Postoje mjesta na zemlji koja nisu postala sveta zbog svoje veličine, raskoši ili povijesne moći, nego zato što se na njima na poseban način očitovala Božja prisutnost. Jedno od takvih mjesta jest malena kapelica Porcijunkula (lat. Portiuncula – "Mali dio"), smještena u podnožju Asiza. Dok svijet veličinu često mjeri monumentalnošću, Bog je izabrao siromašnu, gotovo zaboravljenu crkvicu da iz nje obnovi Crkvu i svijetu objavi neizmjernost svojega milosrđa.
Za svetoga Franju Asiškoga Porcijunkula nije bila tek mjesto molitve. Ona je bila njegov dom, njegova škola Evanđelja, kolijevka franjevačkog reda i mjesto na kojem je shvatio što znači živjeti potpuno predan Kristu. Upravo je ondje čuo riječi Raspetoga: "Franjo, idi i popravi moju Crkvu." U početku ih je razumio doslovno pa je vlastitim rukama obnavljao trošnu kapelicu, ali je postupno shvatio da Bog želi obnoviti mnogo više od zidova. Krist je želio obnoviti ljudska srca. Obnova Crkve uvijek započinje obraćenjem čovjeka.
Porcijunkula je zato postala mjesto gdje je Franjo naučio da je snaga Evanđelja u jednostavnosti, poniznosti i potpunom pouzdanju u Boga. Ondje je slušao Evanđelje o poslanju apostola koji ne nose ni novac ni torbu ni rezervnu odjeću (usp. Mt 10,7-10). Te su riječi za njega postale životni program. Nije želio samo diviti se Evanđelju; želio ga je živjeti doslovno. Tako je nastao franjevački pokret koji će zahvatiti čitav svijet.
No Porcijunkula nije samo mjesto siromaštva. Ona je prije svega mjesto milosrđa. Godine 1216. Franjo je tijekom molitve imao viđenje Krista i Blažene Djevice Marije. Zamolio je Gospodina da svatko tko se iskreno pokaje, ispovjedi svoje grijehe i pohodi ovu crkvu primi potpuni oprost svih vremenitih kazni za grijehe. Papa Honorije III. odobrio je taj jedinstveni dar. Bio je to događaj bez presedana. Franjo nije tražio povlastice za sebe niti za svoj red, nego da se nebo što više otvori grešnicima.
Zbog toga se 2. kolovoza slavi Porcijunkulski oprost, koji se danas može zadobiti ne samo u Porcijunkuli nego i u svim župnim i franjevačkim crkvama diljem svijeta prema odredbama Crkve.
Potpuni oprost nije "oprost grijeha" u smislu sakramenta pomirenja. Grijesi se opraštaju u svetoj ispovijedi. Potpuni oprost znači da Crkva, snagom Kristovih zasluga i zajedništva svetih, otpušta sve vremenite kazne koje ostaju kao posljedica već oproštenih grijeha. Drugim riječima, Bog ne želi samo oprostiti nego i potpuno izliječiti čovjeka. To pokazuje da Božje milosrđe uvijek ide dalje od onoga što čovjek očekuje.
Za zadobivanje potpunog oprosta potrebno je ispuniti uobičajene uvjete: biti u stanju milosti, pristupiti sakramentu ispovijedi, sudjelovati na svetoj pričesti, izmoliti Vjerovanje i Oče naš, moliti na nakanu Svetoga Oca te biti slobodan od svake privrženosti grijehu, pa i lakomu. Upravo je posljednji uvjet najzahtjevniji jer pokazuje da oprost nije pravni čin nego duboka preobrazba srca.
Za današnjega čovjeka Porcijunkula nosi snažnu poruku. Živimo u vremenu u kojem mnogi nose teret krivnje, rana, razočaranja i unutarnjih optužbi. Mnogi vjeruju da im Bog može oprostiti, ali teško vjeruju da ih može potpuno obnoviti. Porcijunkula naviješta upravo to: Bog ne želi da ostanemo zarobljeni svojom prošlošću. Krist ne dolazi samo izbrisati dug nego vratiti dostojanstvo sina i kćeri Očeve.
Porcijunkula također podsjeća da se najveća Božja djela rađaju u malenosti. Franjo nije započeo reformu Crkve velikim planovima ni političkom moći, nego klečeći pred Raspetim u maloj kapelici. Božje kraljevstvo gotovo uvijek započinje ondje gdje čovjek pristane biti malen. Isus je rekao: "Tko se ponizi kao ovo dijete, najveći je u kraljevstvu nebeskom" (Mt 18,4).
Na kraju, Porcijunkula nas uči da prava obnova Crkve nikada ne počinje kritiziranjem drugih, nego obraćenjem vlastitoga srca. Svaki put kada čovjek klekne pred Krista, prizna svoju bijedu i dopusti da ga zahvati Božje milosrđe, događa se nova Porcijunkula. Tada se obnavlja ono što je najvažnije – odnos između Boga i čovjeka. Iz takvih obnovljenih srca rađa se obitelj, zajednica i Crkva koja ponovno postaje znak Božje prisutnosti u svijetu.
Kako je volio govoriti sveti Franjo: "Počnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu, jer do sada učinismo malo ili ništa." Te riječi ostaju trajni poziv da se svaki dan iznova vratimo Evanđelju, otvorimo se milosrđu i dopustimo Bogu da u nama obnovi ono što je grijeh ranio. U tome je trajna poruka Porcijunkule – vrata milosrđa uvijek su otvorena onome tko se vraća Ocu.