela poziva da joj predamo sva pitanja na koja još nemamo odgovor. Ona ih neće uvijek objasniti, ali će nas uvijek dovesti bliže svome Sinu, koji je jedini konačni odgovor na najdublja pitanja ljudskoga srca.
Molitva
Gospo od Anđela, Majko vjere, isprosi mi srce koje će vjerovati i onda kada ne razumije. Oslobodi me potrebe da sve držim pod svojom kontrolom. Nauči me predavati Bogu svoje planove, svoje strahove, svoje rane i svoju budućnost. Daj da poput tebe svakoga dana izgovaram: "Neka mi bude po tvojoj riječi." Neka moja vjera bude postojana u kušnjama, ponizna u uspjesima i vjerna do kraja života. Amen.
Molitva svetoga Franje Asiškoga
"Svevišnji, slavni Bože, rasvijetli tmine moga srca. Daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav. Podari mi, Gospodine, razum i spoznanje da izvršim tvoju svetu i istinitu volju."
Neka ova Franjina molitva postane i naša svakodnevna molitva. Ona sažima duh Porcijunkule: ne tražiti najprije izvanredne darove, nego milost da upoznamo i vršimo Božju volju. Upravo u toj poslušnosti rađa se svetost, a čovjek, poput Marije, postaje prostor u kojem Bog nastavlja svoje djelo spasenja.
ČETVRTI DAN - 27.07.
Gospa od Anđela – Majka milosrđa i vrata Porcijunkulskog oprosta
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, danas dolazim pred tebe noseći teret svojih grijeha, slabosti i rana. Ti poznaješ dubine ljudskoga srca jer si pod križem svoga Sina gledala kako se Božje milosrđe izlijeva na cijeli svijet. Isprosi mi milost iskrenoga obraćenja. Otvori moje srce da ne tražim samo oproštenje svojih grijeha, nego da dopustim Bogu da preobrazi cijelo moje biće. Neka me ova molitva dovede do izvora milosrđa koji nikada ne presušuje. Amen.
Biblijski odlomci
Luka 15,11–32
"Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga."
Ivan 19,25–27
"Evo ti majke."
Razmatranje
Postoje mjesta na zemlji koja su sveta ne zbog svoje veličine, nego zbog ljubavi koja se na njima izlila. Takvo je mjesto Porcijunkula. Kada čovjek prvi put ugleda tu malenu kapelicu skrivenu unutar velike bazilike u Asizu, gotovo se iznenadi njezinom jednostavnošću. Očekivao je nešto monumentalno, a nalazi građevinu koja svojom skromnošću gotovo nestaje pred očima. Upravo je u tome njezina poruka. Bog ne mjeri svetost veličinom prostora nego dubinom srca koje mu se otvara.
Sveti Franjo nije ljubio Porcijunkulu zbog njezinih zidova, nego zbog onoga što je ondje upoznao o Bogu. U toj je malenoj crkvi otkrio da je najveće Božje ime milosrđe. Ondje je dugo molio, plakao nad svojim grijesima, slušao Evanđelje i učio gledati Krista Raspetoga. Ondje je shvatio da se Crkva ne obnavlja snagom ljudskih planova, nego snagom obraćenih srca.
Jedne noći, dok je uronjen u molitvu klečao pred oltarom Gospe od Anđela, prema drevnoj franjevačkoj predaji ukazao mu se Krist okružen mnoštvom anđela, a uz njega Blažena Djevica Marija. Gospodin ga je upitao koju milost želi za spas ljudi. Franjo nije tražio ništa za sebe. Nije molio dulji život, veći ugled, brojnost braće ni uspjeh svoga reda. Njegovo je srce bilo potpuno zahvaćeno Kristovom ljubavlju pa je iz njega spontano iznikla molitva da svi koji, iskreno raskajani, dođu u Porcijunkulu, ispovjede svoje grijehe i pomire se s Bogom, prime potpuni oprost.
To je molitva čovjeka koji je naučio ljubiti Božjim srcem.
Sveti Bonaventura piše da je Franjo toliko duboko uronio u Kristovu ljubav da više nije mogao misliti samo na vlastito spasenje. Ljubav prema Bogu uvijek se širi u ljubav prema ljudima. Što više čovjek ulazi u Božje srce, to više nosi u sebi čežnju da nitko ne bude izgubljen. To je ista čežnja koju nalazimo u Evanđelju.
Isus pripovijeda prispodobu o izgubljenom sinu ne kako bi nam objasnio ljudski grijeh, nego kako bi nam objavio kakav je Otac. U središtu te prispodobe nije grijeh mlađega sina, niti ogorčenost starijega, nego Očeva ljubav koja ne prestaje čekati. Otac ne ostaje sjediti i hladno promatrati povratak sina. Evanđelje kaže da ga ugleda još dok je bio daleko. To znači da ga je čekao. Srce koje čeka uvijek gleda prema horizontu. Bog nas tako čeka.
Koliko ljudi nosi iskrivljenu sliku Boga! Neki ga zamišljaju kao strogoga suca koji jedva čeka kazniti čovjeka. Drugi misle da je dalek i nezainteresiran. Treći vjeruju da su njihovi grijesi toliko veliki da ih Bog više ne može ljubiti. Evanđelje ruši sve te slike. Bog ne umanjuje ozbiljnost grijeha, ali njegova je ljubav uvijek veća od čovjekova pada.
Sveti Ivan Zlatousti govori da nema grijeha koji može pobijediti Božje milosrđe ako se čovjek iskreno obrati. Sveti Ambrozije dodaje da je Crkva poput gostionice milosrdnoga Samarijanca u kojoj Krist liječi rane ranjenoga čovjeka. Upravo je zato ispovijed jedan od najljepših sakramenata. U njoj čovjek ne dolazi pred sud koji ga želi uništiti, nego pred Oca koji želi obnoviti njegovo dostojanstvo.
Porcijunkulski oprost ne treba promatrati kao neku izvanjsku povlasticu ili pobožni običaj. Njegovo je značenje mnogo dublje. On je vidljivi znak da Crkva vjeruje kako Kristova otkupiteljska ljubav može zahvatiti cijeloga čovjeka. Oprost nije "jeftina milost", Oprost pretpostavlja obraćenje, iskreno kajanje, ispovijed, svetu pričest, molitvu na nakanu Svetoga Oca i nutarnju odluku da se čovjek odvrati od svakoga grijeha. Milost ne djeluje mehanički. Ona traži srce koje se otvara.
Sveti Franjo nije želio da ljudi dolaze u Porcijunkulu samo zato da bi ispunili određene uvjete. Želio je da ondje dožive susret s Očevom ljubavlju. Govorio je braći da je milosrđe najveći dar koji mogu pružiti svijetu. Nije dovoljno govoriti o Evanđelju ako u nama nema suosjećanja prema grešniku. Krist nije došao tražiti savršene ljude. Došao je tražiti izgubljene.
Koliko je samo puta Franjo plakao nad ljudima koji su živjeli daleko od Boga.
Toma Čelanski pripovijeda da bi se često povukao u samoću i dugo molio za one koji još nisu upoznali Kristovu ljubav. Njegovo srce nije bilo srce suca, nego pastira.
To je i Marijino srce.
Na Kalvariji Isus nije rekao: "Evo ti kraljice." Rekao je: "Evo ti majke." Time nije samo povjerio Ivana Mariji. U njemu je povjerio svakoga čovjeka. Od toga trenutka Marijino majčinstvo obuhvaća cijelu Crkvu. Ona ne prestaje pratiti svoju djecu na putu obraćenja. Ne opravdava grijeh, ali nikada ne prestaje vjerovati da Božja milost može obnoviti i najteže ranjeno srce.
Sveti Bernard naziva Mariju "Majkom milosrđa" jer u njoj vidi srce koje ne zatvara vrata nijednom grešniku koji se iskreno vraća Bogu. Ona nije izvor milosti, ali je Majka koja nas uvijek vodi prema izvoru. Kao što je u Kani Galilejskoj rekla: "Što god vam rekne, učinite", tako i danas neprestano upućuje na Krista.
Možda je najveća zapreka našem obraćenju upravo oholost. Lakše nam je nositi krivnju nego priznati vlastitu slabost. Lakše je opravdavati se nego kleknuti pred Boga. Lakše je govoriti o tuđim grijesima nego dopustiti da Duh Sveti rasvijetli naše srce. Ali upravo ondje gdje prestaje samoopravdavanje počinje ozdravljenje.
Porcijunkula nas uči da je svetost uvijek povezana s istinom. Čovjek ne postaje svet zato što nikada nije pao, nego zato što uvijek iznova ustaje oslanjajući se na Božje milosrđe. Nijedan svetac nije bio bez grijeha osim Blažene Djevice Marije. Ono što ih je učinilo svetima bila je njihova spremnost da dopuste Bogu da ih podigne.
Danas nas Gospa od Anđela poziva da otvorimo vrata svoga srca. Možda već dugo nosimo grijeh koji nas opterećuje. Možda smo izgubili mir. Možda smo prestali vjerovati da se možemo promijeniti. Marija nas vodi prema svome Sinu koji i danas govori: "Ne boj se." Nijedna rana nije toliko duboka da je njegova ljubav ne bi mogla iscijeliti. Nijedna prošlost nije toliko tamna da iz nje ne bi mogao izvesti novo stvaranje. U Božjem srcu uvijek postoji novi početak, a Porcijunkula ostaje trajni znak da su vrata Očeva doma otvorena svakome tko se vraća.
Molitva
Gospo od Anđela, Majko milosrđa, vodi me k svome Sinu. Isprosi mi iskreno kajanje za moje grijehe i hrabrost da uvijek iznova pristupam sakramentu pomirenja. Oslobodi moje srce od tvrdoće, ogorčenosti i nepraštanja. Nauči me primati Božje milosrđe s poniznošću i dijeliti ga drugima bez osuđivanja. Neka moje srce postane mjesto gdje će se drugi susresti s Kristovom dobrotom. Daj da nikada ne posumnjam u snagu njegova oproštenja i da svakoga dana živim kao dijete Oca koji me ljubi bez mjere. Amen.
Promišljanje svetoga Franje
Na kraju života Franjo je rekao braći: "Braćo, počnimo činiti dobro, jer dosad učinismo malo." U tim riječima sažeta je tajna Porcijunkule. Pred Bogom nikada nije kasno za obraćenje. Svaki dan može postati novi početak jer je Božje milosrđe uvijek veće od naše prošlosti. Zato Porcijunkula nije prije svega spomen na jedan povijesni događaj, nego trajni poziv da se vratimo Ocu koji nas čeka raširenih ruku, kako bi nam ponovno obukao haljinu dostojanstva i uveo nas u radost svoje kuće.
PETI DAN - 28.07.
Gospa od Anđela – Čisto srce kao prebivalište Boga
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, danas dolazim pred tebe moleći za čistoću srca. Ti si Bezgrešna, sva lijepa i sva Božja. U tebi nije bilo podijeljenosti između riječi i života, između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. Isprosi mi milost da se moje srce očisti od svega što me udaljuje od Krista, kako bih ga mogao ljubiti nepodijeljenom ljubavlju i vjerno slijediti njegov glas. Amen.
Biblijski odlomci
Matej 5,8
"Blago čistima srcem: oni će Boga gledati."
Psalam 51,12
"Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni."
Razmatranje
Kada Isus u Govoru na gori izgovara riječi: "Blago čistima srcem, oni će Boga gledati", ne govori ponajprije o izvanjskoj besprijekornosti niti samo o moralnoj čistoći. U biblijskom jeziku srce nije mjesto osjećaja, nego središte čovjekove osobe, prostor u kojem se rađaju odluke, ljubav, vjera i sloboda. Čisto srce je srce koje nije podijeljeno. Ono pripada Bogu bez zadrške. Upravo je takvo bilo Marijino srce.
Kada anđeo dolazi u Nazaret, ne pronalazi samo djevojku koja nije počinila grijeh. Pronalazi osobu koja je cijelim svojim bićem okrenuta Bogu. Marijina bezgrešnost nije tek odsutnost grijeha; ona je puna prisutnost Božje ljubavi. Zato je anđeo ne oslovljava njezinim imenom, nego riječima: "Zdravo, milosti puna." U izvornom grčkom tekstu taj izraz označava trajno stanje ispunjenosti Božjom milošću. Marija je potpuno otvorena djelovanju Boga.
Sveti Efrem Sirijski promatra Mariju kao "posve čistu zemlju" iz koje niče novi Adam. Sveti Ambrozije u njoj vidi uzor svake duše koja želi postati Kristov dom. A sveti Bernard kaže da je njezina ljepota prije svega ljepota duše, jer se sva njezina veličina rađa iz ljubavi prema Bogu.
Današnji svijet često poistovjećuje čistoću s nečim uskim, negativnim ili zastarjelim. Čistoća se promatra kao skup zabrana. Evanđelje govori sasvim drukčije. Čistoća nije prvenstveno odricanje. Ona je sposobnost da čovjek ljubi ispravno. Nečisto srce nije ono koje samo čini određene grijehe. Nečisto srce je ono koje više ne vidi Boga jer je zarobljeno samim sobom.
Isus zato ne kaže: "Blago onima koji sve znaju." Ne kaže ni: "Blago snažnima." Kaže: "Blago čistima srcem." Jer jedino čisto srce može prepoznati Božje djelovanje.
To je bilo iskustvo svetoga Franje Asiškoga.
Prije obraćenja želio je slavu, viteštvo i priznanje ljudi. Njegovo srce nije bilo zlo, ali je bilo raspršeno na mnoge želje. Nakon susreta s Raspetim sve se mijenja. Malo po malo, njegova se nutrina čisti od želje za posjedovanjem, moći i ljudskom slavom. Zato u svojim Opomenama piše da je najveća čovjekova opasnost prisvajati sebi dobra koja pripadaju Bogu. Čim čovjek počne pripisivati sebi ono što je dar, srce se zamračuje.
Franjo je znao da najveća nečistoća nije uvijek u tijelu. Ona počinje mnogo dublje – u srcu koje želi živjeti bez Boga. Zato je toliko volio Porcijunkulu.
Ondje nije dolazio kako bi pobjegao od svijeta, nego kako bi dopustio da Bog pročisti njegov pogled. Satima je ostajao pred Gospodinom u šutnji. Nije tražio izvanredne objave. Tražio je da njegovo srce postane jednostavno. Jednostavnost je jedna od najljepših odlika svetosti.
Čovjek čista srca ne mora glumiti. Ne nosi različita lica pred različitim ljudima. Ne gradi svoj identitet na dojmu koji ostavlja. Njegovo je srce slobodno jer više ne živi za ljudska priznanja.
Sveti Bonaventura piše da je Franjo postao poput bistrog izvora. Kada voda nije uzburkana niti zamućena, ona jasno odražava nebo. Tako je i s ljudskom dušom. Kada je opterećena sebičnošću, zavišću, požudom, ogorčenošću ili ohološću, više ne može jasno odražavati Božju sliku. Ali kada se očisti milošću, postaje poput zrcala koje odražava Kristovo lice.
To je razlog zbog kojega sveci toliko naglašavaju važnost obraćenja srca. Nije dovoljno promijeniti ponašanje ako se ne promijeni nutrina. Farizeji su izvana izgledali besprijekorno, ali Isus kaže da je njihova unutrašnjost puna oholosti i licemjerja. Svetost nikada nije kazališna predstava. Ona uvijek počinje u skrovitosti srca.
Marija nas tome uči bolje od ikoga. Evanđelist Luka više puta ponavlja da je "čuvala sve te događaje i prebírala ih u svome srcu." Ona ne živi površno. Sve što Bog čini ulazi u dubinu njezina bića. Zato njezina vjera raste. Čisto srce uvijek je srce koje sluša.
Sveti Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Mater piše da je Marija cijeloga života hodočastila u vjeri. Njezina svetost nije bila statično stanje, nego neprestano otvaranje Bogu. To vrijedi i za nas. Čistoća srca nije nešto što jednom postignemo. Ona je svakodnevna suradnja s Božjom milošću.
Sveti Franjo upravo je zato toliko ljubio sakrament pomirenja i euharistiju. Znao je da čovjek sam sebe ne može učiniti svetim. Srce se ne čisti vlastitim naporima, nego Kristovom milošću. Kao što voda pere tijelo, tako Božje milosrđe pere nutrinu čovjeka.
Ali postoji još jedna dimenzija čistoće o kojoj se rijetko govori.
Čisto srce nije samo srce oslobođeno grijeha. To je srce koje više ne traži sebe.
Koliko puta činimo dobro, a potajno očekujemo zahvalnost? Koliko puta služimo, ali želimo da nas drugi primijete? Koliko puta govorimo o Bogu, a zapravo želimo govoriti o sebi?
Sveti Franjo bio je vrlo osjetljiv na tu opasnost. Upozoravao je braću da je taština poput tihe hrđe koja polako izjeda i najljepša djela. Govorio je da čovjek treba pripisivati svu slavu Bogu, jer je sve dobro dar koji silazi odozgor.
To je i Marijin put.
Nakon Navještenja ona ne zadržava pogled na sebi. Odmah odlazi služiti Elizabeti. Nakon čuda u Kani ne usmjerava pozornost na sebe, nego na Isusa. Pod križem ne govori o svojoj boli, nego prima novo poslanje. Čisto srce uvijek zaboravlja sebe kako bi drugi mogli susresti Krista. Porcijunkula nas upravo tome želi poučiti.
Kad hodočasnik uđe u tu malu kapelicu, ne ostaje zadivljen ljudskom veličinom. Sve je usmjereno prema Bogu. To je i poziv našem srcu. Ono nije stvoreno da bude spomenik vlastitom egu, nego svetište Božje prisutnosti.
Možda danas Duh Sveti želi postaviti jedno jednostavno, ali duboko pitanje: što ispunjava moje srce? Što najviše zauzima moje misli? Što najviše ljubim? Jer ondje gdje je naše blago, ondje će biti i naše srce.
Ako je naše srce ispunjeno Kristom, tada će i naše riječi, pogledi, odluke i odnosi nositi njegov mir. Tada ćemo, poput Marije i svetoga Franje, postati prozirni za Boga. Ljudi neće najprije vidjeti nas. Kroz naš će život moći naslutiti lice Onoga kojemu pripadamo.
Molitva
Gospo od Anđela, Bezgrešna Djevice, očisti moje srce od svega što nije po Božjoj volji. Ukloni iz mene oholost, taštinu, sebičnost, nečiste želje i svaku navezanost koja me udaljuje od tvoga Sina. Daj da ljubim jednostavno, služim ponizno i živim iskreno. Neka moje srce postane prozirno za Božju milost, kako bi oni koji me susreću mogli u meni prepoznati Kristovu dobrotu. Isprosi mi milost da svakoga dana rastem u svetosti i da nikada ne prestanem težiti čistoći srca koja jedina može gledati Boga. Amen.
Promišljanje svetoga Franje
U svojim Opomenama sveti Franjo piše da je čovjek blažen onda kada sve dobro pripisuje Gospodinu, a sebi ne prisvaja ništa osim vlastite slabosti. U tome se krije tajna čistoće srca. Ono postaje slobodno tek kada prestane živjeti za vlastitu slavu i dopusti da sav njegov život bude odraz Božje prisutnosti. Tada se ostvaruju Isusove riječi: "Blago čistima srcem, oni će Boga gledati." Takvo srce ne samo da gleda Boga nego ga svojim životom objavljuje svijetu.
ŠESTI DAN - 29.07.
Gospa od Anđela – Učiteljica šutnje i kontemplacije
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, u svijetu prepunom buke, rastresenosti i neprestanoga govora dolazim k tebi tražeći dar nutarnje tišine. Ti si čuvala Božju riječ u dubini svoga srca i dopustila joj da oblikuje cijeli tvoj život. Isprosi mi milost da naučim šutjeti pred Bogom, slušati njegov glas i razlikovati njegove poticaje od vlastitih želja. Uvedi me u školu molitve u kojoj se srce ne puni riječima, nego Božjom prisutnošću. Amen.
Biblijski odlomci
Luka 2,19
"Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu."
1 Kraljevima 19,11–13
"Nakon ognja dođe šapat laganoga i blagog lahora."
Razmatranje
Jedna od najvećih tragedija suvremenoga čovjeka nije samo to što previše govori, nego što je gotovo izgubio sposobnost slušanja. Živimo okruženi zvukovima, informacijama, mišljenjima i slikama koje neprestano traže našu pozornost. Naše su misli rijetko sabrane, a srce rijetko mirno. Čak i kada ostanemo sami, buka ne prestaje. Ona se nastavlja u nama kroz brige, planove, strahove i neprestani unutarnji dijalog koji iscrpljuje dušu.
U takvom svijetu Marija stoji kao veliko svjedočanstvo svete šutnje.
Evanđelje vrlo malo bilježi njezine riječi. Ona ne ulazi u rasprave, ne dokazuje svoju važnost, ne nameće se drugima. Ipak, nijedna žena nije snažnije utjecala na povijest spasenja. To nas uči da plodnost Božjega kraljevstva ne proizlazi iz mnoštva riječi, nego iz dubine zajedništva s Bogom.
Sveti Luka dvaput ponavlja da je Marija "čuvala sve te događaje i prebírala ih u svome srcu." Grčki glagol koji koristi označava više od običnog prisjećanja. On govori o dubokom razmatranju, povezivanju događaja, traženju njihova smisla pred Bogom. Marija ne promatra život površno. Sve što joj se događa postaje molitva.
To je srce kontemplativne osobe.
Kontemplacija nije bijeg od svijeta niti zatvaranje očiju pred stvarnošću. Naprotiv, ona je način gledanja svijeta Božjim očima. Kontemplativan čovjek ne vidi manje od drugih; vidi dublje. On u svakodnevnim događajima otkriva tragove Božje prisutnosti koje užurban čovjek lako previdi.
Crkveni su oci upravo zato Mariju nazivali prvom kontemplativkom Novoga saveza. Sveti Ambrozije piše da je prije nego što je Krist prebivao u njezinoj utrobi prebivao u njezinoj vjeri. Sveti Augustin dodaje da je više bila blažena zato što je slušala Božju riječ nego zato što je rodila Krista po tijelu. Time ne umanjuje njezino majčinstvo, nego pokazuje da se ono rađa iz dubokoga slušanja.
Slušanje je temelj svake autentične duhovnosti.
U Starome zavjetu najvažnija molitva Izraela ne započinje riječima: "Govori, Gospodine", nego: "Čuj, Izraele!" (Pnz 6,4). Vjera počinje slušanjem. Čovjek koji više ne sluša Boga postupno počinje slušati vlastiti ego, vlastite strahove ili glas svijeta.
To je duboko razumio sveti Franjo Asiški.
Mnogi ga zamišljaju kao neumornoga propovjednika koji je neprestano hodao i naviještao Evanđelje. To jest istina, ali nije cijela istina. Snaga njegova propovijedanja nije nastajala na putovima Umbrije, nego u dugim satima provedenima u šutnji pred Gospodinom.
Toma Čelanski svjedoči da se Franjo često povlačio u špilje, šume ili osamljena mjesta gdje bi satima ostajao u molitvi. Nije tražio neobične objave ni izvanredna iskustva. Tražio je samo jedno: da njegovo srce postane potpuno otvoreno Božjoj volji.
Njegova poznata molitva pred raspelom svetoga Damjana započinje riječima: "Svevišnji, slavni Bože, rasvijetli tmine moga srca." Primijetimo da ne moli najprije za uspjeh svoje misije, za zdravlje ili sigurnost. Moli da mu Bog rasvijetli srce. Zna da bez unutarnjega svjetla nijedno izvanjsko djelovanje neće donijeti trajan plod.
U tome se krije velika mudrost duhovnoga života.
Bog najprije oblikuje čovjekovu nutrinu, a tek onda njegovo poslanje.
Koliko puta želimo odmah djelovati! Želimo govoriti, savjetovati, poučavati, voditi druge. Ali Bog često najprije poziva u šutnju. Ne zato da bi nas udaljio od svijeta, nego da bi pročistio naše srce od svega što nije njegovo.
Prorok Ilija to je naučio na Horebu. Očekivao je Boga u silovitom vihoru, u potresu i ognju. Ali Gospodin nije bio ni u vihoru, ni u potresu, ni u ognju. Došao je u šapatu laganoga i blagog lahora. Bog se ne nameće. Njegov glas traži srce koje je naučilo slušati.
Sveti Ivan od Križa piše da je Božja riječ uvijek izgovorena u vječnoj tišini Očeva srca i da je može čuti samo onaj tko ulazi u tu tišinu. Zato najveći neprijatelj molitve nije nedostatak vremena nego rastresenost. Možemo provesti sate izgovarajući molitve, a da srce ostane zatvoreno. Možemo izreći mnoštvo riječi, a da nijednom ne zastanemo kako bismo čuli što Bog želi reći nama.
Marija nas uči drukčijem putu.
Njezina šutnja nije praznina. Ona je puna Božje prisutnosti.
Zato njezina šutnja govori više od mnogih propovijedi.
Šutjela je u Betlehemu dok je promatrala Dijete u jaslama.
Šutjela je tijekom skrovitih godina u Nazaretu.
Šutjela je kada nije razumjela Isusove riječi u Hramu.
Šutjela je pod križem.
Ta šutnja nije bila znak ravnodušnosti. Bila je izraz dubokoga povjerenja. Znala je da Bog djeluje i onda kada ga ne razumije.
Franjo je upravo u Porcijunkuli učio takvu šutnju.
Govorio je braći da mjesto molitve treba čuvati kao sveti prostor. Ne zato što Bog prebiva samo ondje, nego zato što se čovjek ondje uči prepoznavati njegovu prisutnost. Porcijunkula je bila mala, ali je postala velika jer je u njoj bilo mnogo šutnje, mnogo suza, mnogo pokore i mnogo klanjanja.
Možda je upravo to ono što danas najviše nedostaje našim zajednicama i našim obiteljima. Znamo organizirati susrete, govoriti, raspravljati i planirati, ali ponekad zaboravimo zajedno šutjeti pred Presvetim. A upravo se u euharistijskoj šutnji često događa ono što nijedna ljudska riječ ne može proizvesti. Ondje Duh Sveti liječi rane koje nitko ne vidi. Ondje razbistruje misli, smiruje srce i vraća čovjeku pravi pogled na život.
Sveti Bonaventura piše da kontemplacija nije cilj sama sebi. Ona uvijek vodi većoj ljubavi. Čovjek koji je doista susreo Boga u šutnji postaje strpljiviji, ponizniji, milosrdniji i osjetljiviji za potrebe drugih. Ako naša molitva ne mijenja naše srce, onda još nismo ušli u dubinu kontemplacije.
Marija je upravo zato najbolja učiteljica molitve. Ona nas ne poučava tehnikama ni metodama. Uči nas raspoloživosti. Uči nas da je najveći dar molitve dopustiti Bogu da nas oblikuje.
Danas nas Gospa od Anđela poziva da u svome srcu izgradimo vlastitu Porcijunkulu – mali, skriveni prostor u koji neće ulaziti buka svijeta, nego samo Božja riječ. Ondje ćemo naučiti da se najveće odluke rađaju u tišini, da se najdublje ozdravljenje događa u Božjoj prisutnosti i da se prava svetost ne oblikuje u izvanrednim trenucima, nego u svakodnevnoj vjernosti susretu s Gospodinom.
Molitva
Gospo od Anđela, učiteljice molitve i šutnje, uvedi me u dubinu svoga srca gdje je sve bilo prožeto Božjom prisutnošću. Oslobodi me od rastresenosti, površnosti i nemira koji me udaljuju od Gospodina. Nauči me slušati prije nego što govorim, moliti prije nego što djelujem i tražiti Božju volju prije nego što donosim odluke. Neka moje srce postane mjesto tišine u kojem će Duh Sveti slobodno govoriti. Daj da iz te tišine izraste ljubav koja će se očitovati u svakom susretu, svakoj riječi i svakom djelu moga života. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.
Promišljanje svetoga Franje
Sveti Franjo nije ostavio mnogo rasprava o kontemplaciji, ali je cijelim svojim životom pokazao njezinu bit. Njegove noći provedene u Porcijunkuli, na La Verni i u osami bile su izvor njegove apostolske snage. On nas podsjeća da Crkvu ne obnavljaju najprije oni koji mnogo govore o Bogu, nego oni koji su dugo bili s Bogom. Kao što je Marija najprije u šutnji primila Riječ, a zatim je darovala svijetu, tako je i svaki Kristov učenik pozvan najprije postati slušatelj Božje riječi kako bi njegova riječ postala plod susreta, a ne samo ljudske misli. Upravo se u tome krije tajna Porcijunkule: iz šutnje koja sluša Boga rađa se život koji mijenja svijet.
SEDMI DAN - 30.07.
Gospa od Anđela – Majka zajedništva neba i zemlje
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, danas ti zahvaljujem što me po krštenju nisi učinila samo članom zemaljske Crkve, nego i dionikom zajedništva svih svetih i anđela koji neprestano slave Presveto Trojstvo. Otvori moje oči da shvatim kako nikada nisam sam na svome životnom putu. Nauči me živjeti svjestan nevidljive stvarnosti koja me okružuje i vodi prema punini života u Bogu. Neka moje srce već ovdje na zemlji počne živjeti onim životom koji će se jednom potpuno ostvariti u nebeskom Jeruzalemu. Amen.
Biblijski odlomci
Hebrejima 12,22–24
"Pristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu, desecima tisuća anđela u svečanom zboru, zajednici prvorođenaca..."
Otkrivenje 7,9–12
"Vidjeh veliko mnoštvo koje nitko ne mogaše izbrojiti... Stajali su pred prijestoljem i pred Jaganjcem."
Razmatranje
Jedna od najvećih iluzija suvremenoga čovjeka jest uvjerenje da je stvarnost ograničena samo na ono što može vidjeti, izmjeriti ili dodirnuti. Evanđelje nas neprestano podsjeća da je vidljivi svijet samo dio mnogo veće stvarnosti. Ono što promatramo svojim očima nije cijela istina o životu. Postoji nevidljivo kraljevstvo koje je stvarnije od svega prolaznoga. Upravo u toj stvarnosti žive anđeli i sveci, oni koji su svoje zemaljsko hodočašće dovršili i sada neprestano slave Boga.
Kada Crkva slavi Gospu od Anđela, ona ne slavi samo jedan povijesni naslov Blažene Djevice Marije. Slavi otajstvo zajedništva između neba i zemlje. Marija je žena u kojoj su se ta dva svijeta susrela na jedinstven način. U njezinu je krilu vječni Sin Božji ušao u ljudsku povijest. Ono što je bilo odvojeno grijehom ponovno je povezano njezinim slobodnim pristankom na Božji naum.
Zato je Marija više od uzora. Ona je Majka Crkve, a majka uvijek okuplja svoju djecu. Ona ne dijeli, nego sjedinjuje. Ne zadržava pogled na sebi, nego ga usmjerava prema Kristu, oko kojega se okupljaju i anđeli i sveci i hodočasnička Crkva na zemlji.
Poslanica Hebrejima otkriva jednu zadivljujuću istinu. Kada se okupljamo na bogoslužju, ne dolazimo samo u svoju župnu crkvu ili kapelicu. Dolazimo pred nebeski Jeruzalem, u zajedništvo s nebrojenim mnoštvom anđela i svetih. Svaka sveta misa otvara vrata između vremena i vječnosti. Liturgija nije ljudski skup koji pokušava dozvati Boga; ona je sudjelovanje u nebeskoj liturgiji koja traje od postanka svijeta.
Crkveni su oci upravo zato govorili da je euharistija predokus neba. Sveti Ivan Zlatousti piše da se tijekom svete mise oltar okružuje anđelima koji zajedno s Crkvom slave Jaganjca.
Sveti Grgur Veliki dodaje da se u svetim otajstvima zemlja i nebo sjedinjuju tako da čovjek već sada kuša ono čemu se nada u vječnosti.
Sveti Franjo imao je iznimno duboko poštovanje prema toj nevidljivoj stvarnosti. Njegova ljubav prema anđelima nije bila plod mašte ili osjećajnosti. Izvirala je iz dubokoga razumijevanja Božje slave. Posebno je štovao svetoga Mihaela arkanđela, a blagdan Gospe od Anđela za njega je bio jedan od najdražih u godini jer je u Porcijunkuli prepoznavao mjesto gdje se nebeska i zemaljska Crkva susreću u slavljenju Boga.
Porcijunkula je za Franju bila više od male crkve. Bila je slika cijele Crkve. U njoj su se okupljali grešnici i sveci, bogati i siromašni, učeni i jednostavni. Nitko nije imao povlašteno mjesto jer je jedino Krist bio Gospodin. Ondje je čovjek mogao osjetiti da pripada mnogo većoj obitelji od one koju vidi svojim očima.
To je jedna od najljepših istina naše vjere.
Nitko tko živi u Kristu nije sam.
Kada molimo, s nama mole sveci.
Kada slavimo euharistiju, s nama slave anđeli.
Kada trpimo, cijela Crkva nosi našu bol.
Kada se radujemo, radost jednoga člana postaje radost cijeloga Tijela Kristova.
Sveti Pavao zato Crkvu naziva Tijelom Kristovim. Tijelo nije skup nepovezanih dijelova. Ono živi jednim životom. Tako je i s Crkvom. Ono što čini jedan njezin član nikada nije samo njegova privatna stvar. Naša svetost jača cijelu Crkvu, a naš grijeh ranjava zajedništvo.
To je duboko razumio sveti Franjo.
Premda je živio vrlo intenzivan pustinjački život, nikada nije smatrao da može biti svet sam za sebe. Njegova samoća uvijek ga je vraćala braći. Nakon molitve vraćao se služiti, propovijedati, tješiti i pomagati. Kontemplacija ga nije udaljavala od ljudi, nego ga je činila još osjetljivijim za njihove potrebe.
Sveti Bonaventura piše da je Franjino srce postalo toliko široko da je u njemu bilo mjesta za svakoga čovjeka. Nije pitao tko je dostojan njegove ljubavi. Ljubio je jer je sam iskusio da ga Bog ljubi bezuvjetno. To je i Marijino srce.
Na Duhove ona nije u središtu događaja, ali je prisutna među apostolima. Ona moli zajedno s njima. Ne traži posebno mjesto jer zna da je sva njezina veličina u tome što okuplja oko svoga Sina. To je obilježje svake autentične marijanske pobožnosti. Ona nikada ne zatvara čovjeka u privatnu duhovnost, nego ga uvodi u život Crkve.
Danas se često govori o vjeri kao isključivo osobnoj stvari. Istina je da je odnos s Bogom duboko osoban, ali nikada nije individualistički. Nitko ne dolazi Kristu sam. Kršteni smo u jedno Tijelo, hranimo se jednim Kruhom i pozvani smo živjeti jedno zajedništvo.
Porcijunkula nas podsjeća upravo na to. Ondje nitko nije bio stranac. Svatko tko je dolazio iskrena srca bio je primljen kao brat ili sestra. To nije bila samo Franjina ljudska dobrota. To je bio odraz Crkve kakvu je Krist želio – zajednice u kojoj se ljudi ne okupljaju oko vlastitih interesa, nego oko Raspetoga i Uskrsloga Gospodina.
Možda upravo ovdje trebamo ispitati svoje srce. Jesam li čovjek koji gradi zajedništvo ili ga svojim riječima i postupcima razara? Znam li se iskreno radovati darovima koje je Bog dao drugima ili u meni raste zavist? Molim li za svoju Crkvu ili je samo kritiziram? Nosim li braću i sestre u molitvi ili ih nosim samo u svojim prosudbama?
Sveti Franjo jednom je rekao da je ljubav veća ondje gdje čovjek više daje nego prima. Takav je bio njegov odnos prema Crkvi. Vidio je njezine slabosti, ali je nije prestao ljubiti. Obnavljao ju je ponajprije vlastitim obraćenjem.
To je i put Gospe od Anđela.
Marija ne gradi zajedništvo velikim govorima. Ona ga gradi svojom prisutnošću, molitvom i ljubavlju. Ona nas uči da se Crkva ne obnavlja prvenstveno raspravama, nego svetošću. Kada se jedno srce potpuno otvori Bogu, ono postaje mjesto susreta mnogih.
Zato je Porcijunkula ostala trajni simbol jedinstva. U toj malenoj crkvici sveti Franjo nije želio okupiti samo svoju braću, nego cijeli svijet pod plaštom Božjega milosrđa. Ondje je svatko mogao osjetiti da pripada velikoj obitelji čija je Majka Blažena Djevica Marija, a čiji je Gospodin Isus Krist.
Na kraju našega zemaljskog puta nećemo biti pitani koliko smo ljudi nadvladali u raspravama niti koliko smo priznanja stekli. Bit ćemo pitani koliko smo ljubili. Jer jedino ljubav ostaje u vječnosti. Sve drugo prolazi.
Molitva
Gospo od Anđela, Majko Crkve i Kraljice neba, nauči me živjeti u zajedništvu s Kristovim Tijelom. Oslobodi moje srce od svake podjele, zavisti, ogorčenosti i sebičnosti. Daj da budem graditelj mira, nositelj nade i svjedok evanđeoske ljubavi. Pomozi mi da nikada ne zaboravim kako me u svakom slavlju euharistije okružuju anđeli i sveci te da sam pozvan već sada živjeti kao građanin nebeskoga Jeruzalema. Vodi me svojim zagovorom da jednoga dana zajedno sa svim svetima gledam lice Presvetoga Trojstva i zauvijek pjevam njegovu slavu. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.
Promišljanje svetoga Franje
Sveti Franjo želio je da njegova braća budu poznata prije svega po međusobnoj ljubavi. Govorio je da će svijet prepoznati Kristove učenike ne po njihovoj učenosti ni uspjesima, nego po tome kako ljube jedni druge. Zato je Porcijunkulu smatrao kolijevkom bratstva. Ondje su se ljudi učili živjeti kao djeca jednoga Oca, okupljena oko iste Majke i istoga Gospodina. To je i danas poziv Gospe od Anđela: dopustiti da nas Božja ljubav toliko preobrazi da naše zajednice postanu odsjaj nebeskoga zajedništva koje nas čeka u vječnosti.
OSMI DAN - 31.07.
Gospa od Anđela – Majka koja ostaje pod križem i učiteljica nade u patnji
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, danas dolazim pred tebe noseći sve svoje križeve, boli, razočaranja i pitanja na koja još uvijek nemam odgovora. Ti si stajala pod križem svoga Sina i nisi pobjegla kada je tama prekrila Kalvariju. Isprosi mi milost da u svojim kušnjama ne izgubim vjeru, da u patnji ne izgubim nadu i da u svakoj životnoj noći ostanem čvrsto sjedinjena sa svojim Spasiteljem. Nauči me vjerovati da nijedan križ nije posljednja riječ, jer je posljednja riječ uvijek uskrsnuće. Amen.
Biblijski odlomci
Ivan 19,25–27
"Uz križ su Isusov stajale njegova majka... Isus reče: 'Ženo, evo ti sina!' Potom reče učeniku: 'Evo ti majke!'"
Rimljanima 8,18
"Smatram da patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja će se očitovati u nama."
Razmatranje
Malo je prizora u Svetome pismu koji tako snažno otkrivaju dubinu ljudske i Božje ljubavi kao trenutak kada Marija stoji pod Isusovim križem. Evanđelist Ivan ne opisuje njezine suze. Ne prenosi njezine riječi. Ne govori da je vikala, očajavala ili optuživala Boga. Jednostavno kaže: "Stajala je." Ta jedna riječ sadrži cijelo Evanđelje vjere.
Marija nije stajala zato što nije osjećala bol. Nitko nije mogao dublje sudjelovati u Kristovoj patnji od njegove Majke. Šimunovo proročanstvo, izgovoreno još u Hramu, sada se u potpunosti ispunjava: "A tebi će samoj mač probosti dušu." Nije to bio mač od željeza, nego mač ljubavi. Samo onaj tko duboko ljubi može tako duboko trpjeti.
Ipak, Marija ostaje. Ne ostaje zato što razumije sve što se događa. Ostaje zato što vjeruje Onome koji visi na križu. To je jedna od najvećih pouka kršćanskoga života.
Vjera nije odsutnost križa.
Vjera je ostati uz Krista kada križ postane težak.
Današnji svijet pokušava izbjeći svaku patnju. Smatramo da je život uspješan ako je bez boli, bez gubitaka i bez odricanja. Evanđelje nas uči da patnja sama po sebi nije dobro, ali da u Kristovim rukama može postati put preobraženja. Isus nije došao proslaviti patnju. Došao ju je ispuniti svojom prisutnošću. To je razlog zbog kojega križ više nije znak poraza.
Postao je znak ljubavi.
Sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Salvifici Doloris piše da je Krist svojom mukom dao ljudskoj patnji novo dostojanstvo. Patnja više nije besmislena kada je sjedinjena s njegovom žrtvom. Ona postaje mjesto susreta s Raspetim i Uskrslim Gospodinom.
Nitko to nije razumio dublje od svetoga Franje Asiškoga.
Na početku svoga obraćenja Franjo nije tražio križ. Tražio je Krista. Ali što je više upoznavao Krista, sve je više shvaćao da se prava ljubav ne može odvojiti od križa. Zato je često govorio braći da ne traže utjehe, nego Gospodina. Jer onaj tko pronađe Krista, pronašao je i snagu nositi ono što ljudskim silama izgleda nemoguće.
Vrhunac toga puta dogodio se na brdu La Verna.
Dok je uronjen u molitvu razmatrao Kristovu muku, Franjo nije molio za čudesa niti za izvanredne darove. Molio je dvije stvari. Želio je što dublje upoznati ljubav kojom je Krist ljubio svijet i, koliko je to čovjeku moguće, iskusiti onu ljubav i onu bol koje je Isus nosio tijekom svoje muke. Ta molitva nije bila izraz želje za trpljenjem, nego izraz želje za potpunim zajedništvom s Raspetim.
Bog je odgovorio na njegovu molitvu darom svetih rana. Ali stigme nisu bile najveće čudo.
Najveće je čudo bilo Franjino srce koje je postalo toliko slično Kristovu da je moglo ljubiti i onda kada je trpjelo.
To je i Marijin put. Ona nije tražila križ. Ali kada je križ došao, nije pobjegla.
Koliko je to različito od našega ponašanja. Često želimo Boga dok nam daje utjehu, zdravlje ili uspjeh. Kada dođu kušnje, lako pomislimo da nas je napustio. Marija nas uči da je Bog često najbliži upravo onda kada ga najmanje osjećamo.
Kalvarija je najsnažniji dokaz te istine. Naizgled je sve izgubljeno.
Učenici su pobjegli. Nebo je zamračeno. Krist umire.
Ali upravo tada Bog ostvaruje najveće djelo spasenja.
Koliko se puta isto događa u našem životu! Gledamo samo ono što se ruši, a ne vidimo što Bog upravo gradi. Vidimo zatvorena vrata, ali ne vidimo nova koja se polako otvaraju. Vidimo križ, ali još ne vidimo uskrsnuće.
Sveti Bonaventura piše da se prava mudrost ne stječe samo proučavanjem Svetoga pisma, nego sjedinjenjem s Raspetim Kristom. Tek kada čovjek prihvati da ga Bog može voditi i kroz tamu, njegova vjera postaje zrela. Marija upravo zato nije samo Majka radosti.
Ona je i Majka postojanosti. Ona ne uklanja križ iz našega života. Ona nas uči kako ga nositi.
To je velika razlika.
Koliko ljudi moli da im Bog odmah ukloni svaku kušnju. Ponekad to i učini. Ali mnogo češće daje nešto još veće – svoju prisutnost usred kušnje. Sveti Pavao nije oslobođen svoga "trna u tijelu". Umjesto toga prima odgovor: "Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje." To je i poruka Porcijunkule.
Mnogi hodočasnici ondje dolaze noseći teške životne križeve. Neki traže ozdravljenje, drugi mir, treći oproštenje. Ali gotovo svi svjedoče o jednoj istoj milosti: iz Porcijunkule često ne odlaze s manjim križem, nego s većim mirom. Promijenilo se njihovo srce. A kada se promijeni srce, mijenja se i način na koji nosimo svoju životnu stvarnost.
Sveti Franjo znao je da čovjek koji ljubi Krista više ne pita: "Zašto ja?"
Počinje pitati: "Gospodine, kako želiš da te proslavim i u ovoj kušnji?"
To nije mazohizam. To nije odricanje od ljudskih osjećaja.
To je vjera koja zna da nijedna suza prolivena s Kristom nije izgubljena.
Marija pod križem nije mogla promijeniti tijek događaja. Ali je mogla ostati vjerna.
Ponekad je upravo to najveće junaštvo.
Ostati vjeran u braku kada dođu teškoće.
Ostati vjeran pozivu kada nestanu osjećaji.
Ostati vjeran molitvi kada je nebo nijemo.
Ostati vjeran Bogu kada se čini da sve gubi smisao.
Takva vjernost mijenja čovjeka.
Takva vjernost rađa svetošću.
Danas nas Gospa od Anđela poziva da svoj križ više ne promatramo kao znak Božje odsutnosti. Križ može postati mjesto najdubljega susreta s Kristom. Ondje gdje čovjek više nema snage osloniti se na sebe, otkriva da ga nosi Božja milost. A tada i najteža noć postaje početak novoga jutra.
Molitva
Gospo od Anđela, Majko Žalosna i Majko nade, ostani uz mene u svim mojim kušnjama. Kada me obuzmu strah, malodušnost ili obeshrabrenje, podsjeti me da je tvoj Sin pobijedio grijeh i smrt. Isprosi mi milost da svoj križ nosim s vjerom, da nikada ne izgubim pouzdanje u Božju ljubav i da svaku svoju bol sjedinjavam s Kristovom žrtvom za spasenje svijeta. Daj da jednoga dana, nakon vjernosti u zemaljskim kušnjama, zajedno s tobom sudjelujem u radosti uskrsnuća koje nema kraja. Amen.
Promišljanje svetoga Franje
Pred kraj života, već teško bolestan i gotovo slijep, sveti Franjo nije prestao zahvaljivati Bogu. Upravo tada nastaje njegov Hvalospjev stvorova, jedna od najljepših pjesama kršćanske duhovnosti. To pokazuje da prava radost ne proizlazi iz okolnosti, nego iz zajedništva s Kristom. Franjo je naučio ono što je Marija živjela pod križem: kada je Bog najveće blago našega srca, nijedna patnja nema posljednju riječ. Posljednju riječ uvijek ima ljubav koja je zasjala na uskrsno jutro. Zato nas Gospa od Anđela vodi pod križ ne da ondje ostanemo zarobljeni u boli, nego da s Raspetim naučimo čekati svitanje uskrsnuća koje Bog pripravlja svima koji mu ostanu vjerni.
DEVETI DAN - 01.08.
Gospa od Anđela – Zvijezda nade i vrata nebeskoga Jeruzalema
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Uvodna molitva
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, danas završavam ovu devetnicu zahvalna srca. Hvala ti što si me kroz ove dane vodila dubljem susretu sa svojim Sinom. Molim te da sve ono što je Duh Sveti posijao u mojoj duši donese obilan rod. Nauči me živjeti tako da moj pogled uvijek bude usmjeren prema vječnosti. Dok prolazim putovima ovoga svijeta, ne dopusti da izgubim iz vida cilj prema kojemu idem. Vodi me prema Kristu, jedinom Spasitelju, da zajedno s tobom i svim anđelima jednom zauvijek slavim Presveto Trojstvo. Amen.
Biblijski odlomci
Otkrivenje 21,1–5
"Evo, prebivališta Božjega među ljudima... On će otrti svaku suzu s njihovih očiju."
Ivan 14,1–3
"Idem pripraviti vam mjesto."
Razmatranje
Svako hodočašće ima svoj cilj. Nitko ne kreće na put samo radi puta. Hoda se zato što postoji mjesto prema kojemu srce teži. Tako je i s kršćanskim životom. Mi nismo ljudi koji samo prolaze kroz vrijeme. Mi smo hodočasnici koji idu prema vječnosti. Sve što živimo, svaka radost i svaka kušnja, svaki susret i svaki rastanak, imaju smisla samo ako nas vode bliže konačnom susretu s Bogom.
Marija je prva potpuno ostvarila ono čemu se cijela Crkva nada.
U svojem slavnom uznesenju ona nije napustila zemlju, nego je pokazala konačni cilj ljudskoga života. Ono što je Bog učinio u njoj želi jednoga dana ostvariti u svakome tko ostane vjeran Kristu. Zato Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium naziva Mariju znakom sigurne nade i utjehe putujućem Božjem narodu. Ona stoji pred nama kao prva otkupljena, kao Majka koja je već stigla kući i koja svoju djecu neprestano poziva da ne odustanu na putu.
Koliko često živimo kao da će ovaj svijet trajati zauvijek. Brinemo se za prolazne stvari, skupljamo ono što ćemo jednoga dana morati ostaviti, ulažemo golemu snagu u ono što vrijeme neumoljivo troši. Evanđelje nas ne poziva da prezremo zemlju, nego da je živimo iz perspektive neba. Kada čovjek izgubi pogled prema vječnosti, lako izgubi smisao i sadašnjega života. Sveti Augustin piše da je ljudsko srce nemirno dok se ne smiri u Bogu. Taj nemir nije kazna. On je trag naše stvorenosti za vječnost. Nijedna zemaljska radost nije dovoljno velika da potpuno ispuni ljudsko srce jer smo stvoreni za beskrajnu Ljubav.
To je duboko razumio sveti Franjo Asiški.
Njegov život bio je obilježen neobičnom radošću. Ta radost nije proizlazila iz lagodnoga života. Bio je siromašan, često bolestan, neshvaćen i fizički iscrpljen. Ipak, njegovi suvremenici svjedoče da je iz njega zračio mir koji nisu mogli objasniti. Tajna njegove radosti nije bila u okolnostima, nego u tome što je živio okrenut prema nebu.
Jednom je rekao braći da smo mi putnici i pridošlice na ovoj zemlji. To nije značilo da treba bježati od svijeta, nego da nijednu prolaznu stvar ne smijemo pretvoriti u svoje konačno utočište. Samo je Bog dom ljudske duše.
Zato je Porcijunkula za Franju bila mnogo više od mjesta obraćenja. Bila je predokus neba.
Ondje se slavila euharistija.
Ondje su grešnici ponovno pronalazili Očev zagrljaj.
Ondje su braća zajedno molila i slavila Boga.
Ondje je čovjek mogao osjetiti da je stvoren za nešto mnogo veće od ovoga svijeta.
Porcijunkula je bila mala slika nebeskoga Jeruzalema.
Nije slučajno da je upravo ondje Franjo želio završiti svoj zemaljski život. Kada je osjetio da mu se približava smrt, zamolio je da ga odnesu u Porcijunkulu. Želio je posljednje trenutke provesti ondje gdje je upoznao ljepotu Božjega milosrđa. Ležeći na goloj zemlji, potpuno siromašan, blagoslivljao je svoju braću i pjevao Bogu. Smrt nije doživljavao kao kraj, nego kao susret.
U Hvalospjevu stvorova naziva je čak "sestrom tjelesnom smrću". Takve riječi može izgovoriti samo čovjek koji je pobijedio strah. A strah je pobijedio zato što je cijeli život gledao Krista Uskrsloga.
Marija nas vodi upravo toj slobodi.
Kršćanska nada nije optimizam koji zatvara oči pred teškoćama. Nada je sigurnost da je Krist uskrsnuo i da je otvorio vrata života koja se više nikada neće zatvoriti. Zato posljednje stranice Svetoga pisma ne završavaju govorom o katastrofi, nego obećanjem novoga neba i nove zemlje. Bog će obrisati svaku suzu. Smrti više neće biti. Plača, jauka i boli više neće biti. To nije puka utjeha za budućnost. To je svjetlo koje mijenja sadašnjost.
Čovjek koji vjeruje u uskrsnuće drugačije gleda svoje gubitke.
Drugačije podnosi bolest.
Drugačije prolazi kroz starost.
Drugačije ljubi.
Drugačije oprašta.
Jer zna da ništa što je učinjeno iz ljubavi neće biti izgubljeno.
Sveti Bonaventura piše da je cijeli Franjin život bio usmjeren prema jedinstvu s Bogom. Siromaštvo, poslušnost, pokora i bratstvo nisu bili cilj sami sebi. Sve je to bilo priprava za ono zajedništvo koje će jednoga dana biti potpuno ostvareno u gledanju Boga licem u lice.
To je i smisao ove devetnice.
Nismo ovih dana razmatrali Mariju kako bismo se zaustavili na njoj. Razmatrali smo je jer nas ona uvijek vodi svome Sinu. Njezina najveća želja nije da ljudi ostanu zadivljeni njezinom veličinom, nego da upoznaju Kristovu ljubav.
Zato je Gospa od Anđela putokaz.
Ona ne govori: "Gledajte mene." Ona govori: "Pođite za njim."
Sve njezine riječi u Evanđelju vode prema Isusu.
Sve njezine šutnje pune su Isusa.
Sav njezin život pokazuje Isusa.
I zato je ona najsigurnija Zvijezda mora. Kao što su se pomorci nekoć ravnali prema zvijezdama kako ne bi zalutali na otvorenom moru, tako se i Crkva kroz stoljeća ravna prema Marijinu primjeru kako ne bi izgubila put prema Kristu.
Dok završavamo ovu devetnicu, možda se čini da je put svetosti dug. I jest. Ali ne hodamo sami. Pred nama ide Majka. Oko nas su anđeli i sveci. U nama prebiva Duh Sveti. Pred nama nas čeka Krist.
To je razlog naše nade.
Nije naša snaga ono što će nas dovesti u nebo.
Dovest će nas njegova milost, ako joj ostanemo otvoreni.
Jednoga će dana završiti sva naša zemaljska hodočašća. Završit će borbe, kušnje i suze. Ostat će samo ljubav. Tada ćemo razumjeti da nijedna molitva nije bila uzaludna, nijedan križ izgubljen i nijedna suza prolivena pred Bogom zaboravljena. Sve će biti preobraženo u njegovoj slavi.
Tada će se u punini ostvariti ono što je Porcijunkula stoljećima naviještala: da je čovjek stvoren ne za prolaznost, nego za zajedništvo s Bogom koje nema kraja.
Završna molitva devetnice
Presveta Djevice Marijo, Gospo od Anđela, zahvaljujem ti za sve milosti koje si mi isprosila tijekom ovih dana. Predajem ti cijeli svoj život, svoju obitelj, svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Čuvaj me pod svojim majčinskim plaštem i vodi me putem Evanđelja. Isprosi mi ustrajnost u vjeri, postojanost u nadi i savršenstvo u ljubavi. Daj da uvijek ostanem vjeran Kristu, osobito u trenucima kušnje i tame. Kada završi moje zemaljsko hodočašće, primi me u zajedništvo svetih, gdje ću zajedno s tobom, sa svetim Franjom Asiškim, sa svim anđelima i svetima zauvijek slaviti Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Završno promišljanje svetoga Franje
Pred samu smrt sveti Franjo nije govorio o svojim djelima, uspjesima ni trpljenjima. Rekao je braći: „Ja sam učinio svoje; neka vas Krist pouči što trebate činiti.” U tim se riječima očituje sva njegova poniznost. Pogled mu više nije bio usmjeren na sebe, nego na Gospodina kojemu je cijeli život pripadao. To je i posljednja pouka Gospe od Anđela. Ona nas ne zadržava na sebi, nego nas dovodi pred Krista, jedini temelj naše nade i jedini cilj našega života.
Neka ova devetnica ne ostane samo lijepa uspomena ili pobožnost koja završava posljednjim danom. Neka postane početak novoga života u kojem ćemo, poput Marije i svetoga Franje, svakoga jutra ponovno izgovarati svoje „Neka mi bude po tvojoj riječi”, kako bi naše srce postalo mala Porcijunkula – mjesto gdje Bog prebiva, gdje milosrđe pobjeđuje grijeh, gdje se zemlja dotiče neba i gdje se već sada rađa radost vječnosti.
Tekst: kateheo.hr
Foto: D.Z. (Porcijunkula Assisi – Italija)