Riječ Božja
„A sada, dječice, ostanite u njemu.“ (1 Iv 2,28)
Četrdesetoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do završetka pobožnosti, ali ne i do završetka duhovnoga puta. Četrdeset dana u Svetome pismu često označava vrijeme kušnje, čišćenja, priprave, susreta s Bogom i prijelaza u nešto novo. Mojsije četrdeset dana ostaje na Sinaju pred Gospodinom, Ilija četrdeset dana putuje prema Horebu, Izrael prolazi četrdeset godina pustinjom, a Isus prije početka svojega javnog djelovanja četrdeset dana boravi u pustinji. Četrdeset zato nije samo broj dana koje treba izdržati, nego vrijeme u kojemu Bog čovjeka izvodi iz dotadašnjega načina života i uvodi ga u nov odnos s Njime. Danas zato ne želimo samo reći: „Završio sam“, nego zastati pred Bogom i upitati: „Gospodine, što sada želiš učiniti s onim što si tijekom ovih dana započeo u meni?“
Kada smo krenuli na ovaj put, pred nama je stajao sveti Mihael i njegovo ime koje poput mača prolazi kroz svaku lažnu sigurnost i svaki pokušaj da nešto stvoreno postavimo na Božje mjesto: Tko je kao Bog? To nas je pitanje pratilo kroz strahove i kušnje, oprost i gorčinu, borbu s mislima i vlastitim jezikom, kroz rane, neuspjehe i čekanja, potrebu za kontrolom, oholost, teret prošlosti i ponovno ustajanje nakon pada. Danas na njega želimo odgovoriti ne samo ustima nego čitavim životom: nitko nije kao Bog. Ni moj strah, ni moja rana, ni moj uspjeh, ni moj grijeh, ni moja služba, ni ljudi koje volim, ni mišljenje drugih o meni, ni moj plan, ni moja budućnost, ni moja prošlost. Samo je Bog Bog i samo Njemu pripada prvo mjesto u mojem srcu.
Tijekom ovih četrdeset dana mnogo smo govorili o duhovnoj borbi, ali na završetku moramo jasno prepoznati njezino pravo središte. U središtu nije neprijatelj, nije naša sposobnost da otkrijemo svaku zamku niti nastojanje da razumijemo svaki oblik duhovnoga djelovanja. U središtu je Isus Krist. Bez Njega se duhovna borba lako može pretvoriti u život obilježen strahom, neprestanim traženjem prijetnji i nezdravom zaokupljenošću tamom. Sveti Mihael ne vodi nas prema sebi niti prema fascinaciji zlom, nego cijelim svojim imenom usmjerava naš pogled prema Bogu. Njegova pobjeda nije u samodostatnosti, nego u potpunoj pripadnosti Gospodinu. Zato na kraju ove pobožnosti trebamo ispraviti svoj pogled i ne pitati prvenstveno koliko smo postali snažni, nego jesmo li se približili Kristu.
Upravo se po tome prepoznaje plod molitve. Jesmo li postali ponizniji i spremniji priznati pogrešku, jesmo li manje skloni osuđivanju i sposobniji zastati prije nego što reagiramo, jesmo li slobodniji od potrebe da sve nadziremo i kontroliramo, jesmo li naučili brže se vratiti Bogu nakon pada, lakše oprostiti i manje ovisiti o mišljenju drugih? Jesmo li postali zahvalniji i nježniji prema slabosti drugoga zato što smo upoznali vlastitu slabost? To su možda manje dramatični znakovi od snažnih osjećaja i izvanrednih iskustava, ali upravo oni pokazuju da molitva više nije samo izgovorena riječ, nego život koji se mijenja.
Isus kaže: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Mt 7,16). Pravi plod ove pobožnosti neće biti u tome što možemo reći da smo molili četrdeset dana, nego u tome hoće li se u našim svakodnevnim odnosima jasnije vidjeti Krist. Pobožnost je dobra kada nas vodi prema Evanđelju, sakramentima, molitvi, obraćenju i ljubavi. Ako bismo nakon nje postali uplašeniji, sumnjičaviji prema drugima, zaokupljeniji neprijateljem i skloniji svaku teškoću tumačiti kao izvanredan duhovni napad, morali bismo ponovno usmjeriti pogled prema Kristu. Isus nije došao stvoriti ljude koji žive pod vlašću straha, nego sinove i kćeri koji s pouzdanjem žive pred licem nebeskoga Oca.
Pavao pita: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31). Time ne kaže da protiv nas nikada ništa neće ustati. Bit će kušnji, nepravdi, bolesti, nerazumijevanja, gubitaka, vlastitih slabosti i dana u kojima će nam vjera biti teška. Ipak, nijedna od tih stvarnosti nema posljednju riječ. Pavao zato nastavlja: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,38-39). Možda je upravo to najvažnija istina koju trebamo ponijeti iz ovih četrdeset dana: nismo primili obećanje da više neće biti borbe, nego sigurnost da ni usred borbe ne moramo biti odvojeni od Krista.
Tijekom ovoga puta govorili smo o vratima koja treba zatvoriti, ali danas je još važnije govoriti o vratima koja moraju ostati otvorena – o vratima našega srca otvorenima Kristu. Možemo zatvoriti vrata jednome grijehu, ali ako srce ne otvorimo Bogu, u nama ostaje praznina. Možemo prestati ogovarati, ali trebamo naučiti blagoslivljati; možemo prestati hraniti strah, ali moramo rasti u povjerenju; možemo se odreći osvete, ali trebamo učiti milosrđu; možemo prekinuti lošu naviku, ali na njezinu mjestu trebamo izgraditi novu. Kršćanstvo nije samo veliko „ne“ zlu, nego prije svega potpuno i slobodno „da“ Bogu.
Marija je upravo tako živjela. Na Navještenje nije unaprijed poznavala sve ono što će je čekati, nego je rekla: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). U tome jednom „da“ bio je sadržan cijeli njezin put. Ono nije značilo da je poznavala svaku buduću noć i svaku radost, bijeg u Egipat, skrovite godine u Nazaretu, nerazumijevanje, Kalvariju i prazni grob. Nije znala sve što će slijediti, ali je znala komu izgovara svoje „da“, a to je bilo dovoljno za vjernost. Ni mi danas ne znamo što će nam donijeti četrdeset prvi dan. Ne znamo koja će se kušnja vratiti, koja će molitva biti uslišana, koja će se vrata otvoriti ili zatvoriti ni gdje ćemo ponovno susresti vlastitu slabost, ali možemo znati komu pripadamo.
Upravo je u tome naša velika sloboda: ne pripadamo strahu, prošlosti, grijehu, tuđim očekivanjima ni potrebi da sve držimo pod nadzorom; pripadamo Kristu. U krštenju je nad nama već izgovorena velika istina našega života. Nismo svoji u zatvorenome smislu samodostatnosti, nego smo pozvani živjeti kao oni koji pripadaju Kristu. Pavao kaže: „Ta kupljeni ste otkupninom“ (1 Kor 6,20). Ta otkupnina nije srebro ni zlato, nego Kristovo predanje na križu. Završetak pobožnosti zato nije trenutak u kojemu sebi trebamo obećati da ćemo od sada biti savršeni, nego trenutak u kojemu se ponizno ponovno predajemo Onome koji nas je otkupio.
Možda ćemo ponovno pasti, ali sada poznajemo put povratka. Ne trebamo se skrivati ni ostajati u očaju, nego ustati, pokajati se, pristupiti sakramentu pomirenja kada je potrebno i ponovno krenuti. Ako se vrati strah, sjetit ćemo se Gospodinovih riječi: „Ne boj se, jer ja sam s tobom.“ Ako se ponovno pojavi gorčina, osobu koja nas je povrijedila predat ćemo Bogu. Ako nas prošlost počne optuživati, pogledat ćemo prema križu. Ako nakon uspjeha dođe oholost, ponovno ćemo upitati: Tko je kao Bog? Pobožnost završava, ali sve što smo učili sada treba postati način na koji odgovaramo životu.
Prava se vjernost zato ne pokazuje samo u četrdesetodnevnoj pobožnosti, nego ponajprije četrdeset prvoga dana, kada više nema posebnoga naslova, kada nas nitko ne pita jesmo li molili i kada se vratimo svojim poslovima, obitelji, gužvi, računima, umoru i zahtjevnim odnosima. Upravo će se ondje pokazati što je u nama ostalo. Ako smo naučili zastati prije ljutite riječi, ranije primijetiti kušnju, prestati hraniti staru gorčinu, ponovno otvarati Sveto pismo, pristupiti ispovijedi koju smo dugo odgađali ili nekome iskreno reći „oprosti“, to je plod. Ako smo se nakon godina udaljenosti vratili Bogu, to je velika milost. Ne smijemo prezirati male plodove ni male početke. Bog ne traži da odjednom postanemo ono što još nismo, nego da ostanemo vjerni milosti koju smo primili.
Isus kaže: „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda“ (Iv 15,5). Važno je primijetiti taj redoslijed. Čovjek ne donosi rod kako bi zaslužio ostati u Kristu, nego ostaje u Kristu i upravo iz toga zajedništva nastaje rod. Ta nas istina oslobađa duhovnoga perfekcionizma. Ne moramo proizvesti vlastito savršenstvo kako bismo zaslužili Božju blizinu. Pozvani smo ostati uz Krista i dopustiti Njegovoj milosti da nas strpljivo oblikuje.
U Kristu ostajemo jednostavno i vjerno: slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem u Euharistiji, sakramentom pomirenja, osobnom molitvom, životom Crkve i djelotvornom ljubavlju prema bližnjemu. Ostajemo u Njemu razborito čuvajući svoje srce od onoga što nas vodi prema grijehu, prihvaćajući potreban odmor, tražeći pomoć kada je potrebna, ponovno ustajući nakon pada i zahvaljujući za svaki dar. U središtu svakoga dana može stajati jednostavno pitanje: „Isuse, kako danas mogu ostati u Tebi?“ To može biti najljepši nastavak našega puta nakon četrdesetoga dana.
Ne trebamo odmah tražiti novu pobožnost samo zato što se bojimo običnosti. Pobožnosti imaju dragocjeno mjesto u duhovnome životu, ali postoji opasnost da neprestano tražimo nov duhovni intenzitet, a nikada ne naučimo živjeti svakodnevnu vjernost. Bog nije prisutan samo u velikim molitvenim razdobljima. On nas čeka u pranju posuđa, na putu prema poslu, u razgovoru s djetetom, u telefonskom pozivu osobi koja nas treba, u strpljivosti prema starijemu čovjeku, u poštenju na radnome mjestu, u tišini pred svetohraništem i u odluci da ne uzvratimo kada smo povrijeđeni. Nazaret je također svet, a običan dan može postati sveto mjesto. Možda se pravi cilj ovih četrdeset dana otkriva upravo sada: ne živjeti samo posebne dane s Bogom, nego svaki dan živjeti s Bogom.
Sveti Mihael ostaje naš zagovornik, ali nas ne zadržava kod sebe, nego nas uvijek usmjerava prema Gospodinu. To je znak autentične pobožnosti prema anđelima i svetima: oni nas vode Kristu. Mihaelovo pitanje zato može ostati kratka molitva koju ćemo izgovoriti svaki put kada nešto pokuša zauzeti Božje mjesto. Kada dođe strah, oholost ili obeshrabrenje, kada mišljenje drugih postane važnije od Božje istine, kada nas grijeh pokušava uvjeriti da je jači od milosti, kada nam se budućnost učini izvan svakoga nadzora ili kada pomislimo da smo nezamjenjivi, upitajmo: Tko je kao Bog? I kada ponovno padnemo, odgovor ostaje isti: nitko nije kao Bog. Upravo zato uvijek postoji nada.
Završna molitva četrdesetoga dana
Gospodine Isuse Kriste, dolazim pred Tebe na završetku ovoga četrdesetodnevnog puta i priznajem da je sve što je tijekom ovih dana bilo dobro došlo od Tvoje milosti. Ako sam ostao vjeran, Ti si me držao; ako sam nešto razumio, Ti si mi dao svjetlo; ako sam nekome oprostio, Ti si proširio moje srce; ako sam ustao nakon pada, Ti si mi pružio ruku. Ako sam zatvorio neka vrata grijehu, Tvoja me milost osnažila, a ako još uvijek nisam ondje gdje bih želio biti, vjerujem da nisi dovršio svoje djelo u meni.
Danas Ti ne želim obećavati da više nikada neću pogriješiti jer bi takvo obećanje bilo izraz moje oholosti. Želim Ti predati srce koje se uvijek želi vraćati Tebi. Kada budem vjeran, neka sva slava pripadne Tebi, a kada budem slab, neka me moja slabost ponovno dovede k Tebi. Kada budem radostan, želim Ti zahvaljivati, a kada budem ranjen, želim najprije doći Tebi, a ne gorčini. Kada ne budem znao što trebam učiniti, želim tražiti Tvoju volju; kada budem kušan, želim se sjetiti komu pripadam; kada padnem, želim ustati, a kada uspijem, ne dopusti mi da zaboravim kako je sve dar Tvoje milosti.
Gospodine Isuse, ponovno Ti predajem cijeli svoj život, ono što razumijem i ono što još ne mogu razumjeti, svoju prošlost i budućnost, darove i slabosti, odnose, obitelj, posao, služenje, tijelo, vrijeme, riječi i odluke. Predajem Ti ono čega se još uvijek grčevito držim, sve čega se bojim, sve što želim i sve što trebam otpustiti. Ti budi Gospodin svega. Ne želim Te imati samo kao pomoćnika u ostvarivanju vlastitih planova, nego želim da uistinu budeš moj Gospodin. Ako moj plan nije Tvoj, promijeni ga; ako moje srce luta, vrati ga; ako me nešto odvaja od Tebe, pokaži mi; ako sam nešto stavio iznad Tebe, sruši taj lažni oltar. Ako me pozivaš na nešto novo, daruj mi hrabrost, a ako trebam ostati vjeran ondje gdje jesam, daruj mi postojanost. Neka se ova četrdesetodnevna molitva sada pretvori u moj svakodnevni život.
Posveta Bogu po zagovoru svetoga Mihaela
Sveti Mihaele Arkanđele, na kraju ovih četrdeset dana zahvaljujem Bogu za tvoj zagovor i primjer tvoje vjernosti. Ne želim te promatrati samo kao moćnoga ratnika, nego kao poniznoga služitelja koji cijelim svojim imenom svjedoči da jedino Bog zaslužuje klanjanje, potpuno predanje i prvo mjesto. Zagovaraj me da tu istinu nikada ne zaboravim. Kada me oholost poželi postaviti u središte, kada me strah pokuša učiniti svojim robom, kada me prošlost optužuje, kušnja obećava lažnu slobodu, ljudsko mišljenje postaje važnije od istine ili poželim kontrolirati ono što trebam predati, podsjeti me na pitanje: Tko je kao Bog? Kada se obeshrabrim zato što još nisam stigao do cilja, ponovno me usmjeri prema Gospodinu.
Ne želim se više bojati tame nego što vjerujem Svjetlu, ne želim više gledati zlo nego Krista niti više govoriti o duhovnoj borbi nego što živim Evanđelje. Pomozi mi da svaka moja borba završi većom vjernošću Isusu.
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Završetak četrdesetodnevnoga hoda
Gospodine, četrdeset dana je završilo, ali ja ne želim otići. Ne želim završiti molitvu riječima: „Sada je gotovo“, nego Ti reći: „Sada nastavljamo.“ Sutra ću se ponovno probuditi i možda neću osjetiti ništa posebno, ali Ti ćeš biti Bog. Vratit ću se svojim obvezama, možda će me netko povrijediti, možda će se vratiti stara kušnja, primit ću lijepu vijest ili neću dobiti odgovor kojemu sam se nadao, bit ću snažan ili ću ponovno upoznati svoju slabost, ali Ti ćeš u svemu ostati Bog. Zato više ne želim graditi sigurnost na tome kakav će biti moj sutrašnji dan, nego na tome tko si Ti.
Ti si vjeran kada sam ja nestalan, milosrdan kada padnem, istina kada se izgubim u vlastitim mislima, svjetlo kada ne vidim put i snaga kada se umorim. Ti si Otac kada se bojim i Spasitelj kada otkrijem da ne mogu spasiti samoga sebe. Ti si Gospodin i to mi je dovoljno. Ako sam tijekom ovih četrdeset dana naučio samo jednu istinu, neka to bude spoznaja da ja ne moram biti Bog. Ne moram sve razumjeti, nositi i kontrolirati niti trebam vjerovati da nikada ne smijem pasti. Trebam pripadati Onome koji me nakon svakoga pada ponovno podiže.
Zato danas ključeve svojega srca predajem Kristu, a ne strahu, grijehu, prošlosti, ljudima ili vlastitome egu. Isuse, neka Tvoje ime bude iznad svakoga imena u mojem životu, Tvoja riječ jača od svake laži, Tvoj križ veći od moje krivnje, Tvoje uskrsnuće veće od svih mojih završetaka, a Tvoja ljubav moje konačno utočište.
Marijo, Majko Isusova i Kraljice anđela, primi ovu završnu molitvu i uvijek nas vodi svojemu Sinu. Sveti Mihaele Arkanđele, zagovaraj nas da ostanemo vjerni do kraja. Anđele čuvaru, prati nas na našemu svakodnevnom putu. Duše Sveti, dovrši u nama ono što si započeo.
Kada nakon ovih četrdeset dana ponovno dođe bitka, ne želim najprije pitati jesam li dovoljno snažan, nego podignuti pogled prema Bogu i ispovjediti da je Gospodin moja snaga. Kada dođe kušnja, reći ću: „Kristu pripadam.“ Kada padnem, odlučit ću ustati i vratiti se Ocu. Kada pobijedim, Njemu ću dati svu slavu. Kada ne budem razumio, vjerovat ću, a kada više ništa ne budem mogao izgovoriti, reći ću: „Isuse, uzdam se u Tebe.“
Neka posljednje riječi ovoga četrdesetodnevnog puta ne budu riječi završetka, nego ispovijest vjere s kojom želimo nastaviti cijeli svoj život: Bog je prvi, Krist je Gospodin, Njemu pripadam i u Njemu želim ostati. „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ (Rim 8,35). Neće nas rastaviti ni strah, ni kušnja, ni prošlost, ni slabost, ni neizvjesnost budućnosti jer posljednju riječ ima Bog. Zato zajedno sa svetim Mihaelom danas i svakoga budućeg dana ispovijedamo:
TKO JE KAO BOG?
NITKO NIJE KAO BOG!