20.08. do 28.08.
PRVI DAN - 20.08.
Glas koji ne pripada sebi
„Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ (Mt 3,3)
Sveti Ivan Krstitelj pojavljuje se u Evanđelju gotovo bez ikakve potrebe da privuče pozornost na sebe. On je glas, ali nije Riječ; svjetiljka, ali nije Svjetlo; prijatelj Zaručnikov, ali nije Zaručnik. Upravo je u tome njegova veličina.
Cijeli njegov život usmjeren je prema Drugome. Ne okuplja ljude da bi ih vezao uza se, nego da bi ih predao Kristu.
Kada oko njega raste zanimanje i kada bi lako mogao dopustiti da se od njega stvori pokret, on pokazuje prema Isusu i govori: „Evo Jaganjca Božjega.“
Kao da cijelim svojim životom kaže: ne gledajte mene, gledajte Njega.
To je poniznost koja nije umanjivanje vlastite vrijednosti, nego potpuno poznavanje vlastitoga mjesta pred Bogom.
Čovjek danas lako izgubi to mjesto. Želimo biti viđeni, priznati, potvrđeni, potrebni.
Čak se i u služenju Bogu može neprimjetno pojaviti želja da ljudi primijete našu revnost, naše darove, naše znanje ili našu žrtvu.
Možemo govoriti o Isusu, a ipak u dubini srca čekati da netko primijeti nas.
Ivan nas vraća čistoj nakani. On ne prestaje biti velik zato što pokazuje na Krista; upravo zato postaje velik. Čovjek se ne smanjuje kada Boga stavi u središte. Naprotiv, tada napokon postaje ono za što je stvoren.
Prvi dan devetnice zato nas vodi u pustinju vlastitoga srca.
Ondje padaju naslovi, uloge i slike koje gradimo pred ljudima.
Ostaje pitanje: čiji glas želim biti? Govorim li zato da se čujem ja ili zato da se čuje Krist? Kada služim, je li mi važnije da bude izvršena Božja volja ili da moja uloga ostane vidljiva? Ivan ne živi od tuđega pogleda. Njegov identitet nije u tome koliko ljudi dolazi slušati ga, nego u tome da je poslan.
To je sloboda.
Kada znaš tko si pred Bogom, ne moraš se natjecati. Ne moraš biti prvi. Ne moraš prisvajati zaslugu. Ne moraš očajavati kada drugi dobije mjesto koje si ti očekivao. Možeš biti glas i nestati kada Riječ dođe.
Sveti Ivane Krstitelju, čovječe pustinje i glase koji si sve usmjerio prema Kristu, izmoli mi slobodu od potrebe da budem središte. Nauči me govoriti kada Bog traži da govorim i šutjeti kada je vrijeme da se povučem. Očisti moje služenje od skrivene potrebe za priznanjem. Daj mi radost kada ljudi preko mene pronađu Krista, čak i ako mene zaborave. Isuse, neka moj život ne govori: „Pogledajte mene“, nego: „Evo Jaganjca Božjega.“ Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
DRUGI DAN - 21.08.
Pustinja u kojoj padaju lažni oslonci
„Ivan bijaše u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.“ (Lk 1,80)
Prije nego što je Ivan postao glas za narod, dugo je živio u pustinji.
Bog ga nije najprije poslao govoriti; najprije ga je odvojio.
Pustinja je mjesto na kojem čovjek više nema mnogo toga iza čega se može sakriti.
Nema buke, usporedbe, aplauza ni stalnih potvrda. Ondje čovjek susreće Boga, ali i sebe. Pustinja razotkriva koliko smo ovisni o onome što nas izvana umiruje.
Kada nestane buka, čujemo što je u nama. Kada nestanu oslonci, otkrivamo na čemu smo zapravo gradili.
Ivan je iz pustinje izašao slobodan. Nije ga bilo moguće lako kupiti, zastrašiti ili zavesti. Čovjek koji je naučio živjeti s malo teško postaje rob onoga što mu moćnici mogu ponuditi. Čovjek koji je pronašao Boga u samoći ne mora moliti ljude da mu daju identitet. Zato je Ivan mogao stajati i pred Herodom. Njegova hrabrost nije počela u kraljevskoj palači. Počela je mnogo prije, u skrovitosti.
I našu javnu vjernost oblikuje ono što živimo kada nas nitko ne vidi. Čovjek ne postaje hrabar tek u trenutku velike kušnje. Velike odluke često sazrijevaju iz mnogih malih odluka u skrovitosti. Svaki put kada biramo istinu umjesto lakšega puta, svaka mala vjernost, svako odricanje, svaka molitva u kojoj ostajemo pred Bogom bez osjećaja, sve to priprema srce za trenutak kada će trebati stajati.
Pustinja danas možda nije fizičko mjesto. Možda je trenutak bez mobitela, bez razgovora, bez stalnoga punjenja vremena sadržajem. Možda je razdoblje u kojem Bog uklanja nešto na što smo se oslanjali. Pustinja nije uvijek ugodna, ali može biti sveta. Ondje Bog odvaja našu potrebu od našega identiteta. Uči nas da nismo ono što imamo, ono što drugi misle o nama niti ono što uspijevamo postići.
Sveti Ivane Krstitelju, nauči me ne bojati se pustinje. Kada Bog utiša ono čime sam se navikao ispunjavati, neka ne pobjegnem odmah u novu buku. Nauči me ostati. Neka u tišini padne ono što je lažno, a ojača ono što dolazi od Boga. Isprosi mi srce koje će biti toliko ukorijenjeno u Gospodinu da ga neće moći kupiti ni pohvala ni korist ni strah od gubitka. Gospodine, uvedi me u onu tišinu iz koje se rađa istinita riječ. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
TREĆI DAN - 22.08.
„Obratite se“: istina koja najprije prolazi kroz mene
„Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (Mt 3,2)
Ivanova prva riječ nije bila utjeha, nego poziv na obraćenje. Nije govorio ljudima da su svi njihovi izbori jednako dobri. Nije ublažavao istinu kako bi ostao prihvaćen. Ali njegova strogost nije dolazila iz prijezira prema ljudima. Dolazila je iz ozbiljnosti Božje ljubavi. Kada čovjeka voliš, ne može ti biti svejedno što ga uništava.
Ipak, riječ obraćenja ima smisla samo ako je najprije prošla kroz onoga koji je izgovara. Ivan nije pozivao druge na jednostavnost dok je sam živio u luksuzu. Nije drugima govorio o odricanju dok je svoje srce vezao uz udobnost. Njegov život davao je vjerodostojnost njegovim riječima.
To je snažan ispit savjesti za svakoga tko govori o vjeri. Lakše je prepoznati tuđi grijeh nego vlastitu potrebu za obraćenjem. Lakše je reći što bi drugi trebao promijeniti nego stati pred Boga i pitati: „Gospodine, što u meni još nije tvoje?“ Ivan nas uči da se istina ne smije pretvoriti u oružje kojim ćemo tući druge. Ona najprije treba biti mač koji prolazi kroz naše vlastito srce.
Obraćenje nije samo prestanak određenoga grijeha. Ono je promjena smjera. Možemo izvana izgledati pobožno, a iznutra biti usmjereni prema sebi. Možemo činiti dobra djela i još uvijek tražiti vlastitu slavu. Možemo se moliti, a odbijati oprostiti. Možemo govoriti o Božjoj volji, a tvrdoglavo braniti svoju.
Ivan danas pita: postoji li područje u kojem od drugih tražim ono što sam ne živim? Jesam li postao stroži prema slabosti drugih nego prema svojoj? Gdje mi treba novo obraćenje?
Sveti Ivane Krstitelju, proroku obraćenja, ne dopusti mi da tvoju riječ primijenim samo na druge. Isprosi mi srce koje će imati hrabrosti stati u Božje svjetlo. Pokaži mi gdje sam se navikao na kompromis, gdje opravdavam ono što znam da nije dobro i gdje sam izgubio osjetljivost savjesti. Ne dopusti da istinu govorim bez ljubavi, ali ni da ljubav koristim kao izgovor za šutnju pred zlom. Gospodine, obrati najprije mene. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
ČETVRTI DAN - 23.08.
„On treba da raste, a ja da se umanjujem“
„On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ (Iv 3,30)
Ovo je možda najčišća rečenica cijeloga Ivanova života. U trenutku kada njegovi učenici dolaze zabrinuti jer ljudi sve više idu za Isusom, Ivan ne osjeća ugroženost. Ne bori se za publiku. Ne pokušava zadržati učenike. Radost mu je potpuna upravo zato što je Zaručnik došao.
Koliko je takva sloboda rijetka. Čovjek može početi služiti Bogu iskreno, a zatim se početi identificirati s vlastitom službom. Ono što mu je bilo povjereno postane „njegovo“. Zajednica, projekt, služba, ljudi, uspjeh. I tada pojava nekoga drugoga može izazvati ljubomoru, natjecanje ili strah da ćemo biti manje potrebni.
Ivan ne brani svoje mjesto jer zna da mjesto nije cilj. Cilj je Krist.
„Umanjivati se“ ne znači ponižavati sebe niti poricati darove. Znači dopustiti Kristu da zauzme prostor koji smo sebi prisvojili. To je unutarnje umiranje potrebi da budemo važni. Ponekad će Krist rasti u nekom odnosu tek kada se mi prestanemo nametati. Ponekad u služenju tek kada prestanemo sve kontrolirati. Ponekad u obitelji tek kada naučimo manje dokazivati, a više slušati.
Najveća radost duhovno zreloga čovjeka nije da bude potreban, nego da Krist bude ljubljen.
Sveti Ivane Krstitelju, prijatelju Zaručnikov, nauči me radovati se kada Krist raste, čak i ako se moja vidljivost smanjuje. Oslobodi me uspoređivanja, ljubomore i potrebe da zadržim ono što je Bog možda dao drugome. Nauči me puštati ljude prema Kristu, a ne vezivati ih uza se. Kada se moje srce boji da će biti zaboravljeno, podsjeti me da je dovoljno biti poznat Bogu. Isuse, rasti u meni. Umanji u meni sve što se natječe s Tobom. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
PETI DAN - 24.08.
Kada istina postane opasna
„Nije ti dopušteno imati ženu brata svojega.“ (Mk 6,18)
Ivanov put prema Glavosjeku počinje jednostavnom rečenicom istine. Herod je uzeo Herodijadu, ženu svoga brata, a Ivan nije šutio. Mogao je pronaći mnogo razloga da bude oprezniji. Herod je imao vlast. Ivan je mogao reći da je dovoljno propovijedati običnome narodu. Mogao je govoriti općenito o moralu, a izbjeći konkretnu nepravdu. Mogao je sačuvati svoj život.
Ali istina koja nikada ne postane konkretna lako postaje samo siguran govor.
Ivan nije tražio sukob radi sukoba. Nije uživao u provokaciji. Jednostavno nije bio spreman nazvati dobrim ono što je protivno Božjoj volji. Upravo je to ono što ga vodi u zatvor.
Postoje trenutci kada istina košta. Ne uvijek život, ali ponekad odnos, položaj, korist, ugled ili prihvaćenost. Tada otkrivamo koliko nam je istina stvarno vrijedna. Lako je braniti ono s čime se svi slažu. Hrabrost počinje kada znamo da će vjernost imati cijenu.
Ali ovdje je potrebno veliko razlučivanje. Nije svaka naša grubost „proročka hrabrost“. Možemo povrijediti čovjeka iz vlastite ljutnje i zatim reći da smo samo govorili istinu. Ivanova istina ne proizlazi iz potrebe da ponizi Heroda. On želi njegovo obraćenje. Prorok ne govori zato da bi pobijedio čovjeka, nego zato da bi ga spasio od laži.
Sveti Ivane Krstitelju, izmoli mi hrabrost za istinu i čistoću nakane kada je izgovaram. Sačuvaj me od kukavičluka koji šuti samo zato da sačuva vlastitu udobnost, ali i od oholosti koja istinu koristi kao sredstvo ponižavanja. Nauči me govoriti istinu iz ljubavi, u pravo vrijeme, na pravi način, bez trgovanja savješću. Ako me vjernost bude nešto stajala, ne dopusti da prodam istinu za mir koji nije pravi mir. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
ŠESTI DAN - 25.08.
Ivan u tamnici: kada čak i prorok pitanja nosi Bogu
„Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11,3)
Ivan, koji je pokazao na Isusa i rekao „Evo Jaganjca Božjega“, sada je u tamnici. Čovjek pustinje zatvoren je između zidova. Glas koji je odzvanjao Jordanom više ne može slobodno govoriti. A iz tamnice šalje učenike Isusu s pitanjem: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“
Koliko je to duboko ljudski. Vjera ne znači da više nikada nećemo imati pitanja. Ponekad upravo najvjerniji ljudi prolaze kroz razdoblja u kojima se ono što Bog čini ne podudara s onim što su očekivali. Ivan je naviještao Mesiju, a sada sjedi u zatvoru. Isus čini čudesa, ali vrata njegove tamnice ostaju zatvorena.
Postoji posebna kušnja kada vjerujemo da Bog može učiniti čudo, a On ga ne čini na način koji želimo. Tada se u nama mogu pojaviti pitanja: Gospodine, gdje si? Zašto ne interveniraš? Jesam li pogriješio? Jesam li te dobro razumio?
Ivan svoje pitanje ne pretvara u udaljavanje od Boga. Šalje ga Isusu. To je velika pouka. Sumnja koja se skriva može nas udaljiti. Pitanje koje se nosi Kristu može postati put dublje vjere.
Isus ne oslobađa Ivana iz tamnice, ali mu šalje riječ: slijepi progledaju, hromi hode, siromasima se naviješta Evanđelje. Drugim riječima: kraljevstvo dolazi, ali možda ne prema tvome očekivanju.
Sveti Ivane Krstitelju, budi uz mene u mojim tamnicama. Kada ne razumijem Božje djelovanje, nauči me ne bježati od Isusa. Kada molim za oslobođenje, a vrata ostanu zatvorena, sačuvaj me od gorčine. Daj mi vjeru koja može Bogu postaviti pitanje i ostati njegova. Isuse, kada ne razumijem što činiš, daj mi da se ne odreknem onoga što sam upoznao o tvojem Srcu. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
SEDMI DAN - 26.08.
Herod: čovjek koji čuje istinu, ali je ne posluša
„Herod se bojao Ivana znajući da je čovjek pravedan i svet… Kad bi ga slušao, veoma bi se zbunio, a ipak ga je rado slušao.“ (Mk 6,20)
Herod je jedna od najtragičnijih osoba u događaju Glavosjeka. On nije potpuno zatvoren za Ivana. Evanđelje kaže da ga rado sluša. Nešto ga u prorokovim riječima privlači. Zna da je Ivan pravedan i svet. Njegova se savjest uznemiruje. Ali između slušanja istine i poslušnosti istini ostaje provalija.
To je opasnost i za vjernika. Možemo voljeti slušati propovijedi, čitati duhovne tekstove, osjećati se dotaknuti, a ipak ne mijenjati ništa. Možemo biti ganuti istinom, ali ne i poslušni. Duhovno iskustvo tada postaje zamjena za obraćenje.
Herod čuje, ali ne odlučuje. Odgađa. Ostaje podijeljen. I čovjek koji dugo ne posluša savjest postupno je slabi. Velike izdaje često ne počinju jednim velikim „ne“, nego nizom malih odgađanja.
Možda Bog već dugo govori o nečemu u našem životu. Ne treba nam više jasnoće. Treba nam odluka.
Sveti Ivane Krstitelju, izmoli mi poslušno srce. Ne dopusti da Božju riječ samo rado slušam, a zatim nastavim živjeti isto. Pokaži mi gdje sam poput Heroda: dirnut, ali neodlučan; svjestan, ali još nespreman platiti cijenu istine. Isuse, daj mi snagu da učinim ono što već znam da trebam učiniti. Ne dopusti da savjest utišavam sve dok više ne čujem tvoj glas. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
OSMI DAN - 27.08.
Jedna nepromišljena zakletva i strah od ljudskoga mišljenja
„Kralj se ražalosti, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti.“ (Mk 6,26)
U Herodovoj dvorani odvija se drama čovjeka koji zna da nešto nije dobro, ali nema hrabrosti učiniti ispravno jer ga gledaju drugi. Nakon plesa Herodijadine kćeri Herod daje nepromišljeno obećanje. Kada ona, po majčinu nagovoru, zatraži glavu Ivana Krstitelja, Herod se žalosti. Savjest još govori. On ne želi Ivanovu smrt. Ali „zbog zakletve i sustolnika“ popušta.
Koliko je snažan strah od ljudskoga mišljenja. Čovjek može znati što je dobro i ipak učiniti suprotno samo zato da ne izgleda slab, nedosljedan ili smiješan pred drugima. Herodu je ugled pred stolom postao važniji od života pravednika.
I mi imamo svoje stolove pred kojima se bojimo izgubiti lice. Ponekad ne branimo nekoga o kome se ogovara jer želimo pripadati skupini. Ponekad pristajemo na kompromis da ne ispadnemo „previše vjernički“. Ponekad ne povučemo pogrešnu riječ jer bi trebalo priznati da smo pogriješili.
Svetost traži slobodu od publike.
Ivan u tamnici nema moć, ali je slobodan. Herod na prijestolju ima moć, ali je rob tuđega pogleda. Tko je zapravo slobodan?
Sveti Ivane Krstitelju, isprosi mi slobodu od straha što će ljudi misliti. Kada znam što je ispravno, daj mi hrabrost izabrati dobro i onda kada se moram poniziti, povući riječ ili priznati pogrešku. Oslobodi me potrebe da sačuvam lice pod cijenu savjesti. Isuse, neka mi tvoje mišljenje bude važnije od aplauza cijele dvorane. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
DEVETI DAN - 28.08
Glavosjek: Kada čovjeku mogu oduzeti glavu, ali ne i istinu
„Smjesta posla kralj krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu.“ (Mk 6,27)
Na posljednjem danu devetnice ulazimo u tišinu tamnice. Više nema Jordana, mnoštva ni glasa koji odjekuje pustinjom. Ivan je nemoćan pred ljudskom vlašću. Ne može pobjeći, ne može promijeniti presudu i ne može spasiti vlastiti život. Ali postoji nešto što Herod, Herodijada i krvnik ne mogu uzeti: vjernost.
Glavosjek svetoga Ivana Krstitelja otkriva do kraja tko je on bio. Čovjek može lijepo govoriti o istini dok ga ništa ne košta. Ivan ostaje uz istinu kada cijena postaje njegov vlastiti život. Njegova smrt zato nije poraz njegove službe. Ona je njezin pečat.
Ali Ivanovo mučeništvo nije veličanje smrti. Kršćanstvo ne traži patnju radi patnje. Mučenik ne ljubi smrt; ljubi Boga više od vlastite sigurnosti. Ivan ne umire zato što prezire život, nego zato što ga odbija sačuvati izdajom istine.
Na tom mjestu njegov život postaje proročki znak Krista. Ivan ide pred Isusom i u smrti. Pravednik je zatvoren, nepravedno osuđen i ubijen zbog ljudskoga straha, zavisti i grijeha. Ali kao što Ivanova smrt nije mogla zaustaviti dolazak Krista, tako ni Kristov križ neće biti kraj. Bog pokazuje da posljednja riječ ne pripada nasilju.
Za nas je Glavosjek pitanje vjernosti. Za što sam spreman nešto izgubiti? Postoji li granica preko koje neću prijeći? Ako se svaka moja vrijednost može prodati za malo sigurnosti, ugleda ili koristi, onda još nisam slobodan.
Većina nas neće biti pozvana na mučeništvo krvlju, ali svakodnevno postoji mučeništvo savjesti. Umrijeti potrebi da se svima svidimo. Umrijeti osveti. Umrijeti laži koja bi nam donijela korist. Umrijeti potrebi da uvijek budemo u pravu. Umrijeti kompromisu koji čuva udobnost, a ranjava dušu. Takve male smrti pripremaju čovjeka za život koji je potpuno Božji.
Ivanova glava može biti položena na pladanj, ali njegova riječ ne može biti pogubljena. Herod je mogao ušutkati glas, ali ne i istinu koju je taj glas služio. To je snaga svakoga mučenika. Njegovo tijelo može biti slomljeno, ali vjernost postaje sjeme.
Sveti Ivane Krstitelju, pretečo Gospodnji, proroku istine i mučeniče savjesti, na kraju ove devetnice stavljam pred Boga svoj život. Isprosi mi srce koje neće trgovati istinom. Kada me bude strah posljedica vjernosti, podsjeti me da je bolje izgubiti ono što prolazi nego izgubiti ono što ostaje. Kada mi ljudsko mišljenje postane važnije od savjesti, probudi me. Kada poželim šutjeti samo zato da izbjegnem neugodnost, daj mi razboritu hrabrost. Kada govorim, očisti moje riječi od ljutnje i oholosti. Ne želim biti čovjek koji pobjeđuje u raspravama, nego čovjek koji ostaje vjeran Kristu.
Gospodine Isuse, neka u meni umre sve što se boji potpuno pripadati Tebi. Ako mora umrijeti moja oholost, neka umre. Ako mora umrijeti potreba za odobravanjem, neka umre. Ako mora umrijeti navezanost na vlastiti položaj, plan ili sliku o sebi, neka umre. Sačuvaj samo ono što je od Tebe. Daj mi Ivanovo srce: srce koje zna tko je, komu pripada i za koga živi.
Sveti Ivane Krstitelju, ti koji si život započeo skrovitošću, sazrijevao u pustinji, naviještao obraćenje, pokazao svijetu Jaganjca, umanjivao se da Krist raste, govorio istinu moćnima, nosio pitanja u tamnici i na kraju vlastitom krvlju posvjedočio ono što si naviještao, moli za nas.
Neka na kraju našega života ne bude najvažnije koliko smo bili uspješni, poznati ili prihvaćeni, nego jesmo li ostali vjerni. Neka i naš život, poput tvojega, pokazuje prema Kristu. I kada jednom utihne naš zemaljski glas, neka ono što je u nama bilo Božje nastavi govoriti.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Ivane Krstitelju, pretečo Gospodnji i mučeniče istine, moli za nas da imamo čistu savjest, hrabro srce i poniznost koja zna reći: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Amen.
Tekst devetnice pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Fotografija: D.Z. (sveti Ivan Krstitelj – sveta Zemlja)