Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (sv. Mihael Trsat)
DVADESET OSMI DAN – 16.09.
Ne preziri male korake
Riječ Božja
„Tko je prezirao dan skromnih početaka?“ (usp. Zah 4,10)
Dvadeset osmoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jedne vrlo tihe, ali snažne duhovne kušnje – obeshrabrenja. Ono se često ne pojavljuje kao otvorena pobuna protiv Boga. Ne govori nam nužno da prestanemo vjerovati. Mnogo češće šapće: „Nema smisla.“ Moliš, a ne vidiš promjenu. Trudiš se, a ponovno otkrivaš iste slabosti. Radiš na odnosu, a pomaci su mali. Pokušavaš promijeniti naviku, pa ponovno padneš. Služiš, a plodovi nisu onakvi kakve si očekivao. Dugo čekaš odgovor. Nakon nekoga vremena više ne govoriš: „Ne vjerujem Bogu“, nego nešto što može biti jednako opasno: „Čemu se više truditi?“
Jučer smo govorili o strahu koji nas želi zaustaviti prije nego što krenemo. Obeshrabrenje djeluje drugačije. Ono nas pokušava zaustaviti nakon što smo već krenuli. Strah govori: „Nemoj ni pokušati.“ Obeshrabrenje govori: „Pokušao si i vidiš da nema smisla.“ Zato je ono posebno opasno nakon dužega razdoblja molitve, služenja, rada na sebi ili borbe protiv grijeha.
Prorok Zaharija govori narodu koji se suočava upravo s takvim iskustvom. Nakon povratka iz progonstva obnavlja se Hram, ali ono što nastaje ne izgleda veličanstveno kao nekada. Postoji opasnost uspoređivanja sadašnjega malog početka s prošlom slavom. I tada dolazi Božja riječ: „Tko je prezirao dan skromnih početaka?“ Mi često preziremo ono malo.
Želimo veliko obraćenje, a Bog počinje jednom odlukom. Želimo potpuno iscjeljenje odnosa, a Bog počinje jednim iskrenim razgovorom. Želimo dubok molitveni život, a Bog počinje s deset minuta vjernosti. Želimo se potpuno osloboditi neke slabosti, a Bog nas danas poziva da pobijedimo samo sljedeću kušnju. Želimo vidjeti cijeli put, a On daje svjetlo za jedan korak.
I zato ponekad ne prepoznajemo Božje djelovanje jer izgleda premaleno.
Ali gotovo sve veliko u Božjem kraljevstvu počinje malo. Isus uspoređuje Kraljevstvo s gorušičinim zrnom, „najmanjim od svega sjemenja“, koje poslije izraste (usp. Mt 13,31-32). Govori o kvascu skrivenom u tijestu. Bog voli početke koji se gotovo ne vide. Betlehem je malen. Nazaret je nevažan. Dvanaestorica učenika nisu ljudi koje bi svijet izabrao za promjenu povijesti. Križ izgleda kao poraz. Grob izgleda kao kraj. A Bog upravo ondje počinje.
Obeshrabrenje ima jednu vrlo opasnu naviku: mjeri cijeli put prema današnjem osjećaju. Danas sam umoran, dakle ništa ne napreduje. Danas mi je molitva suha, dakle udaljio sam se od Boga. Danas sam ponovno osjetio staru kušnju, dakle nisam se promijenio. Danas odnos ponovno boli, dakle ništa se ne može popraviti. Ali osjećaj nije konačna procjena stvarnosti.
Sjeme pod zemljom ne izgleda kao stablo. To ne znači da je mrtvo.
Ponekad upravo kada izvana ne vidimo mnogo, Bog radi u dubini.
To ne znači da trebamo svaku stagnaciju proglasiti skrivenim Božjim djelovanjem. Ponekad nešto treba promijeniti. Ponekad način na koji pokušavamo nije dobar. Ponekad trebamo pomoć, savjet, novu odluku ili drugačiji pristup. Ali razlučivanje je nešto sasvim drugo od obeshrabrenja. Razlučivanje pita: „Što trebam promijeniti?“ Obeshrabrenje zaključuje: „Ništa nema smisla.“ Prvo otvara vrata. Drugo ih zatvara.
U Knjizi Nehemijinoj vidimo kako neprijatelji pokušavaju zaustaviti obnovu jeruzalemskih zidina upravo obeshrabrivanjem. Rugaju se graditeljima: „Što rade ti jadni Židovi?... Zar će oživjeti kamenje iz hrpa praha?“ (usp. Neh 3,34). Drugim riječima: pogledajte kako je vaš posao beznačajan. Pogledajte ruševine. Pogledajte koliko još treba napraviti.
To je glas obeshrabrenja. Uvijek pokazuje koliko još nedostaje. Rijetko pokazuje koliko je Bog već učinio. Možda se zato danas trebamo osvrnuti ne kako bismo se vratili u prošlost, nego kako bismo vidjeli put koji smo već prošli. Možda još nisi ondje gdje želiš biti.
Ali jesi li ondje gdje si bio prije godinu dana?
Možda se još uvijek boriš s istom slabošću, ali reagiraš li danas jednako kao prije?
Možda još uvijek osjećaš ljutnju, ali traje li ona jednako dugo? Možda još padaš, ali vraćaš li se Bogu brže? Možda još nemaš odgovor na svoju molitvu, ali jesi li kroz čekanje naučio nešto o povjerenju? Možda rana još boli, ali upravlja li tobom kao nekada?
Ne preziri ono što je milost već učinila samo zato što djelo još nije dovršeno.
Pavao govori Filipljanima: „Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa“ (Fil 1,6). Kako je važna riječ: otpoče. Mi smo nedovršeno djelo. Bog još radi.
Ponekad se prema sebi ponašamo kao da bismo već trebali biti završeni. Bog zna da nismo.
To ne znači opravdavati grijeh. To znači imati strpljenja s procesom posvećenja.
Neprijatelj često koristi naše padove kako bi nas uvjerio da odustanemo od cijeloga puta. Učinio si jednu pogrešku pa govori: „Sve si uništio.“ Preskočio si jedan dan molitve: „Eto, ponovno si isti.“ Prekršio si odluku: „Nemaš karakter.“ Pao si u staru slabost: „Sve prethodno bilo je lažno.“ Ali jedan pogrešan korak ne briše cijeli prijeđeni put. Ako si krenuo u pogrešnom smjeru, okreni se. To je obraćenje.
Ne moraš zbog jednoga pada ponovno graditi identitet grešnika kojemu nema pomoći.
Ustani i nastavi.
Mudre izreke govore: „Jer sedam puta padne pravednik i opet ustane“ (Izr 24,16). Zanimljivo je da pravednika ne opisuje čovjek koji nikada nije pao. Opisuje čovjeka koji ustaje.
Možda je upravo to svetost u nekim razdobljima života. Ustati. Ponovno. I ponovno. I ponovno. Ne zato što je grijeh nevažan, nego zato što je Božje milosrđe veće od našega očaja.
Sveti Mihael danas ponovno govori svojim imenom: Tko je kao Bog? Obeshrabrenje nije Bog. Moj trenutačni osjećaj nije Bog. Moj neuspjeh nije Bog. Statistika mojega napretka nije Bog. Tuđe mišljenje o meni nije Bog. Samo Bog zna cijelu priču. Samo On vidi sjeme koje još nije probilo zemlju. Samo On zna što može nastati iz moje male vjernosti.
Zato sveti Mihael nije poziv da postanemo opsjednuti duhovnom borbom, nego da se uvijek ponovno vratimo Bogu. Kršćanin ne pobjeđuje zato što neprestano gleda neprijatelja. Pobjeđuje jer se drži Krista.
Možda se upravo tu krije jedna od najvećih zamki obeshrabrenja: toliko gledamo sebe da prestanemo gledati Boga. Koliko sam napredovao? Koliko sam dobro molio? Koliko sam snažan? Zašto još uvijek imam ovu slabost? Zašto nisam svetiji?
Sve se ponovno vrti oko mene. A Mihael pita: „Tko je kao Bog?“ Podigni pogled. Nije tvoja snaga temelj nade. Bog je.
Pavao je znao što znači nastavljati. Govori: „Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim“ (Fil 3,13-14). Apostol ne govori: „Već sam stigao.“ Govori: „Idem dalje.“
To je riječ za danas. Ne moraš danas stići. Trebaš nastaviti. Možda je korak malen.
Ali malen korak u pravom smjeru i dalje je korak.
Ponekad želimo velike duhovne pobjede, a Bog od nas traži običnu vjernost: ustati, pomoliti se, otići na misu, pristupiti ispovijedi kada je potrebno, obaviti posao, nazvati čovjeka kojemu smo obećali, održati riječ, ne odgovoriti ljutito, ponovno oprostiti, odbiti jednu kušnju, učiniti jedno dobro djelo koje nitko neće vidjeti. Tako se gradi život. Ne samo velikim trenucima.
Nego tisućama malih „da“.
Isus govori: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran“ (Lk 16,10). Mi često čekamo veliko kako bismo pokazali vjernost, a Bog nas pita što činimo s malim koje je već stavio pred nas. Možda nikada nećeš imati veliki trenutak mučeništva. Ali svaki dan možeš umrijeti malom dijelu svojega egoizma.
Možda nikada nećeš učiniti nešto što će vidjeti tisuće ljudi. Ali možeš danas biti strpljiv prema jednome čovjeku.
Možda ne možeš riješiti cijeli problem svoje obitelji. Ali možeš prestati dodavati novu vatru starom sukobu.
Možda ne možeš promijeniti cijeli svoj život danas. Ali možeš donijeti jednu dobru odluku.
Ne preziri to. Bog ne prezire male početke.
Sjeti se udovičina dara. Drugi daju velike iznose, a siromašna udovica stavlja dva novčića. Isus upravo nju primjećuje (usp. Mk 12,41-44). Ljudi gledaju veličinu dara. Bog vidi srce koje daje. Možda danas nemaš mnogo snage. Daj Bogu ono malo što imaš.
Možda nemaš veliku vjeru. Reci: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Mk 9,24).
Možda nemaš dugu molitvu. Reci samo: „Isuse, ostani sa mnom.“
I to može biti dovoljno za sljedeći korak.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim svoje obeshrabrenje. Ti znaš područja u kojima sam očekivao bržu promjenu. Znaš koliko sam puta rekao da ću nešto promijeniti i ponovno otkrio svoju slabost. Znaš molitve čije plodove još ne vidim, odnose koji još nisu obnovljeni, borbe koje još nisu završene i vrata koja još nisu otvorena.
Oprosti mi kada sam zbog toga prezirao ono malo što već činiš.
Oprosti mi kada sam svoj život mjerio samo prema onome što još nedostaje.
Otvori mi oči da vidim milost koja je već djelovala.
Pokaži mi gdje sam bio, gdje sam sada i kamo me još vodiš.
Kada padnem, ne dopusti mi da ostanem ležati.
Kada pogriješim, nauči me ispraviti.
Kada sam umoran, nauči me odmoriti.
Kada ne vidim plod, nauči me ostati vjeran.
Kada trebam promijeniti smjer, daj mi poniznost da ga promijenim.
Ali kada samo trebam ustrajati, ne dopusti da odustanem zato što rezultat nije došao brzo.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada mi obeshrabrenje govori da ništa nema smisla. Kada gledam koliko još nedostaje, pomozi mi vidjeti koliko je Bog već učinio. Kada zbog jednoga pada želim odbaciti cijeli put, podsjeti me da mogu ponovno ustati. Kada svojom snagom pokušavam izmjeriti budućnost, neka tvoje ime ponovno odjekne: Tko je kao Bog?
Moja slabost nije Bog. Moj pad nije Bog. Moje obeshrabrenje nije Bog. Moja procjena vlastitoga napretka nije Bog. Bog ima posljednju riječ.
Današnja odluka i završna molitva
Danas neću pokušavati promijeniti cijeli svoj život. Pitat ću samo: „Gospodine, koji je moj sljedeći vjerni korak?“ A kada ga prepoznam, učinit ću ga. Možda će biti malen. Ali učinit ću ga. Ako trebam nekome oprostiti, počet ću molitvom za njega.
Ako trebam ponovno započeti molitvu, odvojit ću nekoliko minuta.
Ako trebam ispovijed, prestat ću je odgađati.
Ako trebam nekome reći „oprosti“, izgovorit ću to.
Ako trebam završiti nešto što stalno odgađam, učinit ću prvi dio.
Ako ponovno dođe kušnja, neću se danas boriti sa svim budućim kušnjama.
Borit ću se s ovom jednom.
Gospodine, oslobodi me potrebe da sve bude veliko. Nauči me svetosti malih stvari.
Nauči me zahvaliti za mali napredak.
Nauči me primijetiti jedan izliječeni dio srca. Jednu drugačiju reakciju. Jedan dan vjernosti.
Jedan oprost. Jedno „ne“ grijehu. Jedno „da“ Tebi.
Kada mi neprijatelj kaže: „Pogledaj koliko ti još nedostaje“, želim odgovoriti: „Pogledaj koliko je Bog već učinio.“
Kada kaže: „Ponovno si pao“, odgovorit ću: „Ponovno ću ustati.“
Kada kaže: „Preslab si“, odgovorit ću: „Božja snaga se u slabosti usavršuje.“
Kada kaže: „Nema smisla nastaviti“, odgovorit ću: „Krist je moj cilj i danas ću napraviti još jedan korak.“
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj me od obeshrabrenja koje želi zaustaviti ono što Bog tek gradi. Marijo, koja si godinama živjela skrivenu vjernost Nazareta prije nego što je svijet razumio što Bog čini, nauči me vjernosti u malome. Duše Sveti, obnovi moju ustrajnost.
Ne trebam danas vidjeti cijelo stablo.
Dovoljno je da ne iskopam sjeme samo zato što još nije niknulo.
Ne trebam danas završiti cijeli put.
Dovoljno je da napravim sljedeći korak.
Jer Bog ne traži od mene sutrašnju vjernost danas. Traži današnje „da“.
I zato danas neću odustati. Ne zato što sam siguran u vlastitu snagu.
Nego zato što vjerujem Onomu koji je započeo dobro djelo i koji ga može dovršiti.
„Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga.“ (usp. Fil 1,6)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!