Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (sv. Mihael Drinovci, BiH)
DVADESET DEVETI DAN – 17.09.
Pobjeda počinje poniznošću
Riječ Božja
„Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas!“ (Jak 4,6-7)
Dvadeset devetoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do same dubine duhovne borbe – poniznosti pred Bogom. Prošli smo kroz strah, obeshrabrenje, stare rane, kušnje, čekanje i borbu s mislima, ali ispod mnogih naših unutarnjih borbi može se skrivati jedno vrlo jednostavno pitanje: tko će biti Bog mojega života? Upravo je zato sveti Mihael tako snažan znak kršćanske poniznosti. Njegovo ime nije usmjereno na njega samoga. Mi-ka-El znači: „Tko je kao Bog?“ To nije samo pitanje nego ispovijest: nitko nije kao Bog. Nijedan anđeo, nijedan čovjek, nijedna vlast, nijedna sila – i nisam ja.
Oholost često zamišljamo kao očitu umišljenost čovjeka koji misli da je bolji od svih drugih. Ali ona može biti mnogo skrivenija. Oholost se pojavljuje svaki put kada želimo zauzeti mjesto koje pripada Bogu. Kada moramo imati kontrolu nad svime. Kada ne možemo priznati pogrešku. Kada nam je teško tražiti pomoć. Kada se opravdavamo prije nego što saslušamo drugoga. Kada ne možemo podnijeti da netko drugi bude pohvaljen. Kada nas tuđi uspjeh boli. Kada moramo imati posljednju riječ. Kada se u sebi uspoređujemo i zaključujemo da smo duhovniji, mudriji ili bolji. Ali oholost se može skrivati čak i iza osjećaja manje vrijednosti ako smo toliko zaokupljeni sobom, svojim neuspjehom i vlastitom slikom da više ne možemo gledati Boga. Poniznost zato nije misliti loše o sebi. Poniznost je živjeti u istini pred Bogom.
Ponizan čovjek može znati da nešto radi dobro. Može prepoznati svoje darove. Može primiti pohvalu. Može voditi, poučavati, stvarati i donositi velike odluke. Ali zna odakle dolazi ono što ima. Pavao pita: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7). To pitanje mijenja pogled na cijeli život. Inteligencija, sposobnosti, zdravlje, prilike, ljudi koji su nas oblikovali, darovi, služba, čak i vrijeme koje imamo – koliko smo toga doista sami sebi dali? Sve postaje milost. Tada zahvalnost postaje prirodan odgovor poniznoga srca.
Jedna od najvećih opasnosti u duhovnom životu pojavljuje se upravo nakon pobjede. Dok se borimo, znamo da trebamo Boga. Kada dođe uspjeh, lako počnemo vjerovati da smo pobijedili svojom snagom. Dok smo slabi, molimo. Kada stvari krenu dobro, molitva se može skratiti. Dok ne znamo što učiniti, tražimo savjet. Kada steknemo iskustvo, možemo početi misliti da više nemamo što čuti.
Zato Sveto pismo upozorava: „Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost“ (Izr 16,18).
Nije problem u uspjehu. Problem počinje kada dar zaboravi Darivatelja.
Sjetimo se kralja Davida. Kao mladić stoji pred Golijatom potpuno svjestan da pobjeda dolazi od Boga: „Sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke“ (usp. 1 Sam 17,47). David ne pobjeđuje zato što sebe smatra najvećim ratnikom. Pobjeđuje jer zna tko je Bog.
Ali kasnije, kada je kraljevstvo učvršćeno i David moćan, dolaze drugačije kušnje. Čovjek koji je nekada ovisio o Bogu može početi vjerovati vlastitoj poziciji. To je upozorenje svakome tko dugo služi Bogu: jučerašnja poniznost ne jamči današnju poniznost.
Svaki dan ponovno biramo tko će biti u središtu.
Upravo zato nas sveti Mihael svojim imenom neprestano vraća na početak: Tko je kao Bog?
Ne ja. To je jedna od najslobodnijih rečenica koju možemo izgovoriti. Ne moram sve znati. Ne moram sve razumjeti. Ne moram svima pomoći. Ne moram svima biti potreban. Ne moram sve držati pod kontrolom. Ne moram biti bez pogreške. Ne moram spasiti svijet. Već postoji Spasitelj. I nisam ja. Koliko tereta pada s naših ramena kada to prihvatimo.
Ponekad iza pretjerane odgovornosti stoji skrivena oholost. Mislimo da bez nas ništa neće funkcionirati. Ako se ja ne pobrinem, sve će propasti. Ako ja ne odgovorim, nitko neće. Ako ja nisam prisutan, stvari neće biti dobro učinjene. Možda smo doista odgovorni za mnogo toga, ali postoji granica između odgovornosti i potrebe da budemo nezamjenjivi.
Poniznost može reći: „Netko drugi to može učiniti.“ Poniznost zna delegirati. Poniznost zna odmoriti. Poniznost zna pitati. Poniznost zna reći: „Ne znam.“ Koliko su te dvije riječi ponekad teške. Ne znam. A ipak mogu vjerovati.
To je posebno važno u duhovnim stvarima. Kada čovjek počne ozbiljnije moliti, čitati Sveto pismo, primati duhovne darove ili služiti drugima, može se pojaviti vrlo suptilna kušnja: osjećaj da sada vidi ono što drugi ne vide. Tada počinje prosuđivati tuđu vjeru, molitvu, duhovnost i odluke. Umjesto da ga blizina Boga učini milosrdnijim, ona postane razlog uspoređivanja.
Ali što smo bliže istinskom svjetlu, to jasnije vidimo vlastitu potrebu za milošću.
Petar nakon čudesnoga ulova ribe ne govori Isusu: „Znao sam da sam poseban.“ Pada pred Njega i govori: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5,8). Susret s Božjom veličinom ne proizvodi samoprezir, nego istinu. Petar vidi i Božju svetost i vlastitu malenost.
A Isus ga ne odbacuje. Govori mu: „Ne boj se!“ I upravo takvoga Petra poziva.
Bog ne traži savršene ljude koji Ga ne trebaju. Traži ljude koji znaju da Ga trebaju.
Zato slabost koju smo toliko puta htjeli sakriti može postati mjesto susreta s milošću. Pavao moli da mu se ukloni „trn“, ali čuje: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9). Pavao tada dolazi do paradoksalne slobode. Više ne mora dokazivati da je uvijek snažan.
Može priznati slabost jer njegova vrijednost više ne ovisi o slici koju ostavlja pred ljudima.
Oholost govori: „Ne smiju vidjeti da sam slab.“ Poniznost govori: „Bog već zna da sam slab i ipak me ljubi.“
To ne znači izlagati svima sve svoje slabosti. Razboritost ostaje potrebna. Ali znači prestati živjeti život u kojemu stalno moramo održavati sliku savršenstva. To je posebno važno kada pogriješimo.
Oholost se teško ispričava jer se boji gubitka slike o sebi. Zato traži objašnjenja: „Da, pogriješio sam, ali...“ I iza toga „ali“ često dolazi optužnica protiv drugoga. Poniznost može stati. Pogledati čovjeka. I reći: „Pogriješio sam. Oprosti mi.“ Bez obrane. To je velika duhovna pobjeda. Ponekad je potrebno više snage iskreno priznati pogrešku nego pobijediti u raspravi.
Isus nam daje najdublju sliku poniznosti. Pavao piše da Krist, premda je bio u Božjem obličju, „oplijeni sam sebe uzevši lik sluge“ i „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (usp. Fil 2,6-8). Kršćanska poniznost zato nije slabost. Isusova poniznost ima snagu kleknuti i prati noge. To je snaga koja ne mora dokazivati da je snažna. Učenici se prepiru tko je najveći. Isus uzima ubrus. Oni traže položaj. On pere noge. Oni pitaju tko će sjediti zdesna i slijeva. On govori o kaležu i služenju.
Logika Božjega kraljevstva potpuno je drugačija od logike svijeta.
„Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj“ (usp. Mt 20,26).
Tu ponovno razumijemo svetoga Mihaela. Njegova veličina nije u tome što sebe stavlja u središte. Njegovo ime cijelo njegovo biće usmjerava prema Bogu: Tko je kao Bog? Nitko.
Zato prava pobožnost svetom Mihaelu ne bi nas trebala učiniti ljudima opsjednutima snagom, neprijateljima i duhovnim autoritetom. Trebala bi nas učiniti poniznijima pred Bogom.
Ako nakon molitve postajemo oholiji, nešto smo pogrešno razumjeli.
Ako mislimo da smo bolji od drugih zato što više molimo, promašili smo smisao molitve.
Ako nam duhovni darovi služe da se osjećamo važnima, zaboravili smo Darivatelja.
Ako znanje Svetoga pisma koristimo kako bismo ponižavali druge, Riječ još nije dovoljno sišla u naše srce.
Istinska blizina Boga rađa zahvalnošću, strahopoštovanjem, milosrđem i spremnošću služiti.
Ivan Krstitelj izgovara jednu od najljepših rečenica duhovnoga života: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ (Iv 3,30) To nije mržnja prema sebi. Ivan zna tko je. Zna svoje poslanje. Ali zna i da nije Mesija. Kakva sloboda. Ne moram biti Krist. Mogu biti onaj koji pokazuje prema Kristu.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas stajem pred Tebe bez maski. Ti znaš koliko mi je potrebno priznanje, koliko me ponekad boli kada drugi dobiju pohvalu, koliko želim imati pravo, koliko mi je teško priznati pogrešku i koliko se bojim da će drugi vidjeti moje slabosti.
Oprosti mi kada sam darove koje si mi dao počeo smatrati svojima.
Oprosti mi kada sam se uspoređivao.
Kada sam sebe uzdizao iznad drugih.
Kada sam druge umanjivao kako bih se ja osjećao većim.
Kada sam želio kontrolirati ono što pripada Tebi.
Kada sam mislio da sve ovisi o meni.
Oslobodi me potrebe da budem najveći. Daj mi radost da budem Tvoj.
Nauči me primiti pohvalu bez oholosti i kritiku bez raspadanja.
Nauči me priznati darove bez hvalisanja i slabosti bez samoprezira.
Daj mi poniznost koja živi u istini.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, ti čije ime ne uzvisuje tebe nego Boga, izmoli mi ponizno srce. Kada poželim biti veći od drugih, podsjeti me komu pripada sva slava. Kada ne mogu priznati pogrešku, izmoli mi hrabrost reći istinu. Kada me tuđi uspjeh zaboli, nauči me zahvaliti Bogu za dobro koje čini u drugome. Kada mislim da sve ovisi o meni, neka tvoje ime ponovno prođe mojim srcem: Tko je kao Bog? Nisam ja. I ne moram biti.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Bogom iskreno pogledati jedno mjesto na kojemu mi je teško biti malen. Možda je to potreba da imam posljednju riječ. Možda teško prihvaćam ispravak. Možda se uspoređujem. Možda želim priznanje za ono što činim. Možda me smeta kada netko drugi uspije. Možda ne želim tražiti pomoć. Možda sam pogriješio prema nekome, ali još uvijek tražim razlog da se ne ispričam.
Danas ću napraviti jedan konkretan čin poniznosti. Ne zato da bih sebe ponizio. Nego da bih Boga ponovno stavio na prvo mjesto.
Gospodine, ako imam dar – hvala Ti. Ako imam službu – ona je Tvoja. Ako imam znanje – primio sam ga. Ako mogu pomoći drugima – Ti si mi dao mogućnost. Ako ljudi vide dobro u meni – neka kroz njega vide Tebe.
Ako me ne primijete – nauči me biti vjeran i kada nitko ne plješće.
Ako netko drugi učini nešto bolje od mene – nauči me radovati se.
Ako pogriješim – daj mi snagu priznati.
Ako ne znam – daj mi slobodu reći: „Ne znam.“
Ako trebam pomoć – daj mi poniznost tražiti je.
Ako sam uspješan – sačuvaj me od zaborava Tebe.
Ako padnem – sačuvaj me od očaja.
Jer i oholost i očaj mogu imati isti korijen: pretjerano gledanje sebe. Ja želim gledati Tebe.
Sveti Mihaele Arkanđele, neka tvoje ime postane molitva mojega srca.
Kada me pohvale: Tko je kao Bog?
Kada uspijem: Tko je kao Bog?
Kada mi je povjerena odgovornost: Tko je kao Bog?
Kada primim duhovni dar: Tko je kao Bog?
Kada pomislim da sam nezamjenjiv: Tko je kao Bog?
Kada poželim imati posljednju riječ: Tko je kao Bog? Nitko. Samo Bog.
Marijo, ponizna službenice Gospodnja, koja si mogla reći: „Velika mi djela učini Svesilni“, a ipak sve pripisati Njemu, nauči me istoj poniznosti. Duše Sveti, pokaži mi skrivenu oholost koju sam naučio opravdavati.
Isuse, učini moje srce sličnim svome. Ne želim biti velik bez Tebe.
Ne želim biti važan pred ljudima, a malen u ljubavi.
Ne želim pobijediti u raspravi, a izgubiti brata.
Ne želim imati darove, a izgubiti poniznost.
Ne želim govoriti o Tebi, a u središte stavljati sebe.
Želim moći iskreno reći: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“
Jer najveća pobjeda svetoga Mihaela sadržana je već u njegovu imenu.
Nije rekao: „Pogledajte mene.“ Njegovo ime zauvijek govori: „Tko je kao Bog?“
I srce koje to iskreno prihvati više ne mora dokazivati svoju veličinu.
Dovoljno mu je pripadati Velikomu Bogu.
„Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti.“ (Jak 4,10)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!