Tekst nadahnut mislima svete Tereze Avilske
Što znači moliti?
Molitva kao odnos ljubavi
Moliti znači družiti se s Onim za kojega znamo da nas ljubi. U toj jednostavnoj misli otkriva se dubina molitve, jer u njezinu središtu stoji susret čovjeka s Bogom koji ga poznaje i prima u svoju ljubav. Kada molim, ulazim u odnos s Onim pred kojim moj život ima neizmjernu vrijednost, čak i onda kada je sam teško prepoznajem. Zato molitva postupno zahvaća moje srce i postaje prostor u kojem učim biti s Bogom, govoriti mu iskreno i slušati ga s povjerenjem. Riječi pritom imaju svoje mjesto, ali njihova punina proizlazi iz odnosa koji izražavaju. Kao što se bliskost među ljudima produbljuje zajedničkim vremenom, tako i moje prijateljstvo s Gospodinom raste kada mu darujem vrijeme i dopustim da njegova prisutnost dotakne ono što živim.
Pred Boga doći takav kakav jesam
Pred Boga mogu doći takav kakav jesam, sa svime što se u meni događa i što možda još ne znam jasno izreći. Ne moram čekati da postanem sabraniji ili dostojniji kako bih mu se približio, jer upravo u susretu s njim moje srce postupno sazrijeva. Iskrenost otvara prostor molitve: priznajem da sam umoran, da me nešto boli ili da se teško pouzdajem u njega, a ipak ostajem pred njim i dopuštam mu da me susretne. Takvo prihvaćanje vlastite stvarnosti uključuje spremnost da je povjerim njegovoj ljubavi i dopustim mu da u nju unese svjetlo. Bog me prima u istini mojega života, a njegova me blizina osposobljava da tu istinu prihvatim i krenem putem obraćenja. Zato moliti znači odustajati od potrebe da pred njim stvaram bolju sliku o sebi i učiti vjerovati da me njegova ljubav može dosegnuti upravo ondje gdje se sada nalazim.
Znati da sam ljubljen i ostati u odnosu
Znati da sam ljubljen ključ je koji otvara vrata duhovnoga života. Dok god mislim da Božju naklonost moram zaslužiti vlastitom besprijekornošću, moj odnos s njim lako postaje opterećen strahom i stalnim provjeravanjem vlastite vrijednosti. Kada počnem prihvaćati da me njegova ljubav prethodi, u meni se rađa sloboda da mu odgovorim povjerenjem. To pouzdanje postupno mijenja način na koji molim, jer pred Boga dolazim kao osoba koja je pozvana u zajedništvo s njim. Ipak, svijest da sam ljubljen ne prati uvijek snažan osjećaj njegove blizine. Postoje razdoblja u kojima je molitva suha i rastresena, a srce teško pronalazi riječi. Tada ostati u odnosu znači darovati Gospodinu svoje vrijeme i onda kada ne osjećam utjehu, vjerujući da moja trenutačna nutrina ne može biti jedino mjerilo njegove prisutnosti. Upravo kroz takvu vjernost ljubav pušta dublje korijenje, a molitva postaje oslonac svakodnevnoga života.
Svetost kao preobrazba života
Iz toga odnosa izrasta svetost: dopuštam Isusu da preobrazi ovaj moj konkretni život. Njegovo djelovanje zahvaća način na koji razumijem sebe i susrećem druge, a plodovi molitve postupno postaju vidljivi u mojim odlukama. Ondje gdje sam se zatvarao u povrijeđenost učim se otvarati oproštenju, a ondje gdje sam nastojao sve držati pod nadzorom počinjem rasti u predanju. Ta preobrazba traži moj slobodan pristanak i spremnost da živim ono što u molitvi prepoznajem. Zato susret s Gospodinom nastavljam u svakodnevici, dopuštajući da njegova riječ oblikuje moj odgovor na ono što me čeka. Svetost tako sazrijeva u vjernosti ljubavi koju sam primio, često tiho i postupno, kroz obične životne okolnosti. Moliti znači iznova dolaziti Isusu, ostajati s njim i povjeravati mu sebe, kako bi njegova ljubav sve dublje prožimala moj život i po meni doticala druge.