Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Samostan Monfortanaca Blato, Zagreb)
25. DAN - 13.09.
Ostani mu vjeran i u čekanju
Riječ Božja
„U Boga se uzdaj, dušo moja, jer od njega mi dolazi nada.“ (usp. Ps 62,6)
Dvadeset petoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jedne od najtežih kušnji vjere – čekanja. Postoje borbe u kojima znamo što trebamo učiniti: oprostiti, prekinuti s grijehom, izgovoriti istinu, postaviti granicu, moliti, djelovati. Ali postoje i razdoblja u kojima smo učinili ono što smo mogli, a odgovor još ne dolazi. Molili smo, možda dugo. Tražili smo. Kucali. Postili. Predali nakanu. I ništa se ne događa onako kako smo očekivali. Upravo tada započinje jedna tiša duhovna borba: hoću li vjerovati Bogu samo kada razumijem što radi ili ću ostati uz Njega i kada ne razumijem?
Jučer smo prošlost predavali Bogu i slušali Njegovo obećanje: „Evo, činim nešto novo.“ Danas se pojavljuje pitanje: A što kada to novo još ne vidim? Što kada sam prošlost predao, ali vrata budućnosti još nisu otvorena? Što kada između staroga koje je završilo i novoga koje još nije započelo postoji dugo razdoblje tišine? Upravo je to mjesto na kojemu se oblikuje vjera.
Abraham je dobio obećanje, ali nije odmah dobio sina. Između riječi i njezina ispunjenja prolaze godine. David je pomazan za kralja, ali ne sjeda odmah na prijestolje. Između pomazanja i kraljevanja dolaze špilje, progonstvo i Saul. Josip sanja da će se njegova braća jednom pokloniti pred njim, ali prije ostvarenja sna dolaze jama, ropstvo, lažna optužba i zatvor. Izrael dobiva obećanje zemlje, ali između Egipta i obećane zemlje nalazi se pustinja. Čini se da u Svetom pismu Bog često između obećanja i ispunjenja stavlja vrijeme.
Mi bismo najradije preskočili upravo taj dio. Želimo obećanje, a zatim ostvarenje.
Bog često dopušta i čekanje. Zašto?
Ne zato što uživa gledati našu muku. Nego zato što Bog ne priprema samo ono što nam želi dati. On često priprema i nas za ono što želi dati.
Josip sa sedamnaest godina prima san, ali sedamnaestogodišnji Josip još nije čovjek kojemu se može povjeriti Egipat. Između sna i palače mora se oblikovati karakter. Mora naučiti služiti kada nitko ne plješće, ostati vjeran kada ga nitko ne vidi, odbiti grijeh kada bi mu bilo lakše pristati, preživjeti nepravdu bez pretvaranja u ogorčena čovjeka i upravljati malim prije nego što mu se povjeri veliko. Zatvor mu sigurno nije izgledao kao put prema obećanju. Ali upravo ondje Bog oblikuje čovjeka koji će jednoga dana moći nositi ono što je vidio mnogo godina prije. Možda i mi ponekad molimo: „Gospodine, kada ćeš mi dati ono što si stavio u moje srce?“, a Bog radi nešto dublje: priprema srce koje će to moći nositi.
To ipak ne znači da je svaka naša želja Božje obećanje. Tu trebamo biti ponizni. Ponekad ono što nazivamo „obećanjem“ zapravo je naša snažna želja. Zato smo jučer i prethodnih dana učili razlučivati. Boga ne možemo obvezati vlastitim očekivanjima. Kršćanska vjera nije tehnika kojom ćemo dovoljno snažnom molitvom prisiliti Boga da učini ono što smo zamislili.
Isus nam pokazuje nešto mnogo dublje u Getsemaniju: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39).
U toj molitvi nema manjka vjere. Upravo suprotno.
To je možda jedna od najdubljih molitava povjerenja.
Isus govori Ocu što želi, ali želju ne pretvara u ultimatum. Ne govori: „Ako me voliš, učinit ćeš ono što tražim.“ Govori: „Ne moja, nego Tvoja volja.“
I mi možemo Bogu govoriti vrlo konkretno što želimo. Možemo moliti za ozdravljenje, posao, brak, dijete, pomirenje, obraćenje voljene osobe, oslobođenje od neke teškoće, otvaranje vrata služenja ili rješenje problema. Ne moramo glumiti ravnodušnost. Ali u središtu kršćanske molitve uvijek ostaje: „Oče, vjerujem da vidiš više nego ja.“
Tu čekanje postaje mjesto borbe protiv jedne vrlo stare kušnje: sumnje u Božju dobrotu.
Zmija u Edenu upravo to radi. Ne počinje tvrdnjom da Bog ne postoji. Mnogo suptilnije ubacuje pitanje o Njegovu karakteru. Je li Bog doista dobar? Ne uskraćuje li vam nešto? Možda biste bili sretniji kada biste sami uzeli ono što vam ne daje.
I nama ista laž može doći u čekanju. „Da te Bog voli, već bi odgovorio.“ „Da mu je stalo, ovo se ne bi događalo.“ „Drugi su dobili, a ti nisi.“ „Moraš sam uzeti stvar u svoje ruke.“
Upravo tada čekanje postaje duhovna borba.
Abraham i Sara to dobro poznaju. Bog obećava sina, ali godine prolaze. I tada pokušavaju ljudskim putem ubrzati ono što je Bog obećao (usp. Post 16). Kada čekanje postane preteško, javlja se napast: „Možda trebam pomoći Bogu.“
Koliko puta to činimo? Molimo Boga da vodi neku situaciju, a onda iz straha počnemo manipulirati ljudima. Molimo za odnos, a zatim pokušavamo kontrolirati drugu osobu. Molimo za službu, a zatim sami otvaramo vrata koja Bog nije otvorio. Molimo za pravdu, a onda počnemo sami kažnjavati. Molimo da Bog nešto riješi, ali ne možemo podnijeti Njegov ritam pa preuzmemo upravljanje.
Sveti Mihael ponovno pred nas stavlja svoje ime: Tko je kao Bog? Nisam ja.
Ne poznajem cijelu priču. Ne vidim sutra. Ne znam sve posljedice onoga što danas želim.
Ne znam što Bog istodobno radi u srcima drugih ljudi. Bog zna.
Zato čekanje nije pasivnost. Biblijsko čekanje nije sjediti prekriženih ruku i ništa ne činiti. Ono znači ostati vjeran u onome što danas znam da trebam činiti dok Bogu ostavljam ono što samo On može učiniti.
David je znao da će biti kralj, ali odbio je ubiti Saula kako bi ubrzao put prema prijestolju. Imao je priliku. Njegovi ljudi čak su događaj protumačili kao Božje otvorene okolnosti: evo, Bog ti je neprijatelja predao u ruke. Ali David odbija uzeti kraljevstvo grijehom. On će radije čekati Božje vrijeme nego Božje obećanje ostvariti na nebožji način. To je snažna pouka.
Nisu sva otvorena vrata Božja vrata. Nije svaka prilika dopuštenje. Nije svaki prečac blagoslov. Ako moram pogaziti ono što Bog jasno traži kako bih došao do onoga za što vjerujem da mi je obećao, tada taj put nije od Boga.
Ponekad je najveća vjera upravo ne učiniti ništa prije vremena.
Čekanje nas također suočava s uspoređivanjem. Dok mi čekamo, drugi dobivaju. Netko se oženio. Netko je dobio dijete. Netko je ozdravio. Netko je dobio posao. Nekome se otvorila služba. Netko je ostvario ono za što mi molimo godinama. I tada se u srce može uvući pitanje: „A zašto ne ja?“ Tu ponovno trebamo čuvati srce. Tuđi blagoslov nije dokaz da je Bog mene zaboravio.
Ivanovo Evanđelje donosi zanimljiv trenutak. Nakon što Isus Petru govori o njegovoj budućnosti, Petar se okreće prema ljubljenom učeniku i pita: „Gospodine, a što s ovim?“ Isus mu odgovara: „Što je tebi do toga? Ti idi za mnom!“ (usp. Iv 21,21-22). Kakva riječ za naše uspoređivanje. „A što s njim?“ „Zašto ona?“ „Zašto njima sada?“ „Zašto je njegov put lakši?“
Isus ponovno govori: „Ti idi za mnom.“ Ne živi tuđi raspored. Ne uspoređuj svoje poglavlje s tuđim. Ne znaš što Bog radi u drugome čovjeku. Tvoj zadatak je slijediti Krista putem koji je pred tobom.
Ponekad čekanje traje toliko dugo da se promijeni i sama molitva. Na početku govorimo: „Gospodine, daj mi ovo.“ Nakon nekoga vremena: „Gospodine, kada ćeš mi dati ovo?“ Kasnije: „Gospodine, zašto mi ne daješ ovo?“ A ako dopustimo da nas čekanje pročisti, možda jednoga dana dođemo do molitve: „Gospodine, želim Tebe više nego odgovor.“
To ne znači da nam nakana više nije važna. Znači da dar više nije zauzeo mjesto Darivatelja.
To je velika pobjeda.
Jer ponekad možemo toliko željeti Božji dar da upravo taj dar postane naš idol. Molimo Boga za nešto, ali u srcu zapravo govorimo: „Neću biti dobro dok ovo ne dobijem.“ Tada svoje konačno ispunjenje više ne očekujemo od Boga nego od stvari koju tražimo.
Sveti Mihael tada ponovno pita: Tko je kao Bog? Ni ono za što molim nije Bog. Ni brak. Ni posao. Ni služba. Ni uspjeh. Ni odgovor. Ni ostvarenje moje želje. Samo Bog može biti Bog.
I zato čovjek koji čeka može još uvijek živjeti. Može se radovati. Može ljubiti Može služiti.
Može zahvaljivati. Ne mora staviti cijeli život na čekanje zato što jedna molitva još nije uslišana na način kojemu se nadao. Možda upravo danas Bog želi da prestanemo govoriti: „Počet ću živjeti kada se ovo riješi.“ Život se događa sada. Bog je ovdje sada. Milost je dana danas.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim sve ono što čekam. Ti znaš molitve koje ponavljam mjesecima ili godinama. Znaš očekivanja o kojima možda više nikome ne govorim. Znaš i razočaranja koja sam pokušao sakriti iza pobožnih riječi. Znaš trenutke kada sam se pitao čuješ li me.
Ne želim pred Tobom glumiti da mi nije važno. Važno mi je. Zato Ti to ponovno predajem.
Ali danas uz svoju molbu želim dodati i riječi koje je Isus izgovorio u Getsemaniju: „Ne moja volja, nego Tvoja.“ Ako trebam čekati, nauči me čekati bez gorčine. Ako trebam djelovati, pokaži mi sljedeći korak. Ako sam pokušao otvoriti vrata koja Ti nisi otvorio, zaustavi me. Ako iz straha pokušavam kontrolirati ljude i okolnosti, oslobodi me. Ako ono što tražim nije dobro za mene, daj mi dovoljno povjerenja da prihvatim i Tvoje „ne“. Ako odgovor dolazi drugačije nego što sam zamišljao, otvori mi oči da ga prepoznam.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me u vremenu čekanja. Kada mi neprijatelj šapće da me Bog zaboravio, podsjeti me na Njegovu vjernost. Kada želim ubrzati ono što još nije vrijeme, izmoli mi strpljenje. Kada se uspoređujem s drugima, vrati moj pogled na Krista. Kada pokušavam kontrolirati ono što trebam predati, neka tvoje ime odjekne u meni:
Tko je kao Bog? Ja ne znam sve. Ja ne vidim sve. Ja ne mogu sve. Ali Bog zna. Bog vidi. Bog ostaje vjeran.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom donijeti jednu nakanu koju najteže čekam. Reći ću Mu potpuno iskreno što želim, bez glume i bez pobožnog skrivanja razočaranja. A zatim ću otvoriti ruke i reći: „Gospodine, ovo je ono što želim. Ali više od toga želim ostati uz Tebe. Neka bude Tvoja volja.“
Neću danas pokušavati riješiti ono što nije u mojoj moći. Učinit ću ono što mogu. A ono što ne mogu, predat ću Bogu.
Gospodine, ako odgovor dođe danas – želim Ti zahvaliti. Ako dođe sutra – želim Ti zahvaliti.
Ako trebam još čekati – ostani sa mnom u čekanju. Ako odgovor bude drugačiji od onoga što sam molio – daj mi srce koje će jednoga dana moći razumjeti barem toliko da kaže: „Ti si i tada bio dobar.“
Ne dopusti da zbog jednoga neispunjenog očekivanja prestanem vidjeti stotine milosti koje mi već daješ.
Ne dopusti da cijeli život provedem gledajući jedna zatvorena vrata dok su oko mene otvorena druga.
Ne dopusti da propustim današnji dan zato što živim samo za sutrašnji odgovor.
Ako me pripremaš, oblikuj me.
Ako me zaustavljaš, zaštiti me.
Ako me šalješ, pokaži mi put.
Ako šutiš, nauči me ostati.
Jer ne želim samo Tvoje odgovore. Želim Tebe.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj moje srce od nepovjerenja u vrijeme čekanja. Marijo, koja si čuvala Božju riječ i onda kada nisi razumjela sve što se događa, nauči me vjerovati. Duše Sveti, daj mi strpljenje koje nije pasivnost i nadu koja ne ovisi o tome vidim li već ispunjenje.
Možda još ne vidim odgovor.
Možda još ne razumijem put.
Možda se vrata još nisu otvorila.
Ali danas mogu učiniti ono najvažnije: ostati vjeran.
Jer moja nada nije samo u onome što očekujem od Boga.
Moja nada je Bog sam.
„Dobro je u miru čekati spasenje Gospodnje.“ (Tuž 3,26)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!