ČETRNAESTI DAN - 02.09.
Čuvaj slobodu koju ti Bog daje
Riječ Božja
„Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (Gal 5,1)
Četrnaestoga dana našega hoda dolazimo do jednoga važnog trenutka duhovne borbe. Nije dovoljno samo izaći iz ropstva; potrebno je naučiti živjeti kao slobodan čovjek. Nije dovoljno zatvoriti vrata grijehu, prepoznati kušnju, oprostiti, obnoviti misli i dopustiti drugima da nas nose. Postoji još jedna bitka: ne vratiti se onome iz čega nas je Bog počeo izvoditi. Pavao piše kršćanima koji su upoznali Krista i zato ih upozorava: „Ne dajte se ponovno u jaram ropstva.“ To znači da je moguće primiti slobodu, a zatim ponovno početi živjeti kao da smo još uvijek zarobljeni. Moguće je izaći iz Egipta, a Egipat još dugo nositi u sebi.
Upravo to vidimo kod Izraelaca. Bog ih je čudesno izveo iz ropstva. More se otvorilo, faraonova vlast nad njima bila je slomljena i put prema obećanoj zemlji bio je otvoren. Ali čim je pustinja postala teška, narod počinje govoriti: „Sjećamo se riba što smo ih u Egiptu badava jeli, krastavaca, dinja, poriluka, luka i češnjaka“ (usp. Br 11,5). Nevjerojatno je koliko brzo čovjek može zaboraviti lance i početi se sjećati hrane. Sjećanje na ropstvo postaje selektivno. Zaboravljaju bičeve, poniženje i vapaj kojim su zazivali Boga, a počinju idealizirati ono iz čega su bili izbavljeni. To se može dogoditi i nama. Kada put slobode postane zahtjevan, stari život odjednom počinje izgledati privlačnije nego što je stvarno bio.
Svaki izlazak iz ropstva ima svoju pustinju. To je prostor između staroga života koji smo napustili i nove slobode koju još učimo živjeti. Čovjek se ispovjedi, donese odluku, prekine određeni odnos, odrekne se navike, oprosti, prestane hraniti neku ovisnost ili konačno postavi granicu, a zatim očekuje da će odmah osjetiti samo mir. Ponekad se to dogodi. Ali ponekad nakon odluke dolazi praznina. Ono što je godinama ispunjavalo određeni prostor više nije tu. Stara navika više nije dostupna, ali nova još nije izgrađena. Tada dolazi kušnja povratka: „Samo jednom. Samo da vidiš. Sada si snažniji. Ovaj put možeš kontrolirati.“ Upravo tu treba biti budan. Ono što nas je jednom zarobljavalo ne postaje bezopasno samo zato što smo neko vrijeme bili slobodni.
Izraelci su željeli natrag jer sloboda nosi odgovornost. U Egiptu su bili robovi, ali nisu morali razlučivati kamo idu. U pustinji svakoga dana moraju vjerovati Bogu. Sloboda zahtijeva povjerenje. Zato se čovjek ponekad vraća poznatom ropstvu samo zato što mu je poznato. Poznata bol može izgledati sigurnije od nepoznate budućnosti. Netko se zato vraća nezdravom odnosu. Netko ponovno uzima ono čega se odrekao. Netko se vraća starim obrascima razmišljanja. Netko se ponovno zatvara u samosažaljenje, ogorčenost ili strah jer je to prostor koji dobro poznaje. Čak i kada nas nešto ranjava, može nam postati poznato mjesto stanovanja.
Krist nas, međutim, nije oslobodio samo od nečega, nego za nešto. Sloboda nije praznina. Nismo oslobođeni od grijeha kako bismo jednostavno imali manje zabrana. Oslobođeni smo da možemo ljubiti. Oslobođeni od gorčine da ponovno možemo primati i davati ljubav. Oslobođeni od oholosti da možemo služiti. Oslobođeni od straha da možemo odgovoriti na Božji poziv. Oslobođeni od navezanosti da možemo pripadati Bogu. Pavao zato nakon riječi o slobodi govori: „Po ljubavi služite jedni drugima“ (usp. Gal 5,13). Kršćanska sloboda nije mogućnost da činim što god poželim. Prava sloboda jest sposobnost da izaberem dobro čak i onda kada me nešto vuče u drugom smjeru.
Tu se ponovno pojavljuje sveti Mihael sa svojim pitanjem: Tko je kao Bog? U dubini svake navezanosti nalazi se nešto što je počelo zauzimati mjesto koje mu ne pripada. To može biti osoba, priznanje, novac, seksualnost, posao, služenje, društvene mreže, alkohol, hrana, potreba za kontrolom, tuđe mišljenje ili čak vlastita duhovna iskustva. Nije svaka od tih stvarnosti sama po sebi zla. Problem nastaje kada više nisam slobodan. Kada ne mogu reći „ne“. Kada bez nečega više ne mogu imati mir. Kada nešto određuje moju vrijednost, raspoloženje ili identitet više nego odnos s Bogom. Tada pitanje svetoga Mihaela postaje mač razlučivanja: Je li ovo zauzelo mjesto koje pripada samo Bogu?
Ponekad mislimo da sloboda znači više nikada ne osjetiti privlačnost staroga grijeha. Ali sloboda se često pokazuje upravo onda kada privlačnost postoji, a mi ipak izaberemo drugačije. Čovjek može osjetiti ljutnju i ne osvetiti se. Može osjetiti nečistu želju i ne hraniti je. Može poželjeti vratiti se staroj navici i izabrati nešto drugo. Može osjetiti potrebu da kontrolira i ipak prepustiti Bogu. Može osjetiti zavist i odlučiti blagosloviti osobu kojoj zavidi. Sloboda nije odsutnost svake unutarnje borbe. Sloboda je rastuća sposobnost da borba više ne određuje naš izbor.
Zato je opasno nakon nekoliko pobjeda postati neoprezan. Čovjek pomisli: „To je iza mene.“ Počne ponovno prilaziti okolnostima koje su ga prije vodile u pad, obnavljati kontakte koje je morao prekinuti ili se izlagati sadržajima od kojih se udaljio. Misli da time dokazuje koliko je sada snažan. Ali poniznost ne testira vlastitu snagu bez potrebe. Ako znam da je nešto za mene ozbiljna prilika za grijeh, mudrost nije pitati koliko mu se mogu približiti, nego koliko se mogu približiti Kristu. Svetost nije igra s granicom.
U Evanđelju Isus govori oslobođenom čovjeku: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi“ (Iv 5,14). Milost koju primamo poziva na novi život. Bog čini ono što mi sami ne možemo, ali ne čini umjesto nas ono što nam povjerava. Nakon oproštenja treba donijeti odluke. Nakon ispovijedi ponekad treba promijeniti okolnosti. Nakon oslobađanja od loše navike treba izgraditi dobru. Nakon prekida nezdravoga odnosa treba naučiti zdrave odnose. Nakon prestanka hranjenja uma lošim sadržajem treba ga ispuniti Božjom riječju. Nije dovoljno samo izbaciti staro. Potrebno je otvoriti prostor novome.
Isus na to upozorava slikom očišćene kuće koja ostaje prazna (usp. Mt 12,43-45). Bez ulaska u pretjerana tumačenja, duhovna pouka je jasna: kršćanski život nije samo uklanjanje zla, nego ispunjavanje života Bogom i dobrom. Ako samo kažemo: „Neću više ovo“, a ne otkrijemo čemu želimo reći „da“, praznina će nas ponovno vući starome. Zato svako odricanje treba imati svoje „da“. Manje besciljnog gledanja u ekran – više prisutnosti pred Bogom i ljudima. Manje ogovaranja – više blagoslivljanja. Manje samosažaljenja – više zahvalnosti. Manje nečistoće – više poštovanja prema tijelu i osobi. Manje kontrole – više povjerenja. Manje života u prošlosti – više vjernosti današnjem danu.
Tu je važno razumjeti i pad. Ako se tijekom ovih četrdeset dana vratiš nečemu što si odlučio napustiti, nemoj iz jednoga pada napraviti povratak u ropstvo. Ne govori: „Sve sam uništio, nema smisla nastavljati.“ To je jedna od najopasnijih laži. Jedan pad ne mora postati odluka da ostaneš na zemlji. Ustani odmah. Priznaj. Ako je potrebno, idi na ispovijed. Pogledaj što je prethodilo padu. Nauči nešto iz njega. Zatraži pomoć. I nastavi. Neprijatelj ponekad ne može spriječiti čovjeka da krene prema slobodi, pa ga pokušava uvjeriti da nakon jednoga posrtaja više nema pravo nastaviti. Ali Petar nije prestao biti apostol zato što je pao. Krist ga je obnovio.
Sveti Mihael nas danas zato ne poziva samo na borbu protiv onoga što nas zarobljava, nego na vjernost slobodi koju Krist daje. Njegovo ime ponovno stavlja stvari na pravo mjesto. Ni moj grijeh nije Bog. Ni moja prošlost nije Bog. Ni moja ovisnost nije Bog. Ni osoba za koju mislim da bez nje ne mogu živjeti nije Bog. Ni moj strah nije Bog. Ni moje tijelo nije moj gospodar. Ni tuđe mišljenje nema posljednju riječ. Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog.
Možda se danas nalaziš upravo u pustinji. Egipat je iza tebe, ali obećana zemlja još nije vidljiva. Ne vraćaj se. Ne tumači težinu puta kao znak da je odluka bila pogrešna. Ponekad je teško upravo zato što učiš živjeti drugačije. Stari obrasci umiru sporo. Novi čovjek raste postupno. Bog je Izraelce mogao odmah prenijeti do cilja, ali ih je vodio pustinjom jer sloboda nije bila samo promjena mjesta. Trebalo je da narod koji je izišao iz ropstva dopusti da ropstvo iziđe iz njega.
Možda upravo to Bog radi s nama tijekom ovih četrdeset dana. Ne mijenja samo okolnosti. Mijenja srce.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujem Ti za svako područje mojega života u kojem si već počeo lomiti lance. Ti znaš iz čega si me izveo i znaš što me još uvijek pokušava vratiti natrag. Danas Ti predajem svoju nostalgiju za starim životom, trenutke u kojima zaboravljam koliko me nešto ranjavalo i počinjem ponovno gledati prema onome što sam napustio. Daj mi mudrost da ne idealiziram svoje ropstvo. Kada put slobode postane težak, ne dopusti da pomislim da je Egipat bio bolji. Kada se stara kušnja vrati, podsjeti me zašto sam otišao. Kada osjetim prazninu, ne dopusti da je ispunim starim lancima, nego uđi Ti u nju. Ispuni ono što sam napustio svojom prisutnošću, svojom Riječju, zdravim odnosima, služenjem, molitvom i ljubavlju. Nauči me ne živjeti samo od „ne smijem“, nego od velikoga „da“ Tebi. Za slobodu si me oslobodio. Nauči me živjeti kao slobodan čovjek.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada me stari lanci ponovno zovu. Kada počnem zaboravljati odakle me Bog izveo, podsjeti me na milost koju sam primio. Kada želim iskušavati vlastitu snagu, izmoli mi poniznost da se udaljim od onoga što me vodi u pad. Kada padnem, ne dopusti da očajavam, nego me povedi prema Kristovu milosrđu. Kada osjetim prazninu nakon odricanja, pomozi mi ne vraćati se starome, nego dopustiti Bogu da prazninu ispuni novim životom. Neka tvoje ime ponovno odzvanja u mojoj nutrini: Tko je kao Bog? Nitko i ništa ne smije zauzeti Njegovo mjesto.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću se pred Gospodinom iskreno pitati: Postoji li nešto iz čega me Bog već počeo izvoditi, a prema čemu se ponovno okrećem? Postoji li stara navika, odnos, način razmišljanja, navezanost, grijeh ili ponašanje kojemu sam ponovno počeo otvarati vrata? Što najčešće prethodi mojoj želji da se vratim? Neću se osuđivati, ali neću ni opravdavati ono što vidim. Napravit ću jedan konkretan korak kojim ću ponovno zaštititi slobodu koju mi Bog daje. Ako trebam ponovno zatvoriti neka vrata, zatvorit ću ih. Ako trebam razgovarati s nekim, učinit ću to. Ako sam pao, vratit ću se sakramentu pomirenja. A zatim ću učiniti još nešto: za ono čemu govorim „ne“ pronaći ću jedno konkretno „da“ Bogu, jer ne želim da moja kuća ostane prazna.
Gospodine, ne želim se vraćati u Egipat samo zato što mi je pustinja teška. Kada ne vidim obećanu zemlju, daj mi vjeru za sljedeći korak. Kada poželim stare lance, podsjeti me na slobodu. Kada me prošlost zove imenom koje više nije moje, podsjeti me čiji sam. Ne pripadam svojim starim grijesima. Ne pripadam svojim ranama. Ne pripadam svojim navezanostima. Ne pripadam strahu. Pripadam Isusu Kristu. Ako ponovno padnem, ustat ću. Ako ponovno zalutam, vratit ću se. Ako ponovno osjetim lanac, pružit ću ruke prema Onome koji ga može slomiti. Neću svoju slabost proglasiti svojim identitetom niti ću svoju prošlost proglasiti svojom budućnošću.
Sveti Mihaele Arkanđele, hodaj sa mnom putem slobode. Marijo, Majko koja si cijelim životom govorila Bogu „da“, nauči me svakoga dana ponovno izabrati Krista. Duše Sveti, ispuni svako mjesto iz kojega je uklonjeno ono što me zarobljavalo. Isuse, neka moja sloboda ne bude samo sloboda od grijeha, nego sloboda za ljubav, svetost, služenje i potpuno pripadanje Tebi.
„Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Oaza Mira Međugorje)