OSMI DAN - 27.08.
„Preobražavajte se obnavljanjem svoje pameti.“
Riječ Božja
„Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobražavajte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2)
Razmatranje
Sedmoga dana našega hoda donijeli smo Gospodinu svoje strahove i učili da hrabrost ne znači nikada ne osjećati strah, nego ne dopustiti da strah postane gospodar našega života. Danas ulazimo još dublje, u jedno od najskrivenijih područja duhovne borbe – naše misli. Mnoge bitke koje se poslije očituju u riječima, odnosima i djelima započele su mnogo prije, u prostoru koji nitko osim Boga i nas ne vidi.
Jedna misao dođe. Zatim joj se vratimo. Počnemo je hraniti. Razvijamo je. Dodajemo joj pretpostavke. Gradimo čitave razgovore koji se nikada nisu dogodili.
I nakon nekog vremena ono što je počelo kao prolazna misao počinje oblikovati naše osjećaje, a osjećaji naše odluke.
Zato Sveto pismo pridaje toliku važnost obnovi uma. Pavao ne kaže samo: „Promijenite ponašanje.“ Kaže: „Preobražavajte se obnavljanjem svoje pameti.“
Bog ne želi promijeniti samo ono što činimo. Želi obnoviti način na koji gledamo Njega, sebe, druge ljude i vlastiti život. Jer možemo biti fizički slobodni, a u mislima zarobljeni.
Možemo živjeti okruženi ljudima koji nas vole, a biti uvjereni da nikome nije stalo.
Možemo primiti oproštenje, a desetljećima sami sebe osuđivati.
Možemo imati mnogo razloga za zahvalnost, a neprestano gledati samo ono što nedostaje.
Možemo živjeti u današnjem danu, a u mislima stalno biti zarobljeni u jučerašnjoj povredi ili sutrašnjem strahu.
Zato je važno naučiti nešto jednostavno, ali oslobađajuće: nije svaka misao koja mi dođe – istina. I nije svaka misao koja mi dođe – moja odluka.
Ponekad ljudi osjećaju krivnju već zato što im se pojavila neželjena, ružna ili uznemirujuća misao. Ali pojava misli nije isto što i slobodan pristanak na nju. Kao što smo govorili o kušnji, tako vrijedi i ovdje: čovjek može nešto pomisliti, a ipak odlučiti da tu misao neće prihvatiti, hraniti niti prema njoj djelovati. U tome se nalazi velika sloboda.
Ne možemo uvijek spriječiti pticu da preleti iznad naše glave, ali ne moramo joj dopustiti da ondje napravi gnijezdo.
Duhovna budnost zato nije opsesivno promatranje svake misli. To bi nas brzo odvelo u nemir. Budnost znači naučiti prepoznati misli koje donose plodove protivne Božjoj istini i ljubavi.
Pogledajmo neke od njih.
„Nikada se nećeš promijeniti.“ „Nema ti oproštenja.“ „Bog te napustio.“ „Svi su protiv tebe.“
„Moraš se dokazati.“ „Ako te ljudi ne cijene, ne vrijediš.“ „Nitko te ne razumije.“
„Nakon svega što ti je učinio, imaš pravo mrziti.“ „Moraš sve kontrolirati jer će se inače sve raspasti.“ „Tvoj pad govori tko si.“
Koliko često takve rečenice ne provjeravamo, nego ih jednostavno prihvatimo?
I tada počnemo živjeti kao da su istinite.
Upravo zato Pavao govori o još jednom snažnom oružju duhovne borbe:
«„Zarobljavamo svaki um na pokornost Kristu.“ (usp. 2 Kor 10,5)»
To je snažna slika.
Ne znači da trebamo živjeti u strahu od vlastitoga uma. Znači da Krist mora postati mjerilo prema kojemu provjeravamo ono što mislimo.
Kada misao kaže: „Bezvrijedan si“, donesem je Kristu. Što On govori? „Dragocjen si u mojim očima.“ (usp. Iz 43,4)
Kada misao kaže: „Nakon svega što si učinio nema povratka“, donesem je Kristu.
Što On govori? „Tko god dođe k meni, neću ga izbaciti.“ (usp. Iv 6,37)
Kada misao kaže: „Sam si“, donesem je Kristu.
Što On govori? „Ja sam s vama u sve dane. (Mt 28,20)
Kada misao kaže: „Moraš se bojati“, donesem je Bogu.
Što On govori? „Ne boj se, jer ja sam s tobom. (Iz 41,10) To je obnova uma.
Ne radi se o pozitivnom razmišljanju kojim pokušavamo uvjeriti sebe da problema nema. Radi se o tome da Božjoj istini damo veću težinu od laži koju osjećamo kao istinu.
Osjećaji su stvarni. Ali nisu uvijek pouzdani tumači stvarnosti.
Mogu se osjećati napušteno, a da me Bog nije napustio.
Mogu se osjećati bezvrijedno, a da sam u Božjim očima neizmjerno dragocjen.
Mogu se osjećati neoprostivo, a da mi Bog upravo pruža milosrđe.
Mogu osjećati da nema izlaza, a da Bog već priprema put koji još ne vidim.
Zato vjera ponekad znači izgovoriti: „Gospodine, ono što osjećam govori jedno, ali ja odlučujem vjerovati onome što govoriš Ti.“
Tu nam sveti Mihael ponovno pomaže svojim imenom. Tko je kao Bog?
Čiji glas ima posljednju riječ? Glas moje prošlosti? Glas osobe koja me povrijedila?
Glas mojega straha? Glas moje krivnje? Glas društva? Glas usporedbe? Ili glas Boga?
Duhovna borba za misli često je upravo borba za pitanje: komu ću vjerovati?
Sjetimo se prve kušnje u Svetome pismu. Zmija pita Evu: „Zar vam je Bog rekao...?“ (usp. Post 3,1) Napad započinje na Božju riječ. Možemo li vjerovati onome što je Bog rekao?
Je li Bog doista dobar? Zna li On što je najbolje za mene?
Možda je upravo zato jedna od najvažnijih disciplina kršćanskoga života svakodnevno čitanje Svetoga pisma. Ako ne poznajemo Božju riječ, kako ćemo prepoznati ono što joj proturječi?
Ne možemo cijeli tjedan hraniti svoj um strahom, ogovaranjem, zavisti, površnošću, nečistoćom, beskrajnim sadržajima i bukom, a zatim očekivati da će nekoliko minuta molitve automatski donijeti duboki mir.
Ono čime hranimo um postupno oblikuje unutarnji svijet.
Zato se danas vrijedi pitati: Čime hranim svoje misli? Što prvo uzimam u ruke kada se probudim? Što posljednje gledam prije spavanja? Koliko vremena dajem Božjoj riječi, a koliko tuđim mišljenjima? Što se događa u meni nakon sadržaja koje svakodnevno pratim?
Postajem li mirniji, zahvalniji, čišći i sposobniji ljubiti? Ili postajem uznemireniji, ljutiji, zavidniji, uplašeniji i nezadovoljniji?
Nije sve što možemo gledati vrijedno našega pogleda.
Nije sve što možemo slušati vrijedno našega srca.
Pavao nam zato daje prekrasno mjerilo: «„Što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! (Fil 4,8)»
To nije bijeg od stvarnosti. To je odluka čime ćemo dopustiti da se oblikuje naša nutrina.
Jer ono što dugo gledamo počinjemo nositi u sebi. Ono što dugo slušamo počinje govoriti u nama. Ono o čemu neprestano razmišljamo postupno oblikuje način na koji živimo.
Zato danas nemoj pokušavati zaustaviti svaku negativnu misao. Učini nešto bolje.
Napunimo srce istinom. Tama se ne pobjeđuje beskrajnim analiziranjem tame. Upali se svjetlo.
Molitva za obnovu uma
Gospodine Isuse, danas Ti predajem svoje misli. Ti znaš koliko često moj um postane mjesto straha, osude, uspoređivanja, sumnje i nemira. Poznaješ rečenice koje godinama nosim u sebi.
Možda su ih izgovorili drugi. Možda sam ih počeo govoriti sam sebi.
Možda sam ih toliko puta ponovio da ih više ni ne provjeravam.
Danas Te molim: obnovi moj um svojom istinom. Pokaži mi laži kojima sam povjerovao.
Gdje vjerujem da ne vrijedim – pokaži mi kako me Ti vidiš.
Gdje vjerujem da nema oproštenja – pokaži mi svoj križ.
Gdje vjerujem da sam sam – podsjeti me na svoju prisutnost.
Gdje vjerujem da se nikada neću promijeniti – podsjeti me na snagu svoje milosti.
Gdje osuđujem druge – daj mi svoje oči.
Gdje osuđujem sebe – daj mi svoje milosrđe.
Isuse, želim misliti s Tobom. Neka Tvoja riječ postane glas koji poznajem bolje od svih drugih glasova.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me u borbi za čistoću mojih misli. Kada dođe laž, pomozi mi vratiti se istini. Kada dođe osuda, podsjeti me na milosrđe. Kada dođe strah, podsjeti me na Božju prisutnost. Kada dođe nečista misao, izmoli mi odlučnost da je ne hranim.
Kada se u mislima vraćam starim ranama, povedi me ponovno prema Kristu.
Čuvaj moj um od svega što me odvaja od Boga i izmoli mi mudrost da prepoznam čime hranim svoju nutrinu.
Današnji korak
Danas ću prepoznati jednu lažnu ili razarajuću rečenicu koju često govorim sebi. Napisat ću je. A zatim ću pokraj nje napisati: „Što o tome govori Bog?“
Pronaći ću jednu rečenicu Svetoga pisma koja odgovara na tu laž i nosit ću je sa sobom tijekom dana. Kada se stara misao ponovno pojavi, neću se s njom dugo raspravljati.
Izgovorit ću Božju riječ. Ako je moja misao: „Sam sam.“ odgovorit ću: „Ja sam s vama u sve dane.“ Ako je: „Ne mogu više.“ odgovorit ću: „Dosta ti je moja milost.“
Ako je: „Nikada se neću promijeniti.“ odgovorit ću: „Gle, sve činim novo.“
Danas ću također barem deset minuta svjesno zamijeniti buku Božjom riječju.
Završna molitva
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj vrata mojega uma. Ne dopusti da svakoj misli povjerujem
samo zato što se pojavila. Pomozi mi razlikovati istinu od laži, Božji glas od straha, poziv na obraćenje od osude koja vodi u očaj.
Kada moj um postane bojno polje, povedi me prema Božjoj riječi.
Kada se misli rasprše na stotinu strana, vrati me Isusu.
Kada se uhvatim u uspoređivanju, podsjeti me da sam ljubljen.
Kada me prošlost ponovno optužuje, pokaži mi križ.
Kada budućnost izgleda prijeteće, podsjeti me: Bog je već ondje.
Gospodine, danas Ti predajem svoj um.
Moje sjećanje. Moju maštu. Moje planove. Moje unutarnje razgovore. Ono što gledam.
Ono što slušam. Ono čime hranim svoje srce. Neka sve bude podloženo Kristu.
Jer ne želim da mojim životom upravlja svaka misao koja mi prođe kroz glavu.
Želim da mojim životom upravlja Tvoja istina. „Preobražavajte se obnavljanjem svoje pameti.“
Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas.
Marijo, koja si Božju riječ pohranjivala i prebirala u svome srcu, moli za nas.
Isuse, obnovi moj um svojom Riječju.
Tko je kao Bog?
Nitko nije kao Bog!
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Gargano, Italija – svetište sv. Mihaela)