(7. – 15. srpnja)
Započnimo zajedno devetnicu Gospi Karmelskoj – devet dana duboke duhovne obnove
Pred nama je devetnica Gospi Karmelskoj, vrijeme milosti i priprave za blagdan Blažene Djevice Marije od Gore Karmela koji slavimo 16. srpnja.
Pozivamo vas da nam se pridružite na ovom devetodnevnom duhovnom hodočašću tijekom kojega ćemo, iz dana u dan, ulaziti sve dublje u otajstvo Marijina života i njezina potpunog predanja Bogu.
Ovo nisu samo svakodnevne molitve. Svaki dan donosi opsežno i duboko razmatranje utemeljeno na Svetome pismu, bogatoj karmelskoj duhovnosti, učenju crkvenih otaca i velikih karmelskih svetaca.
Zajedno ćemo promišljati o vjeri, poniznosti, šutnji, poslušnosti, križu, djelovanju Duha Svetoga i pozivu na svetost, otkrivajući kako Božja riječ može zahvatiti i preobraziti naše srce.
Pozivamo vas da tijekom ovih devet dana ne ostanete samo na čitanju tekstova, nego da svakoga dana odvojite vrijeme za osobnu molitvu i šutnju pred Gospodinom.
Dopustite da vas Božja riječ ispita, ohrabri, izliječi i obnovi.
Neka ovo bude vrijeme iskrenoga susreta s Kristom, vrijeme u kojem ćete otvoriti svoje srce djelovanju Duha Svetoga i dopustiti Gospi Karmelskoj da vas vodi putem dublje vjere.
Ako je moguće, tijekom devetnice pristupite sakramentu pomirenja, sudjelujte u svetoj misi, provedite vrijeme u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i svakodnevno razmatrajte Sveto pismo.
Prava snaga devetnice nije u mnoštvu izgovorenih riječi, nego u otvorenosti srca Božjoj milosti koja čovjeka iznutra mijenja.
Svakoga dana objavljivat ćemo novo razmatranje.
Pozivamo vas da ga pročitate u miru, zadržite se u molitvi, podijelite ga te pozovete i druge da se uključe u ovu zajedničku pripravu za blagdan Gospe Karmelske.
Neka ovih devet dana bude vrijeme u kojem će Gospodin obnoviti ono što je umorno, izliječiti ono što je ranjeno, učvrstiti ono što je slabo i rasplamsati ono što je možda tijekom godina oslabilo.
Stavimo svoje živote pod majčinski plašt Gospe Karmelske i dopustimo da nas vodi svome Sinu Isusu Kristu.
Gospo Karmelska, vodi nas putem svetosti.
Budimo svakoga dana u zajedničkoj molitvi i razmatranju.
Vaš Kateheo
Izvor devetnice: Kateheo
Foto: D.Z. (Gospa Karmelska - Gora Karmel Izrael)
Duhovna priprava za blagdan Blažene Djevice Marije od Gore Karmela
Blagdan Gospe Karmelske, koji slavimo 16. srpnja, poziva nas da obnovimo svoje pouzdanje u Marijin zagovor i još dublje uronimo u otajstvo Kristove ljubavi.
Pobožnost Gospi Karmelskoj izrasla je iz duhovnosti proroka Ilije i karmelskih pustinjaka koji su na gori Karmelu tražili lice živoga Boga u šutnji, molitvi i potpunom predanju.
U središtu te duhovnosti nalazi se Blažena Djevica Marija, savršena Kristova učenica, Majka Crkve i uzor svakom vjerniku.
Karmelski škapular, koji je stoljećima znak ove pobožnosti, nije amajlija niti jamstvo spasenja bez obraćenja, nego znak saveza s Marijom i trajni podsjetnik na poziv da živimo u milosti Božjoj, vjerni Kristu i njegovu Evanđelju.
Noseći škapular, vjernik svakodnevno obnavlja svoje krsno posvećenje te se stavlja pod Marijinu majčinsku zaštitu.
Neka ova devetnica bude vrijeme obraćenja, pomirenja, produbljene molitve i priprave za susret s Gospodinom po zagovoru njegove Presvete Majke.
Kako moliti devetnicu
- Svaki dan započnite znakom križa.
- Nakon toga može se izmoliti Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.
- Potom se pročita evanđeosko ili biblijsko razmatranje dana, zastane nekoliko trenutaka u tišini te se iznesu osobne nakane.
- Na kraju se moli svakodnevna molitva Gospi Karmelskoj te, prema mogućnosti, završi pjesmom ili molitvom "Zdravo Kraljice".
PRVI DAN - 07.07.
Marija, Zvijezda mora
Molitvena nakana
Molimo za dar čvrste vjere i pouzdanja u Božju providnost.
- Marija – Zvijezda mora koja vodi prema Kristu
Biblijska riječ
„Ustani i idi prema istoku pa se sakrij kod potoka Kerita... Pij iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.“ (1 Kr 17, 3–4)
Kada Crkva zaziva Blaženu Djevicu Mariju naslovom Zvijezda mora (Stella Maris), ne želi je predstaviti kao konačni cilj čovjekova hoda, nego kao onu koja sigurno usmjerava prema Kristu, jedinom Spasitelju svijeta.
Već su najstariji kršćanski pisci promatrali ljudski život kao putovanje preko nemirnoga mora na kojemu čovjeka neprestano pogađaju valovi kušnji, napasti, patnje, nesigurnosti i grijeha. More u Svetome pismu često označava prostor kaosa, nesigurnosti i sila koje nadilaze ljudsku snagu. Upravo zato slika zvijezde postaje izraz nade. Zvijezda ne uklanja oluju, ali pokazuje smjer. Ona ne smiruje valove, ali omogućuje da se putnik ne izgubi. Tako i Marija ne zauzima Kristovo mjesto, nego svojim životom i zagovorom uvijek pokazuje na njega, ispunjavajući ono što je izgovorila u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite.“
Karmelska duhovnost svoj početak ne nalazi ponajprije u srednjovjekovnom redu, nego u biblijskoj povijesti spasenja na gori Karmelu. Upravo ondje prorok Ilija vodi odlučujuću borbu za čistoću vjere. Nakon pobjede nad Baalovim prorocima ne dolazi odmah vrijeme trijumfa, nego razdoblje kušnje. Ilija mora pobjeći u samoću, prolazi kroz glad, žeđ i ljudsku slabost, učeći da se Bog ne objavljuje samo u velikim pobjedama nego i u tišini svakodnevice. Potok Kerit postaje škola povjerenja. Ondje prorok ne raspolaže vlastitim sigurnostima, nego svakoga dana prima ono što mu Bog daje. Karmelska tradicija upravo u tome vidi temelj svoga duhovnog života: čovjek prestaje živjeti od vlastitih planova i počinje živjeti od Božje providnosti.
Marija je na savršen način ostvarila ono što je Ilija tek počeo učiti. Cijeli njezin život bio je neprekidno predanje Božjoj riječi. Od Navještenja do Kalvarije nije imala ljudskih jamstava ni sigurnosti. Njezino „Neka mi bude po tvojoj riječi“ nije bilo jednokratan čin, nego trajno raspoloženje srca. Svakoga dana ponovno je pristajala uz Božji plan, čak i onda kada ga nije mogla potpuno razumjeti. U tome se očituje njezina veličina. Vjera nije posjedovanje svih odgovora, nego potpuno pouzdanje u Onoga koji vodi povijest.
Sveto pismo više puta pokazuje kako Bog govori u tišini. Nakon silnoga vihora, potresa i ognja prorok Ilija susreće Boga u „šapatu laganoga i blagog lahora“. Taj prizor postaje jedno od najdubljih mjesta biblijske objave. Bog nije odsutan kada ne osjećamo njegovu snagu; vrlo često upravo tada najdublje djeluje.
Karmelski sveci stoljećima su se vraćali ovom odlomku, promatrajući ga kao put unutarnje molitve. Vanjska buka lako postaje slikom unutarnje rastresenosti. Srce ispunjeno brigama, ranama, strahovima i neprestanim traženjem izvanjskih potvrda teško može čuti Božji glas. Marija je, naprotiv, živjela u nutarnjoj sabranosti.
Evanđelist Luka dvaput naglašava da je „pohranjivala sve događaje i prebirala ih u svome srcu“. Upravo zato mogla je prepoznati Božje djelovanje i onda kada ga drugi nisu vidjeli.
Crkveni su oci rado uspoređivali Mariju sa zvijezdom koja vodi putnike prema sigurnoj obali. sv. Jeronim povezuje njezino ime s naslovom „Zvijezda mora“, dok sv. Bernard iz Clairvauxa u jednoj od svojih najpoznatijih homilija poziva vjernike da u svim životnim olujama podignu pogled prema Mariji. On ne govori da se zaustavimo na Mariji, nego da preko nje uvijek pronađemo Krista. Njegove riječi ostaju trajno aktualne: kada se uzburkaju valovi napasti, kada čovjeka zahvati obeshrabrenost ili ga pritisne teret vlastitih slabosti, neka ne prestane gledati prema Zvijezdi mora. Time sveti Bernard ne potiče sentimentalnu pobožnost, nego vjeru koja se u kušnjama oslanja na Božju vjernost.
Karmelski sveci produbili su ovu istinu vlastitim iskustvom. sv. Terezija Avilska svjedoči da napredak u molitvi ne ovisi prvenstveno o izvanrednim iskustvima, nego o ustrajnosti u prijateljstvu s Kristom. Molitva je, prema njezinim riječima, prisno prijateljevanje s Onim za kojega znamo da nas ljubi. sv. Ivan od Križa pokazuje da Bog često vodi dušu kroz tamu kako bi je oslobodio oslanjanja na osjećaje i priveo čistoj vjeri. Ono što se čovjeku čini kao Božja šutnja nerijetko je početak dubljega sjedinjenja s njime. Marija je cijelim svojim životom prošla upravo tim putem. Nije uvijek razumjela Božje zahvate, ali nikada nije prestala vjerovati.
Prvi dan devetnice poziva nas stoga da ispitamo vlastiti odnos prema Bogu.
Na što se oslanjamo kada nestanu ljudske sigurnosti? Jesmo li spremni ostati vjerni molitvi kada ne osjećamo nikakvu utjehu? Možemo li poput Ilije čekati uz potok Kerit ili poput Marije čuvati Božju riječ u srcu i onda kada još ne vidimo njezino ispunjenje?
Upravo se u takvim trenutcima rađa zrela vjera. Bog ne gradi svetost na izvanrednim događajima, nego na svakodnevnoj vjernosti.
Gospa Karmelska vodi nas putem koji su prošli proroci, apostoli i sveci. Ona nas uči da se svetost ne sastoji u tome da nikada ne susretnemo oluju, nego da u svakoj oluji ostanemo usmjereni prema Kristu. Kao što zvijezda ostaje postojana na nebu neovisno o valovima ispod nje, tako i Marijina vjera ostaje nepokolebljiva usred svih kušnji. Tko joj se povjeri, ne prestaje prolaziti kroz životne izazove, ali dobiva sigurnoga vodiča koji ga neprestano vodi prema svome Sinu.
Molitva prvoga dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska i Zvijezdo mora, vodi me kroz nemirno more ovoga života prema svome Sinu Isusu Kristu. Kada me zahvate valovi straha, obeshrabrenosti ili sumnje, učvrsti moje pouzdanje u Božju providnost. Nauči me šutnji u kojoj se sluša Božji glas, molitvi koja ne odustaje i vjeri koja ostaje postojana i onda kada ne vidi ispunjenje Božjih obećanja.
Isprosi mi milost da, poput proroka Ilije, naučim živjeti od Božje riječi i svakodnevno se pouzdavati u njegovu providnost, a poput tebe potpuno predam svoj život Gospodinu. Neka moje srce postane novi Karmel, mjesto na kojem će Bog rado prebivati i gdje će njegova riječ donositi plodove svetosti.
Gospo Karmelska, čuvaj moju obitelj, vodi Crkvu, štiti sve koji nose sveti škapular i isprosi nam milost da nikada ne izgubimo pogled usmjeren prema Kristu, jedinoj nadi i spasenju svijeta.
Amen.
DRUGI DAN - 08.07.
Marija, Ljepota Karmela
Molitvena nakana
Za obnovu naših obitelji u vjeri i ljubavi.
- Marija – Ljepota i Majka Karmela
Biblijska riječ
„Slava će mu biti dana Libanona, ljepota Karmela i Šarona. Oni će gledati slavu Jahvinu, veličanstvo Boga našega.“ (Iz 35, 2)
U Svetome pismu gora Karmel nije samo zemljopisni pojam, nego duboki simbol Božje prisutnosti, plodnosti, ljepote i života. Hebrejska riječ Karmel (כַּרְמֶל – Karmel) označava plodno polje, vinograd ili voćnjak, mjesto koje obiluje životom jer je blagoslovljeno Božjom rukom. Proroci često spominju Karmel kao sliku zemlje koja cvjeta pod Božjim blagoslovom, ali i kao upozorenje da se bez vjernosti Bogu i najplodniji kraj može pretvoriti u pustinju. Tako Karmel postaje slika ljudskoga srca. Kada je otvoreno Bogu, ono donosi plodove svetosti; kada se udalji od njega, postaje neplodno i prazno.
U tom svjetlu Crkva promatra Blaženu Djevicu Mariju kao pravi i najljepši Karmel. U njoj je Božja milost donijela svoj najsavršeniji plod. Dok je prvi raj bio obilježen neposluhom prvih ljudi, Marija postaje novi vrt u kojemu Božja riječ ponovno nalazi potpuno otvoreno tlo. Njezina duša nije bila lijepa zbog izvanjske privlačnosti, nego zato što je u potpunosti pripadala Bogu. Ljepota koju Evanđelje otkriva nije estetska kategorija, nego odsjaj svetosti. Ona proizlazi iz srca koje je očišćeno od grijeha i ispunjeno ljubavlju.
Kada anđeo Gabrijel Mariju pozdravlja riječima: „Zdravo, milosti puna“, otkriva njezin najdublji identitet. Grčki izraz kecharitōmenē označava onu koja je trajno ispunjena Božjom milošću. Marijina veličina ne proizlazi iz nje same, nego iz Božjega dara koji je potpuno prihvatila. Zato karmelska duhovnost nikada ne odvaja ljepotu od svetosti. Istinska ljepota uvijek je plod zajedništva s Bogom.
Prorok Ilija na gori Karmelu nije tražio izvanjski uspjeh, nego obnovu saveza između Boga i njegova naroda. Kada je podigao razrušeni žrtvenik i ponovno ga sastavio od dvanaest kamenova, obnovio je znak jedinstva Izraela s Gospodinom. Nakon toga oganj silazi s neba i proždire žrtvu. Karmelski pisci u tom prizoru vide proročku sliku Djevice Marije. Kao što je oganj sišao na žrtvenik, tako je Duh Sveti sišao na Mariju i u njezinu krilu ostvario najveće otajstvo povijesti – utjelovljenje Sina Božjega. Zato je Marija novi hram, novi Karmel i novi žrtvenik na kojemu se nebo i zemlja susreću.
U Evanđelju Marija nikada ne privlači pozornost na sebe. Njezina je ljepota uvijek prozirna. Ona ne zaustavlja pogled čovjeka na sebi, nego ga vodi prema Kristu. Upravo zato karmelski sveci govore da je najveća ljepota duše njezina sposobnost da odražava Krista. Što se više čovjek oslobađa sebičnosti, oholosti i navezanosti na grijeh, to više u njemu postaje vidljiva Božja ljepota.
Crkveni oci često uspoređuju Mariju s vrtom iz Pjesme nad pjesmama, zatvorenim vrtom koji pripada jedino Zaručniku. sv. Ambrozije promatra Mariju kao djevicu u kojoj je procvala sva ljepota otkupljenoga čovječanstva. sv. Efrem Sirijski naziva je rajem iz kojega je svijetu došao novi Adam, Isus Krist. U njihovim tumačenjima Marija nije samo uzor pojedinačne svetosti, nego pralik obnovljenoga čovječanstva u kojemu grijeh više nema posljednju riječ.
Karmelska mistika ovu istinu razvija još dublje. sv. Terezija Avilska u djelu Zamak duše opisuje ljudsku dušu kao prekrasan dvorac sazdan od dragoga kamena, u čijem središtu prebiva sam Bog. Međutim, grijeh, navezanosti i površnost prekrivaju tu ljepotu poput prašine koja zamagljuje ogledalo. Put molitve nije stvaranje nove ljepote, nego otkrivanje one koju je Bog već položio u čovjeka na dan njegova stvaranja i krštenja. Marija je savršena slika duše koja je potpuno otvorila sva svoja „vrata“ Božjoj milosti.
sv. Ivan od Križa uči da se prava ljepota rađa upravo kroz proces pročišćenja. Bog ne uklanja samo naše grijehe, nego postupno čisti i naše neuredne želje, navezanosti, taštinu i želju za ljudskim priznanjem. Zato put prema svetosti često prolazi kroz iskustvo nutarnje tame. Čovjeku se katkada čini da gubi sve ono na što se oslanjao, a zapravo ga Bog priprema za puno dublje zajedništvo sa sobom. Marija je cijelim svojim životom živjela tu dinamiku. Njezina ljepota nije bila plod lagodna života, nego potpune vjernosti Bogu kroz Nazaret, Betlehem, Egipat, Kalvariju i Dvoranu Posljednje večere.
Karmelska duhovnost stoga ne poziva na traženje prolazne ljepote svijeta, nego na ljepotu svetosti. Današnja kultura često poistovjećuje ljepotu s vanjskim izgledom, uspjehom ili moći. Evanđelje nas vodi sasvim drugim putem. Najljepši čovjek nije onaj koji ostavlja snažan dojam na druge, nego onaj u kojemu se može prepoznati Krist. Svetost uvijek zrači nekom tihom ljepotom koja privlači jer je odsjaj Božje prisutnosti.
Drugi dan devetnice poziva nas da dopustimo Gospodinu obnoviti vlastito srce. Možda je ono tijekom godina ranjeno grijesima, razočaranjima ili životnim teretima. Možda se čini poput zemlje koja je izgubila svoju plodnost. Međutim, proroci naviještaju da Bog može ponovno učiniti da pustinja procvjeta. Upravo je to djelo njegove milosti. Marija, Ljepota Karmela, svojim zagovorom vodi nas prema toj obnovi. Ona ne skriva naše rane, nego ih donosi Kristu kako bi ih njegova ljubav preobrazila.
Zato danas molimo da naše srce postane novi Karmel – mjesto u kojem će prebivati Bog, gdje će njegova riječ puštati korijenje, a plodovi Duha Svetoga sazrijevati u svakodnevnom životu. Neka se po našem životu očituje ljepota Evanđelja, kako bi i drugi, gledajući naša djela, mogli proslaviti Oca koji je na nebesima.
Molitva drugoga dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska, ti si najljepši cvijet koji je procvao u vrtu Božje milosti. Tvoje je srce bilo potpuno otvoreno djelovanju Duha Svetoga, a tvoj je život postao odraz Božje svetosti i ljubavi.
Pogledaj na moje srce koje često nosi tragove grijeha, slabosti i ranjenosti. Isprosi mi milost iskrenoga obraćenja kako bi Gospodin obnovio ono što je u meni oslabjelo, izliječio ono što je ranjeno i oživio ono što je zamrlo. Nauči me tražiti ljepotu koja ne prolazi, ljepotu života u Božjoj milosti, poniznosti i ljubavi.
Pomozi mi da se ne vežem uz prolazne vrijednosti ovoga svijeta, nego da svim srcem tražim Krista, jedino neprolazno blago. Neka moj život postane svjedočanstvo njegove prisutnosti, kako bi se po meni širili mir, dobrota i radost Evanđelja.
Gospo Karmelska, Majko i Ljepoto Crkve, vodi me putem svetosti i učini moje srce plodnim Karmelom na kojem će Bog biti proslavljen sada i u vijeke vjekova.
Amen.
TREĆI DAN - 09.07.
Sveti škapular, znak saveza
Molitvena nakana
Za ustrajnost u milosnom životu.
- Sveti škapular – znak saveza, posvećenja i života u Kristu
Biblijska riječ
„Svi koji ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Gal 3,27)
Središnje mjesto u pobožnosti Gospi Karmelskoj zauzima sveti škapular, jedan od najpoznatijih sakramentala Katoličke Crkve. Tijekom stoljeća postao je prepoznatljiv znak karmelske duhovnosti i vidljivi izraz posebne pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Ipak, pravo značenje škapulara može se razumjeti jedino u svjetlu Svetoga pisma, predaje Crkve i teologije sakramenata. On nije amajlija koja automatski štiti od nesreće, niti magijski predmet kojemu bi pripadala neka nadnaravna moć sama po sebi. Njegova vrijednost ne proizlazi iz materijala od kojega je načinjen, nego iz vjere osobe koja ga nosi te iz života koji nastoji biti vjeran Kristu i njegovu Evanđelju.
Sveti Pavao u Poslanici Galaćanima govori da su svi krštenici „zaodjenuli Krista“. Ta snažna biblijska slika označava duboku preobrazbu ljudskoga života. Krštenjem čovjek ne prima samo novi religiozni identitet, nego ulazi u novi način postojanja. Krist postaje njegovo novo odijelo, njegova pravednost, njegova snaga i njegov život. Škapular upravo na to neprestano podsjeća. On je vanjski znak unutarnje stvarnosti. Kao što je krštenik pozvan svakoga dana živjeti dostojanstvo koje je primio u sakramentu krštenja, tako je i nositelj škapulara pozvan svakoga dana obnavljati svoje predanje Kristu pod majčinskom zaštitom Blažene Djevice Marije.
Riječ škapular potječe od latinske riječi scapulae, što znači ramena. U redovničkoj je tradiciji škapular bio dio redovničkog habita koji je prekrivao ramena i spuštao se niz prsa i leđa. Bio je znak služenja, rada i poslušnosti. Kada se kasnije razvio mali škapular za vjernike laike, zadržao je isto simboličko značenje. On označava spremnost nositi Kristov jaram, živjeti Evanđelje i svakodnevno prihvaćati križ u zajedništvu s Isusom.
Karmelska predaja povezuje škapular s viđenjem koje je, prema dugogodišnjoj tradiciji reda, imao sv. Šimun Stock u 13. stoljeću. Predaja govori kako mu je Blažena Djevica Marija predala škapular kao znak svoje zaštite i poziv na ustrajnost u vjernosti Kristu. Crkva je tijekom stoljeća razvila ovu pobožnost, uvijek naglašavajući da se Marijina obećanja ne mogu odvojiti od obraćenja, života u milosti, sakramentalnoga života i djelotvorne ljubavi. Zato je pogrešno promatrati škapular kao jamstvo spasenja neovisno o načinu života. Marija nikada ne odvaja svoju majčinsku zaštitu od poziva na svetost.
Duboko biblijsko značenje odjeće proteže se kroz cijelo Sveto pismo. Nakon grijeha prvih ljudi Bog im izrađuje haljine kako bi pokrio njihovu golotinju, nagovješćujući da će upravo on obnoviti ono što je čovjek izgubio. U Starome zavjetu proroci oblače posebnu odjeću kao znak svoga poslanja, a prorok Ilija ostavlja svoj plašt Elizeju kao znak prijenosa službe i duha. Taj događaj ima posebno mjesto u karmelskoj tradiciji. Plašt nije samo komad tkanine; on označava baštinu, poslanje i djelovanje Božjega Duha. Karmelićani su u Marijinu škapularu prepoznali novi plašt pod kojim se vjernik stavlja pod njezinu majčinsku zaštitu kako bi vjernije slijedio Krista.
U Novome zavjetu vrhunac simbolike odjeće nalazi se u Kristu. Na brdu Preobraženja njegove haljine postaju blistavo bijele, otkrivajući slavu njegova božanstva. Prilikom raspeća vojnici dijele njegovu odjeću, dok njegova nešivena haljina ostaje nerazdijeljena kao znak jedinstva njegova Tijela, Crkve. U Knjizi Otkrivenja spašeni stoje pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine oprane u njegovoj krvi. Sve te slike pokazuju da odjeća u biblijskoj objavi označava novi život koji Bog daruje čovjeku. Škapular upravo zbog toga podsjeća da je svaki kršćanin pozvan živjeti dostojanstvo koje je primio u Kristu.
Crkveni su oci često govorili da se kršćanin ne smije zadovoljiti izvanjskim znakovima ako oni ne vode unutarnjoj promjeni. sv. Augustin upozorava da nije dovoljno nositi znakove vjere ako srce nije preobraženo Božjom ljubavlju. Vanjski znak postaje istinit tek kada izražava ono što se događa u nutrini čovjeka. Zato škapular nije cilj, nego trajni podsjetnik na život u Kristu.
Karmelski sveci uvijek su naglašavali upravo ovu dimenziju. sv. Terezija Avilska ne govori o izvanrednim pobožnostima kao putu svetosti, nego o svakodnevnoj vjernosti, molitvi i rastu u krepostima. sv. Ivan od Križa podsjeća da Bog ne će na kraju života pitati koliko smo pobožnih predmeta nosili, nego koliko smo ljubili. Svaki sakramental Crkve ima smisla samo ako vodi prema dubljem zajedništvu s Kristom. Upravo zato škapular nije završetak duhovnoga puta, nego njegov početak.
Katekizam Katoličke Crkve uči da sakramentali pripravljaju vjernike za primanje milosti sakramenata i posvećuju različite okolnosti života. Oni djeluju po molitvi Crkve i raspoloženju vjernika, a ne na način sakramenata. Škapular je stoga trajni poziv na ispovijed, euharistiju, svakodnevnu molitvu, čitanje Svetoga pisma i djela ljubavi. On podsjeća da Marija uvijek vodi prema Kristu, a nikada prema sebi.
Treći dan devetnice poziva nas da obnovimo vlastito krsno posvećenje. Mnogi nose križ oko vrata ili škapular na prsima, ali pravo pitanje glasi: nosimo li Krista u svome srcu? Jesmo li spremni svakoga dana odbacivati grijeh, opraštati, ljubiti neprijatelje, služiti bližnjima i živjeti Evanđelje? Vanjski znak postaje vjerodostojan tek kada ga potvrđuje život. Marija nas ne poziva na površnu pobožnost, nego na duboko zajedništvo sa svojim Sinom. Škapular tada postaje poput tihoga glasa koji nas svakoga jutra podsjeća komu pripadamo i prema kojem cilju putujemo.
Molitva trećega dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska, zahvaljujem ti za dar svetoga škapulara, znaka tvoje majčinske blizine i trajnog poziva na svetost. Pomozi mi da ga nikada ne promatram kao običan predmet, nego kao svakodnevni podsjetnik da sam po krštenju zaodjenut Kristom i pozvan živjeti kao njegovo dijete.
Isprosi mi milost da moja vjera ne ostane samo u riječima i izvanjskim znakovima, nego da se očituje u djelima ljubavi, poniznosti, milosrđa i vjernosti Evanđelju. Nauči me nositi svoj životni križ s pouzdanjem, prihvaćati Božju volju i u svemu tražiti lice tvoga Sina.
Zaogrni me svojim majčinskim plaštem, čuvaj moju obitelj, zaštiti sve koji nose sveti škapular, ojačaj one koji su u kušnjama i vrati Kristu sve koji su se udaljili od njegove ljubavi. Neka moj život bude dostojan dara koji sam primio na krštenju, kako bih jednoga dana bio pribrojen svetima koji su svoje haljine oprali u krvi Jaganjčevoj i zauvijek slave Boga u nebeskoj domovini.
Amen.
ČETVRTI DAN - 10.07.
Marija, žena šutnje
Molitvena nakana
Za dar sabranosti i duboke molitve.
- Marija – Uzor kontemplacije i nutarnje šutnje
Biblijska riječ:
„A Marija je sve te događaje čuvala i prebirala u svome srcu.“ (Lk 2,19)
Jedna od najprepoznatljivijih oznaka karmelske duhovnosti jest kontemplacija. Od svojih početaka na gori Karmelu karmelićani su tražili Boga u šutnji, samoći i neprestanoj molitvi, slijedeći primjer proroka Ilije koji je gorio revnošću za Boga živoga. Međutim, najveći uzor kontemplativnog života nije bio ni Ilija ni bilo koji drugi prorok, nego Blažena Djevica Marija. Evanđelist Luka dvaput ističe da je Marija „čuvala“ i „prebirala“ Božja djela u svome srcu. Tim riječima otkriva njezin unutarnji svijet, mjesto u kojemu se čovjek susreće s Bogom i dopušta njegovoj riječi da oblikuje cijeli život.
Grčki glagol koji Luka koristi za „prebirati“ označava duboko promišljanje, povezivanje događaja i traženje njihova pravoga smisla u svjetlu Božje objave. Marija ne promatra događaje površno niti reagira isključivo osjećajima. Ona ih nosi pred Boga, dopuštajući da ih Duh Sveti rasvijetli. Takva kontemplacija nije bijeg od stvarnosti, nego najdublji način njezina razumijevanja. Samo onaj tko uđe u Božju prisutnost može ispravno razumjeti vlastiti život.
Karmelska tradicija upravo je iz toga evanđeoskog prizora razvila svoju duhovnost. Kontemplacija nije privilegij redovnika ili mistika, nego poziv svakoga krštenika. Ona ne znači prvenstveno izvanredna mistična iskustva, nego trajno življenje u Božjoj prisutnosti. Kontemplativan čovjek uči promatrati svijet Božjim očima, slušati prije nego govori, razlučivati prije nego djeluje i ljubiti prije nego prosuđuje. Marija je živjela upravo takvim životom. Njezina šutnja nije bila praznina, nego prostor ispunjen Božjom riječju.
Prorok Ilija također prolazi školu kontemplacije. Nakon velikih pobjeda na Karmelu i dramatičnog obračuna s Baalovim prorocima dolazi trenutak kada Bog ne govori kroz vatru, oluju ni potres. Objavljuje se u „šapatu laganoga i blagog lahora“ (1 Kr 19,12). Taj prizor postao je temelj karmelske mistike. Bog nije odsutan kada šuti; njegova šutnja često je dublja od svake riječi. Samo srce koje se oslobodilo unutarnje buke može prepoznati taj tihi Božji govor.
Današnji čovjek živi okružen neprestanim informacijama, zvukovima i slikama. Vanjska buka lako prerasta u nutarnju rastresenost. Čovjek postaje sposoban čuti sve osim Boga. Upravo zato karmelska duhovnost ponovno otkriva vrijednost svete šutnje. Šutnja nije odsutnost riječi, nego prisutnost Onoga koji govori u dubini srca. Ona nije bijeg od svijeta, nego način da se svijet vidi u svjetlu Božje istine.
Crkveni su oci često upozoravali da je srce pravo mjesto susreta s Bogom. sv. Augustin piše da je Bog čovjeku bliži nego što je čovjek samome sebi te poziva vjernika da ne traži Boga samo izvan sebe, nego da siđe u dubinu vlastite nutrine gdje prebiva njegova milost. sv. Grgur Veliki naglašava kako se Božji glas najbolje razabire u srcu koje je očišćeno od neurednih želja i navezanosti. Kontemplacija tako postaje put obraćenja jer čovjek pred Bogom jasno vidi i svoju ljepotu i svoje slabosti.
Veliki karmelski mistici još su snažnije produbili ovu istinu. sv. Terezija Avilska opisuje dušu kao unutarnji dvorac u kojemu se nalazi mnogo odaja, ali u njegovu središtu prebiva sam Bog. Cijeli duhovni život sastoji se u tome da čovjek iz vanjskih predvorja postupno ulazi u središte gdje ga čeka Gospodin. Molitva nije prije svega mnoštvo riječi, nego prijateljski susret s Kristom koji nas ljubi. Što više čovjek ulazi u tu nutrinu, to više otkriva vlastiti identitet i Božju ljubav.
Sv. Ivan od Križa pokazuje da se taj put ne može prijeći bez pročišćenja. Bog često uvodi dušu u iskustvo nutarnje suhoće i tame kako bi je oslobodio navezanosti na osjećaje. Čovjek tada uči ljubiti Boga zbog njega samoga, a ne zbog utjeha koje prima. Marija je tijekom svoga života prošla upravo takvu školu vjere. Od Nazareta do Kalvarije često nije razumjela Božje putove, ali nikada nije prestala čuvati njegovu riječ u svome srcu.
Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa svojim je „malim putem“ pokazala da kontemplacija nije rezervirana za iznimne duše. I najjednostavniji svakodnevni poslovi mogu postati mjesto dubokoga sjedinjenja s Bogom ako se vrše iz ljubavi. Kontemplacija tako prožima cijeli život. Ona nije ograničena na vrijeme provedeno u kapelici, nego se nastavlja u obitelji, na radnome mjestu, u odnosima s ljudima i u svakom djelu učinjenom iz ljubavi prema Kristu.
Četvrti dan devetnice poziva nas da preispitamo vlastiti odnos prema šutnji.
Bojimo li se ostati sami pred Bogom? Tražimo li neprestano nove podražaje kako ne bismo morali pogledati u vlastito srce? Marija nas uči da upravo u sabranosti započinje pravo obraćenje. Srce koje sluša postaje srce koje razumije, a srce koje razumije postaje sposobno ljubiti.
Karmel nas podsjeća da se najveće Božje djelo često događa daleko od očiju svijeta. Kao što je Marija u skrovitosti Nazareta postala Majkom utjelovljene Riječi, tako i danas Bog u tišini ljudskoga srca želi oblikovati nove svjedoke Evanđelja. Kontemplacija nije odvajanje od života, nego njegovo preobraženje. Iz susreta s Bogom rađa se snaga za služenje, praštanje, vjernost i ljubav. Zato je Marija istinska Majka Karmela: ona nas vodi u dubinu molitve kako bismo iz nje izišli još sličniji Kristu.
Molitva četvrtoga dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska, ti si u tišini svoga srca slušala Božju riječ i vjerno je čuvala tijekom cijeloga života. Nauči i mene svetoj šutnji koja otvara srce djelovanju Duha Svetoga.
Oslobodi me od rastresenosti, površnosti i buke koja udaljava moje srce od Gospodina. Isprosi mi milost da svaki dan pronađem vrijeme za molitvu, razmatranje Svetoga pisma i klanjanje Isusu prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Daj da moja molitva ne bude samo izgovaranje riječi, nego istinski susret s Kristom koji me ljubi i želi preobraziti.
Nauči me, poput tebe, čuvati Božju riječ u srcu, razlučivati njegovu volju u svakodnevnim događajima i ostati vjeran čak i onda kada ne razumijem put kojim me vodi. Neka moje srce postane tiho prebivalište Duha Svetoga, novi Karmel u kojem će Bog rado boraviti.
Gospo Karmelska, Majko kontemplativne molitve, vodi me sve dublje u otajstvo Kristove ljubavi kako bi cijeli moj život postao hvala Ocu, po Sinu, u Duhu Svetome.
Amen.
PETI DAN - 11.07.
Marijin "Neka mi bude"
Molitvena nakana
Za hrabrost prihvaćanja Božje volje.
Marijino „Neka mi bude“ – put potpunoga predanja Božjoj volji
Biblijska riječ
„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ (Lk 1,38)
Među svim riječima koje su ikada izgovorene u povijesti čovječanstva, malo ih je toliko duboko promijenilo tijek svijeta kao Marijin odgovor anđelu Gabrijelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ U tom kratkom odgovoru sažeta je čitava duhovnost Karmela, ali i cjelokupni kršćanski život.
Marijin „Fiat“ nije bio tek trenutak pobožnoga oduševljenja, nego slobodan čin potpune otvorenosti Božjem naumu. U tom se trenutku ljudska sloboda nije izgubila pred Božjom voljom, nego je upravo u njoj pronašla svoju puninu. Bog ne prisiljava Mariju, nego čeka njezin odgovor. Time objava pokazuje da Gospodin želi čovjekovu ljubav, a ljubav uvijek pretpostavlja slobodu.
Evanđelist Luka vrlo pažljivo opisuje susret između anđela i Marije. Nakon što je čula pozdrav i navještaj da će postati Majkom Sina Svevišnjega, Marija ne odgovara impulzivno. Ona pita: „Kako će to biti?“ To pitanje nije izraz nevjere, nego traženja razumijevanja. Za razliku od Zaharije, koji sumnja u Božje obećanje, Marija vjeruje da će se ono ostvariti, ali želi razumjeti kako će surađivati s Božjim planom. Vjera ne isključuje razum; ona ga prosvjetljuje i vodi prema dubljem razumijevanju otajstva.
Kada Duh Sveti silazi na Mariju, započinje novo stvaranje. Kao što je na početku stvaranja Duh Božji lebdio nad vodama, tako sada Duh Sveti silazi na Djevicu iz Nazareta kako bi u njezinu krilu započelo novo čovječanstvo u Isusu Kristu. Crkveni su oci zato često nazivali Mariju novom Evom. Dok je prva Eva neposluhom otvorila vrata grijehu, nova Eva poslušnošću otvara vrata spasenju. Ondje gdje je neposluh razorio zajedništvo između Boga i čovjeka, poslušnost ga ponovno uspostavlja.
Karmelska duhovnost promatra Marijin „Fiat“ kao trajno raspoloženje njezina srca. Nije dovoljno jednom reći Bogu „da“. Svaki novi dan donosi novu priliku za obnovu toga predanja. Marija je svoje „neka mi bude“ živjela u Nazaretu tijekom skrovitih godina, na putu u Betlehem kada nije bilo mjesta u svratištu, u bijegu u Egipat, u tjeskobi traženja dvanaestogodišnjega Isusa, pod križem na Golgoti i u molitvi s apostolima prije Pedesetnice. Njezino je predanje bilo neprekidno i potpuno.
Prorok Ilija također prolazi put poslušnosti. Kada mu Bog zapovijeda da napusti domovinu i ode na potok Kerit, on ne traži dodatna jamstva. Kada ga Gospodin šalje siromašnoj udovici u Sarfatu, ponovno poslušno kreće. Kada ga poziva na Horeb, opet slijedi njegov glas. U svim tim događajima očituje se ista logika koju će Marija dovesti do savršenstva: poslušnost nije slijepo izvršavanje zapovijedi, nego povjerenje u Boga koji vidi dalje od čovjeka.
Crkveni oci u Marijinoj poslušnosti vide početak obnove ljudske naravi. sv. Irenej Lionski piše da je „čvor Evine neposlušnosti razriješen Marijinom poslušnošću“. Ono što je bilo izgubljeno neposluhom prve žene, obnovljeno je slobodnim pristankom Djevice iz Nazareta. Time se pokazuje da Bog ne spašava čovjeka mimo njegove slobode, nego upravo kroz njegov slobodan odgovor ljubavi.
sv. Bernard iz Clairvauxa u svojoj znamenitoj homiliji zamišlja cijelo stvorenje kako iščekuje Marijin odgovor. Nebo, zemlja i čovječanstvo očekuju njezino „da“, jer o njemu ovisi dolazak Otkupitelja. Premda je riječ o poetskoj slici, ona snažno izražava veličinu toga trenutka. Marijin odgovor nije važan samo za nju osobno; on postaje blagoslov za cijeli svijet.
Veliki karmelski mistici pokazuju da se put sjedinjenja s Bogom ne može ostvariti bez predanja njegove volji. sv. Terezija Avilska često ponavlja da je mjerilo napretka u duhovnom životu upravo rast u suobličavanju Božjoj volji. Molitva koja ne mijenja čovjekov život ostaje nepotpuna. sv. Ivan od Križa ide još dalje te uči da je najveća sloboda postići stanje u kojemu čovjek ne želi ništa drugo osim onoga što želi Bog. Tada nestaje unutarnja podijeljenost i srce nalazi istinski mir.
Takvo predanje ne znači pasivnost niti odustajanje od odgovornosti. Naprotiv, ono čovjeka oslobađa straha. On više ne živi vođen isključivo vlastitim planovima, nego dopušta da njegov život postane prostor djelovanja Božje milosti. Marija nakon Navještenja ne ostaje zatvorena u sebi. Odmah kreće u gorje pomoći Elizabeti. Pravo predanje uvijek rađa djelotvornom ljubavlju. Ono nikada nije bijeg od svijeta, nego novi način služenja svijetu.
Današnji čovjek često želi imati potpunu kontrolu nad vlastitim životom. Nastoji unaprijed osigurati svaki korak, izbjeći svaku neizvjesnost i zadržati sve u svojim rukama. Međutim, Evanđelje pokazuje da se najveća Božja djela događaju upravo onda kada čovjek Bogu preda ono što sam više ne može kontrolirati. Marijin život svjedoči da predanje nije gubitak, nego najveći dobitak. Ono što je predano Bogu nikada nije izgubljeno, nego preobraženo njegovom ljubavlju.
Peti dan devetnice poziva nas da obnovimo vlastito „neka mi bude“. Svakoga jutra možemo ponovno izgovoriti te riječi i staviti pred Gospodina svoje planove, obitelj, posao, zdravlje, križeve i budućnost. Marija nas uči da svetost ne započinje velikim djelima, nego malim, svakodnevnim pristankom na Božju volju. Upravo se u toj vjernosti oblikuje srce istinskoga Kristova učenika.
Molitva petoga dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska, ti si svojim poniznim „Neka mi bude po tvojoj riječi“ otvorila vrata dolasku Spasitelja. Nauči i mene svakoga dana izgovarati svoje „da“ Božjoj volji, čak i onda kada ne razumijem put kojim me Gospodin vodi.
Oslobodi me straha koji me zatvara u moje planove, nepovjerenja koje me udaljava od Božje providnosti i navezanosti koja priječi djelovanje njegove milosti. Isprosi mi srce koje će biti raspoloživo za Božji poziv, spremno na služenje i postojano u kušnjama.
Pomozi mi da, poput tebe, u svakoj životnoj okolnosti tražim ono što je Bogu ugodno, a ne ono što je meni najlakše. Kada dođu dani tame, podsjeti me da Božja volja uvijek vodi prema životu, pa i onda kada prolazi putem križa. Neka moj život postane trajni odgovor ljubavi na ljubav kojom me Bog prvi ljubio.
Gospo Karmelska, Majko poslušnosti i potpunoga predanja, vodi me svome Sinu Isusu Kristu kako bih s tobom mogao svakoga dana moliti: „Neka bude volja tvoja“, sve do dana kada će se ta volja potpuno ispuniti u vječnoj radosti neba. Amen.
ŠESTI DAN - 12.07.
Put poniznosti
Molitvena nakana
Za oslobođenje od oholosti, zavisti i sebičnosti.
- Marija – Put poniznosti i potpuno pouzdanje u Boga
Biblijska riječ
„Jer pogleda na neznatnost službenice svoje. Evo, odsad će me svi naraštaji zvati blaženom.“ (Lk 1,48)
Poniznost je temelj na kojemu Bog gradi život svetaca. Ona nije tek jedna među mnogim krepostima, nego tlo iz kojega sve druge kreposti crpe svoju životnu snagu. Bez poniznosti ljubav lako postaje traženje vlastite koristi, molitva može postati traženje utjehe, služenje želja za priznanjem, a pobožnost način uzdizanja iznad drugih. Upravo zato karmelska duhovnost ne započinje izvanrednim mističnim iskustvima, nego poniznim priznanjem da je Bog izvor svakoga dobra, a čovjek njegovo ljubljeno stvorenje koje bez njegove milosti ne može donijeti trajnog ploda.
Marijin Veliča veličanstvena je pjesma poniznosti. Kada izgovara riječi: „Veliča duša moja Gospodina“, ona ne govori o sebi, nego o Božjim djelima. Premda je izabrana za Majku utjelovljenoga Sina Božjega, ne prisvaja sebi Božju slavu. Naprotiv, svaku čast vraća Gospodinu. Evanđelje tako razotkriva pravu narav poniznosti. Ponizan čovjek ne niječe darove koje je primio, nego priznaje da su svi oni dar Božje ljubavi. Poniznost nije omalovažavanje samoga sebe, nego življenje u istini pred Bogom.
Grčka riječ tapeinōsis, kojom evanđelist Luka opisuje Marijinu „neznatnost“, ne označava samo društvenu skromnost ili siromaštvo, nego potpuno oslanjanje na Boga. Marija je svjesna da njezina veličina nije u njezinim sposobnostima, nego u Božjem pogledu koji ju je zahvatio svojom milošću. Upravo zato njezina poniznost nije pasivna niti plašljiva. Ona je hrabra jer proizlazi iz sigurnosti da Bog vodi njezin život.
U Starome zavjetu prorok Ilija ponovno postaje snažan primjer ove istine. Nakon veličanstvene pobjede na gori Karmelu mogao je pomisliti da je njegova snaga pobijedila Baalove proroke. Međutim, već nekoliko trenutaka poslije bježi pred prijetnjom kraljice Izebele i u pustinji moli da umre. Bog ga tada ne kori zbog njegove slabosti, nego ga hrani, odmara i ponovno podiže. Time pokazuje da svetost ne znači nikada ne osjetiti vlastitu nemoć, nego upravo u nemoći dopustiti Bogu da djeluje. Ilija uči kako se prava snaga ne nalazi u čovjeku, nego u Gospodinu.
Poniznost je jedna od najčešćih tema crkvenih otaca. sv. Augustin piše da je poniznost temelj cijele duhovne građevine. Kada ga pitaju koja je prva krepost kršćanskoga života, odgovara: poniznost; koja je druga? Poniznost; koja je treća? Poniznost. Time želi naglasiti da bez poniznosti čovjek ostaje zatvoren Božjoj milosti. Oholost uvijek usmjerava pogled prema sebi, dok poniznost otvara srce prema Bogu.
Sv. Benedikt iz Nursije u svojem Pravilu opisuje poniznost kao put kojim se čovjek postupno uspinje prema Bogu upravo silazeći u dubinu vlastite istine. Taj prividni paradoks odražava samu logiku Evanđelja. Krist se ponizio postavši čovjekom, a zatim poslušan do smrti na križu. Upravo ga je zato Otac uzvisio iznad svakoga imena. Poniznost nije poniženje, nego sudjelovanje u Kristovu putu.
Karmelski sveci neprestano se vraćaju istoj temi. sv. Terezija Avilska poznata je po svojoj misli da je poniznost hod u istini. Čovjek nije ni veći ni manji od onoga što jest pred Bogom. Istinska molitva uvijek vodi prema toj istini. Što više upoznajemo Boga, jasnije upoznajemo i sebe. Ali što jasnije upoznajemo vlastitu slabost, to snažnije otkrivamo veličinu Božjega milosrđa. Zato poniznost nikada ne vodi očaju, nego zahvalnosti.
Sv. Ivan od Križa upozorava da je najveća opasnost duhovnoga života skrivena duhovna oholost. Čovjek može biti zadovoljan svojim molitvama, svojim djelima, svojim znanjem ili pobožnošću te postupno početi tražiti sebe umjesto Boga. Upravo zato Bog katkada dopušta iskustva suhoće i nemoći kako bi očistio srce od prikrivene taštine. Tek tada čovjek uči da je sve milost.
Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa ovu je istinu živjela na osobit način. Svoj „mali put“ nije temeljila na velikim djelima, nego na potpunom pouzdanju u Očevu ljubav. Smatrala je da se svetost ne postiže vlastitim snagama, nego dopuštajući Bogu da nas poput maloga djeteta nosi u svom naručju. U tome se nalazi srž evanđeoske poniznosti: priznati da nam je sve darovano.
Današnji svijet često poistovjećuje vrijednost čovjeka s njegovim uspjehom, moći, bogatstvom ili društvenim priznanjem. Evanđelje otkriva sasvim drukčiju logiku. Bog bira Nazaret, a ne Jeruzalem; skromnu djevicu, a ne kraljevsku palaču; jasle, a ne prijestolje. Božja veličina očituje se upravo u onome što je svijetu neznatno. Marijin život postaje trajni odgovor na napast oholosti koja od početka prati čovječanstvo. Dok zmija u Edenu obećava: „Bit ćete kao bogovi“, Marija odgovara: „Evo službenice Gospodnje.“
Šesti dan devetnice poziva nas da se zapitamo gdje se u našem životu skriva oholost. Možda se očituje u potrebi da uvijek budemo u pravu, u želji za priznanjem, u nemogućnosti prihvaćanja kritike, u uspoređivanju s drugima ili u uvjerenju da možemo bez Boga. Marija nas uči drukčijem putu. Poniznost nije slabost, nego sloboda. Ponizan čovjek više ne mora dokazivati svoju vrijednost jer zna da ga Bog bezuvjetno ljubi.
Kada srce postane ponizno, ono postaje prostor u kojemu Bog može djelovati bez zapreke. Upravo zato Gospa Karmelska vodi svoju djecu putem poniznosti. Ona zna da samo takvo srce može postati istinski Karmel – plodna gora na kojoj će procvasti svetost, mir i radost Duha Svetoga.
Molitva šestoga dana
Presveta Djevice Marijo, ponizna službenice Gospodnja i Majko Karmela, nauči me hoditi putem istinske poniznosti. Oslobodi moje srce od oholosti, taštine, želje za ljudskim priznanjem i svega što me udaljava od tvoga Sina.
Isprosi mi milost da živim u istini, da s zahvalnošću primam darove koje mi Bog daje i da ih uvijek koristim na njegovu slavu i za dobro bližnjih. Kada osjetim vlastitu slabost, podsjeti me da je Božja milost jača od svake moje nemoći. Kada me zahvati napast samodostatnosti, vrati me jednostavnom pouzdanju djeteta koje sve očekuje od svoga Oca.
Nauči me služiti bez traženja nagrade, ljubiti bez očekivanja priznanja, opraštati bez računice i moliti bez traženja sebe. Neka moje srce postane ponizno poput tvoga srca, kako bi se u njemu mogao nastaniti Krist i po meni širiti svoju ljubav svijetu.
Gospo Karmelska, Majko poniznih, vodi me putem Evanđelja sve do dana kada ću zajedno s tobom pjevati hvalu Bogu koji uzvisuje malene i ispunja gladne svojim dobrima.
Amen.
SEDMI DAN - 13.07.
Marija pod križem
Molitvena nakana
Za bolesnike, ožalošćene i sve koji nose teške životne križeve.
- Marija pod križem – škola vjernosti, nade i otkupiteljske ljubavi
Biblijska riječ
„A uz križ Isusov stajala je njegova majka.“ (Iv 19,25)
Među svim prizorima Marijina života nijedan ne otkriva tako duboko njezinu vjeru kao trenutak kada stoji pod križem svoga Sina. Evanđelist Ivan ne opisuje njezine osjećaje niti donosi njezine riječi. Jednom jedinom rečenicom otkriva svu dubinu njezina srca: „Stajala je.“ Taj glagol nosi iznimnu teološku snagu. Marija nije pobjegla, nije se zatvorila u očaj niti se udaljila od Kristove patnje. Ostala je uz njega do kraja. U toj tihoj postojanosti očituje se vrhunac njezina učeničkog puta. Ona koja je na Navještenju izgovorila svoje „Neka mi bude“ sada ga potvrđuje pod križem, kada se čini da su sva Božja obećanja nestala u tami Velikoga petka.
Karmelska duhovnost upravo u tom prizoru prepoznaje jednu od svojih najdubljih škola. Put prema sjedinjenju s Bogom ne prolazi samo kroz trenutke svjetla i duhovnih utjeha, nego i kroz iskustvo križa. Karmel nije samo gora na kojoj prorok Ilija vidi silazak Božjega ognja; on je i put prema Horebu, preko pustinje, umora i kušnje. Marija stoji na vrhuncu toga puta. Ona ne razumije u potpunosti sve što se događa, ali ostaje vjerna jer zna komu je povjerovala.
Već je starac Šimun u Hramu navijestio da će „mač probosti njezinu dušu“ (Lk 2,35). To proročanstvo ne odnosi se samo na jedan trenutak boli, nego na cijeli Marijin život. Ljubiti Krista značilo je prihvatiti da će njezino srce biti dionik njegova poslanja. Na Kalvariji se to proroštvo ispunja. Marija ne trpi umjesto Krista, nego s Kristom. Njezina patnja nije otkupiteljska na isti način kao Kristova jedinstvena žrtva, ali je potpuno sjedinjena s njome u ljubavi i poslušnosti.
U Ivanovu evanđelju Isus s križa govori: „Ženo, evo ti sina!“ i zatim učeniku: „Evo ti majke!“ Tim riječima Marija prima novo poslanje. Ona postaje Majka svih Kristovih učenika. Crkveni su oci u ljubljenom učeniku prepoznali sliku cijele Crkve. Zato se pod križem ne rađa samo nova obitelj, nego novo čovječanstvo otkupljeno Kristovom krvlju. Marijina majčinska ljubav od toga trenutka obuhvaća svakoga čovjeka koji vjeruje u Krista.
Prorok Ilija također prolazi iskustvo koje podsjeća na Kalvariju. Nakon velikih pobjeda dolazi trenutak potpune osamljenosti. Misli da je ostao jedini vjeran Bogu i moli da umre. Bog mu tada ne uklanja odmah križ, nego ga hrani, jača i vodi prema novom poslanju. Tako i Marija pod križem ne prima trenutačno objašnjenje, nego ostaje u vjeri. Vjernost se ne mjeri time koliko razumijemo Božje putove, nego koliko ostajemo uz njega kada ih ne razumijemo.
sv. Ambrozije promatra Mariju pod križem kao uzor nepokolebljive vjere. Dok su se apostoli razbježali, ona ostaje postojana jer njezina nada nije počivala na ljudskim očekivanjima, nego na Božjim obećanjima. sv. Bernard iz Clairvauxa piše da je mač boli probio Marijinu dušu, ali nije slomio njezinu vjeru. Upravo u tome vidi njezinu najveću veličinu: ljubav koja ostaje vjerna i onda kada prolazi kroz tamu.
Veliki karmelski mistici ovu su tajnu duboko proživjeli. sv. Ivan od Križa govori o „tamnoj noći“ kao putu kojim Bog čisti srce kako bi ga priveo punom sjedinjenju sa sobom. To nije noć Božje odsutnosti, nego noć njegove skrivene prisutnosti. Marija na Kalvariji prolazi upravo takvu noć. Sve izvanjske okolnosti govore o porazu, ali njezina vjera ostaje otvorena Božjem djelovanju koje će se objaviti uskrsnim jutrom.
Sv. Terezija Benedikta od Križa, karmelićanka koja je život završila mučeništvom u Auschwitzu, često je naglašavala da onaj tko želi pripadati Kristu mora biti spreman dijeliti i njegov križ. Križ nije posljednja riječ ljudskoga života, nego vrata kroz koja Bog uvodi čovjeka u uskrsnu slavu. Marija je prva nakon Krista potpuno prošla tim putem.
Današnji čovjek često pokušava izbjeći svaku patnju. Kultura uspjeha i ugode teško prihvaća govor o križu. Međutim, Evanđelje ne veliča patnju samu po sebi, nego ljubav koja ostaje vjerna usred patnje. Križ bez ljubavi postaje besmislen teret, ali križ sjedinjen s Kristom postaje mjesto preobrazbe. Marija nas uči upravo toj mudrosti. Ona ne traži križ, ali kada on dođe, prihvaća ga u zajedništvu sa svojim Sinom.
Sedmi dan devetnice poziva nas da razmislimo kako nosimo vlastite križeve. Jesmo li skloni pobjeći čim dođu kušnje? Gubimo li vjeru kada molitve ostanu neuslišane ili kada nas pogode bolest, razočaranje ili gubitak? Marija nas poziva da ne ostanemo zarobljeni pitanjem „zašto“, nego da s pouzdanjem pitamo: „Gospodine, kako želiš da te ljubim u ovoj kušnji?“ Upravo tada križ postaje mjesto susreta s Kristom.
Gospa Karmelska stoji uz svakoga tko trpi. Ona razumije suze roditelja za djecom, bolesnika koji nose dugotrajnu bolest, supružnika koji prolaze kroz nerazumijevanje, mladih koji traže svoj put, starijih koji osjećaju osamljenost i svih koji se bore s križevima koje nitko drugi ne vidi. Kao što je ostala uz Isusa na Kalvariji, tako ostaje i uz svakoga svoga sina i kćer koji prolaze kroz vlastitu Golgotu. Njezina prisutnost ne uklanja uvijek patnju, ali daruje snagu da ona postane put prema dubljem zajedništvu s Kristom.
Molitva sedmoga dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska i Majko koja si ostala vjerna pod križem svoga Sina, nauči me ostati uz Krista i onda kada moj život prolazi kroz tamu, patnju i kušnje.
Kada me zahvate strah, obeshrabrenost ili osjećaj napuštenosti, podsjeti me da Bog nikada ne napušta svoju djecu. Isprosi mi milost da svoje križeve ne nosim sam, nego sjedinjene s Isusovom otkupiteljskom ljubavlju. Daj da u trenucima boli ne izgubim vjeru, da u trenucima neizvjesnosti ne izgubim nadu i da u svim okolnostima ostanem postojan u ljubavi.
Posebno ti danas povjeravam sve bolesnike, ožalošćene, progonjene, usamljene, siromašne i sve koji nose križeve poznate jedino Bogu. Budi im Majka utjehe, zagovornica nade i putokaz prema uskrsnoj radosti.
Gospo Karmelska, Majko Raspetoga i Majko Crkve, vodi me putem križa koji vodi u život, kako bih zajedno s tobom ostao vjeran Kristu sve do dana kada će svaka suza biti otrta i kada ćemo ga gledati licem u lice u njegovoj vječnoj slavi.
Amen.
OSMI DAN - 14.07.
Majka Crkve
Molitvena nakana
Za papu, biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i nova sveta duhovna zvanja.
- Marija – Majka Crkve i Zaručnica Duha Svetoga
Biblijska riječ
„Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi zajedno sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom.“ (Dj 1,14)
Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća Evanđelja više ne prikazuju Mariju u središtu događaja, nego u tišini zajedništva prve Crkve. Posljednji put Sveto pismo spominje Blaženu Djevicu Mariju upravo u Djelima apostolskim, gdje zajedno s apostolima u dvorani Posljednje večere ustrajno moli iščekujući obećanoga Duha Svetoga. Taj prizor ima duboko teološko značenje. Marija nije samo Majka utjelovljene Riječi; ona je i Majka Crkve koja se rađa snagom Duha Svetoga. Kao što je Duh Sveti na Navještenju oblikovao Kristovo tijelo u njezinu krilu, tako sada isti Duh oblikuje Kristovo otajstveno Tijelo – Crkvu.
Karmelska duhovnost promatra Mariju kao trajno prisutnu u životu Crkve. Ona nije tek uspomena na početke kršćanstva niti samo predmet pobožnosti, nego živa Majka koja svojim zagovorom prati hod Božjega naroda kroz povijest. Zato karmelićani Gospu Karmelsku nazivaju svojom Majkom, Zaštitnicom i Sestrom na putu vjere. Ona nije udaljena od čovjekovih borbi, nego ih je i sama prošla te sada prati svakoga učenika svoga Sina.
U Djelima apostolskim posebno se ističe da su učenici bili „jednodušno postojani u molitvi“. Grčki izraz označava duboko jedinstvo srca i duha. To nije bilo samo zajedničko okupljanje na istome mjestu, nego zajedništvo koje je proizašlo iz zajedničkoga pouzdanja u Kristovo obećanje. Marija se nalazi u samome središtu toga zajedništva. Ona ne preuzima vodstvo nad apostolima niti zauzima njihovo poslanje, nego svojom prisutnošću okuplja Crkvu u molitvi i otvorenosti Duhu Svetomu.
To je važna poruka i za današnje vrijeme. Crkva nije prvenstveno organizacija niti skup pojedinaca koji dijele ista uvjerenja. Ona je zajednica okupljena oko uskrsloga Krista, oživljena Duhom Svetim i povezana ljubavlju. Marija svojim životom pokazuje da se jedinstvo ne gradi ljudskim strategijama, nego zajedničkom molitvom, poniznošću i poslušnošću Božjoj riječi.
Prorok Ilija ponovno osvjetljuje ovu istinu. Nakon razdoblja velike suše penje se na vrh Karmela i ustrajno moli za kišu. Sedam puta šalje svoga slugu da pogleda prema moru. Tek sedmoga puta pojavljuje se mali oblak „veličine čovječje ruke“ koji najavljuje obilnu kišu. Karmelska je predaja u tom oblaku od najranijih vremena prepoznavala proročku sliku Blažene Djevice Marije. Kao što je mali oblak donio život zemlji osušenoj dugotrajnom sušom, tako je Marija svijetu donijela Krista, izvor žive vode i novoga života. Ona postaje znak nove nade za čovječanstvo koje je žeđalo za spasenjem.
sv. Efrem Sirijski promatra Mariju kao plodnu zemlju koja je bez ljudskog sjemena donijela plod života. sv. Ambrozije naziva je pralikom Crkve jer je u potpunosti prihvatila Božju riječ i dopustila joj da donese plod. Ono što je Marija ostvarila osobno, Crkva je pozvana živjeti zajednički: slušati Božju riječ, čuvati je u srcu i donositi Krista svijetu.
Veliki karmelski mistici ovu su povezanost Marije i Duha Svetoga promatrali kao trajni obrazac duhovnoga života. sv. Elizabeta od Presvetoga Trojstva često piše da je ljudska duša pozvana postati „prebivalište Presvetoga Trojstva“. To nije pjesnička slika, nego stvarnost koja započinje na krštenju i produbljuje se svakim životom u milosti. Marija je potpuno živjela tu stvarnost. Zato postaje uzor svakome kršćaninu koji želi dopustiti Duhu Svetomu da oblikuje njegov život.
sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa pokazuje da ljubav prema Crkvi nije apstraktna ideja, nego svakodnevno prikazivanje vlastitoga života za spasenje duša. Iako nikada nije napustila karmelski samostan, postala je zaštitnica misija upravo zato što je razumjela da se najveća apostolska djela rađaju iz duboke molitve i sjedinjenja s Kristom. Time potvrđuje temeljnu karmelsku intuiciju: kontemplacija uvijek rađa poslanjem.
Na kraju Drugoga vatikanskog sabora sv. Pavao VI. svečano je proglasio Mariju Majkom Crkve, naglašavajući ono što je kršćanska predaja vjerovala od samih početaka. Taj naslov ne dodaje Mariji novu čast, nego jasnije izražava njezino poslanje. Ona je Majka svih koji su po krštenju postali udovi Kristova Tijela. Zato nijedan vjernik nije sam na svome putu svetosti. Crkva uvijek hodi pod Marijinim majčinskim zagovorom.
Osmi dan devetnice poziva nas da obnovimo ljubav prema Crkvi. U vremenu kada se često naglašavaju njezine slabosti i ljudske nesavršenosti, lako je zaboraviti da je ona prije svega Kristova Zaručnica i hram Duha Svetoga. Ljubiti Crkvu ne znači zatvarati oči pred njezinim ranama, nego zajedno s Marijom moliti za njezinu obnovu, svetost i jedinstvo. Svaka obnova Crkve u povijesti započela je obraćenjem svetaca, a ne osudom drugih.
Marija nas uči da istinski učenik nikada ne gradi podjele, nego zajedništvo. Ona okuplja raspršene, tješi obeshrabrene, učvršćuje slabe i vodi sve prema Kristu. Kao što je bila u središtu prve zajednice koja je čekala silazak Duha Svetoga, tako i danas ostaje u srcu Crkve, moleći da se u svakom naraštaju obnovi nova Pedesetnica. Karmel zato nije samo škola osobne svetosti, nego i škola ljubavi prema Crkvi, u kojoj se kontemplacija pretače u služenje, a molitva u apostolat.
Molitva osmoga dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska i Majko Crkve, zahvaljujem ti što nisi prestala pratiti Kristove učenike nakon njegova uzašašća, nego si zajedno s njima ustrajala u molitvi iščekujući dar Duha Svetoga.
Okupi i danas svoju Crkvu u jedinstvu vjere, nade i ljubavi. Isprosi nam novo izlijevanje Duha Svetoga kako bi se obnovila srca vjernika, ojačale obitelji, procvala sveta duhovna zvanja i rasla revnost za naviještanje Evanđelja.
Posebno ti povjeravam Svetoga Oca, biskupe, svećenike, đakone, redovnike, redovnice i sav Božji narod. Daj da budemo jedno srce i jedna duša, vjerni Kristovu nauku i otvoreni djelovanju Duha Svetoga.
Nauči me ljubiti Crkvu kao što si je ti ljubila, moliti za njezinu svetost, služiti bez traženja vlastite slave i biti vjerodostojan svjedok Kristove ljubavi u svijetu.
Gospo Karmelska, Zaručnice Duha Svetoga i Majko Crkve, vodi nas prema punini zajedništva s Kristom kako bismo jednog dana zajedno sa svim svetima slavili Presveto Trojstvo u vječnosti.
Amen.
DEVETI DAN - 15.07.
Marija nas vodi Kristu
Molitvena nakana
Za svetu i radosnu ustrajnost do kraja života.
- Gospa Karmelska – Put prema Kristu i nadi vječnoga života
Biblijska riječ
„Što god vam rekne, učinite.“ (Iv 2,5)
Posljednje riječi Blažene Djevice Marije koje su zapisane u Svetome pismu nalaze se u izvještaju o svadbi u Kani Galilejskoj. One nisu upućene samo poslužiteljima na svadbi, nego svakom Kristovu učeniku kroz sva vremena: „Što god vam rekne, učinite.“ U tim je riječima sažeto cjelokupno Marijino poslanje. Ona nikada ne zadržava čovjeka na sebi, nego ga uvijek vodi svome Sinu. Upravo zato završetak ove devetnice nije usmjeren prema Mariji kao konačnom cilju, nego prema Isusu Kristu, kojemu nas ona neprestano približava.
Cijeli Marijin život može se promatrati kao neprekidno usmjeravanje pogleda prema Kristu. U Nazaretu ga prima vjerom, u Betlehemu ga daruje svijetu, u Kani vodi ljude njegovoj riječi, pod križem ga vjerno slijedi do kraja, a u Dvorani Posljednje večere moli da njegovi učenici prime snagu Duha Svetoga. Nigdje ne traži vlastitu slavu. Njezina najveća radost jest da ljudi upoznaju njezina Sina i u njemu pronađu spasenje.
Karmelska duhovnost upravo zbog toga ne završava na marijanskoj pobožnosti, nego u potpunom sjedinjenju s Kristom. Gora Karmel od vremena proroka Ilije postala je mjesto susreta Boga i čovjeka. Ondje se obnavlja savez, ondje silazi oganj s neba, ondje počinje padati kiša nakon dugotrajne suše. Sve te slike nalaze svoje ispunjenje u Kristu. On je pravi Oganj koji pročišćuje ljudsko srce, živa Voda koja utažuje svaku žeđ i novi Savez u kojemu Bog trajno prebiva sa svojim narodom.
Karmelski sveci često govore da je sav duhovni život put prema sve dubljem zajedništvu s Bogom. sv. Terezija Avilska opisuje taj put kao ulazak u najdublju odaju „Zamka duše“, gdje čovjek otkriva da ga Bog oduvijek čeka u dubini njegova bića. To nije bijeg od svijeta, nego njegovo potpuno preobraženje. Čovjek koji je susreo Boga vraća se među ljude noseći njegov mir, njegovu ljubav i njegovo milosrđe.
Sv. Ivan od Križa uči da je konačni cilj svakoga pročišćenja ljubav. Sve kušnje, tame, odricanja i križevi imaju smisla samo ako vode prema potpunom sjedinjenju s Bogom. Na kraju života, piše ovaj veliki karmelski mistik, jedino će ljubav ostati. Sve drugo prolazi. Upravo zato karmelski put nije put straha, nego put ljubavi koja postupno zahvaća cijeloga čovjeka.
Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa svojim je životom pokazala da svetost nije nedostižan ideal rezerviran za malobrojne, nego poziv svakomu kršteniku. Njezina „mala staza“ sastoji se u tome da se i najmanje djelo čini s velikom ljubavlju. Upravo je u tome sažeta bit Evanđelja. Bog ne mjeri veličinu naših djela, nego ljubav kojom su učinjena.
Na završetku devetnice ponovno se vraćamo proroku Iliji. Njegov život završava uznesenjem u ognjenim kolima, što u biblijskoj simbolici označava pobjedu Božje vjernosti nad smrću. Karmelska predaja u tome vidi proročku najavu konačnoga poziva svakoga vjernika: čovjek nije stvoren samo za ovaj svijet, nego za zajedništvo s Bogom koje nema kraja. Marija je prva među otkupljenima koja je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ona je živi znak nade da Kristovo uskrsnuće nije obećanje samo za njega, nego i za sve koji ostanu vjerni njegovoj ljubavi.
Crkveni oci često su uspoređivali Mariju s arkom Saveza. Kao što je starozavjetna arka nosila znak Božje prisutnosti među Izraelcima, tako je Marija u svome krilu nosila utjelovljenoga Sina Božjega. sv. Ivan Damaščanski promatra Marijino uznesenje kao logičan završetak njezina poslanja: ona koja je postala prebivalište utjelovljene Riječi nije mogla ostati podložna raspadljivosti groba. Njezina proslava postaje predslika onoga što Bog pripravlja cijeloj Crkvi.
Današnji čovjek često živi kao da je ovozemaljski život jedina stvarnost. Briga za prolazno lako potisne čežnju za vječnošću. Međutim, cijela karmelska duhovnost usmjerava pogled prema konačnom cilju. Molitva, sakramenti, škapular, pobožnosti, odricanja i djela ljubavi nisu sami sebi svrha. Sve nas to priprema za susret licem u lice s Bogom. Marija nas neprestano podsjeća da smo hodočasnici. Naša prava domovina nije na zemlji, nego u nebu, gdje nas Krist pripravlja mjesto.
Ovih devet dana bili su poziv da ponovno otkrijemo ljepotu molitve, snagu sakramentalnoga života, vrijednost šutnje, dubinu poniznosti, ljepotu poslušnosti, smisao križa i radost zajedništva s Crkvom. Nijedna od tih stvarnosti ne završava završetkom devetnice. Naprotiv, sada započinje njihovo svakodnevno življenje. Marija nas ne poziva na prolazno oduševljenje, nego na ustrajno hodanje za Kristom. Svetost nije jedan veliki čin, nego tisuće malih svakodnevnih odgovora ljubavi.
Dok završavamo ovu pripravu za blagdan Gospe Karmelske, obnovimo svoje predanje njezinu Bezgrješnom Srcu. Povjerimo joj svoje obitelji, djecu, mlade, bolesnike, starije, svećenike, redovnike, redovnice, one koji traže smisao života i sve koji su se udaljili od Boga. Molimo da nas vodi putem Evanđelja, štiti svojim majčinskim plaštem i zagovara kod svoga Sina kako bismo ostali postojani do kraja.
Jer najveći dar koji nam Gospa Karmelska može dati nije oslobođenje od svih životnih kušnji, nego milost da u svakoj kušnji ostanemo sjedinjeni s Isusom Kristom. To je cilj svake karmelske duhovnosti, svake istinske marijanske pobožnosti i cijeloga kršćanskog života. Marija nas vodi prema svetosti, a svetost vodi prema vječnoj radosti Presvetoga Trojstva, gdje će se ispuniti svaka nada i gdje će ljubav ostati zauvijek.
Molitva devetoga dana
Presveta Djevice Marijo, Gospo Karmelska, zahvaljujem ti za sve milosti koje si mi isprosila tijekom ove devetnice. Hvala ti što si me vodila bliže svome Sinu, učila me moliti, pouzdavati se, nositi križ, ljubiti Crkvu i tražiti Božju volju u svakodnevnom životu.
Danas ti ponovno predajem cijeloga sebe: svoje srce, svoju obitelj, svoj rad, svoje radosti i patnje, svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Zaogrni me svojim svetim plaštem i čuvaj me na putu vjere. Isprosi mi milost da nikada ne izgubim ljubav prema Kristu, vjernost njegovoj Crkvi i čežnju za nebeskom domovinom.
Pomozi mi da svaki dan živim ono što sam u ovoj devetnici razmatrao: da budem čovjek molitve, poniznosti, poslušnosti, čistoće srca, ustrajnosti u kušnjama i velikodušne ljubavi prema svakom čovjeku. Neka moj život postane živo svjedočanstvo Evanđelja, kako bi i drugi, gledajući moja djela, upoznali i zavoljeli tvoga Sina.
Gospo Karmelska, Zvijezdo mora, Majko Crkve i Kraljice svetoga škapulara, vodi me sve do časa kada ću prijeći prag ovoga života i ugledati lice Isusa Krista. Tada neka se ispuni najveća želja moga srca: da zajedno s tobom, sa svim anđelima i svetima, zauvijek slavim Oca i Sina i Duha Svetoga, jednoga Boga u vijeke vjekova.
Amen.
Svakodnevna molitva Gospi Karmelskoj
O preljubazna Majko i Kraljice Karmela, utočište grešnika, utjeho žalosnih i pomoćnice kršćana, s pouzdanjem dolazim pred tebe. Tebi prikazujem svoj život, svoju obitelj, svoje radosti, trpljenja, nade i strahove.
Ti si svoju djecu zaogrnula svetim škapularom kao znakom svoje majčinske zaštite i pozvala ih da žive u vjernosti Kristu. Isprosi mi milost iskrenoga obraćenja, čisto srce, postojanu vjeru, nepokolebljivu nadu i gorljivu ljubav. Pomozi mi da svakoga dana živim dostojno svoga krštenja, da budem vjeran Evanđelju, da ljubim Crkvu i da u svemu tražim Božju volju.
Zagovaraj moju obitelj, sve bolesnike, osamljene, mlade, starije, one koji su izgubili vjeru te duše u čistilištu. Posebno ti prikazujem svoju nakanu... (kratka šutnja).
Majko Karmelska, vodi me putem svetosti, čuvaj me od svakoga zla, isprosi mi milost sretne smrti i uvedi me jednoga dana u vječnu radost tvoga Sina, gdje ću zajedno s tobom i svim svetima slaviti Presveto Trojstvo u vijeke vjekova. Amen.
Gospo Karmelska, moli za nas!
Kraljice svetoga škapulara, moli za nas!
Majko Crkve, moli za nas!
Zvijezdo mora, vodi nas Kristu!ž
Sveta Marijo od Gore Karmela, vodi nas svome Sinu!