U subotu 20. lipnja 2026. godine u Zagrebačkoj prvostolnici održano je svečano slavlje prezbiterskog ređenja tijekom kojega je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša zaredio desetoricu novih svećenika za službu Crkvi. U ozračju molitve, zahvalnosti i duboke radosti Božjega naroda, kandidati su po polaganju ruku i posvetnoj molitvi primili sakrament svetoga reda prezbiterata te postali dionici Kristova svećeništva.
Za Zagrebačku nadbiskupiju zaređeni su Jurica Klanfar iz župe Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Malešnici-Oranicama i Mato Zirdum iz župe Svih Svetih u Sesvetama.
Iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda zaređen je fra Andrej Jozić,
iz Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca don Karlo Ćuk, don Luka Grgatović, don Hrvoje Kolak, don Neven Pejić i don Josip Soldo,
iz Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Tomislav Barun,
a iz Družbe misionara Krvi Kristove p. Sebastian Slović.
U središtu liturgije bila je Božja riječ koja je novozaređene prezbitere stavila pred lik proroka Samuela. Prvo čitanje iz Prve knjige o Samuelu donijelo je izvještaj o pozivu mladoga Samuela koji u tišini svetišta prepoznaje Božji glas i odgovara riječima: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ Upravo je taj odgovor postao ključna nit cijeloga slavlja i snažan poziv novim svećenicima da cijeli svoj život izgrade na slušanju i vršenju Božje volje.
Evanđelje po Ivanu podsjetilo je okupljene na srce svećeničkog poziva – ostati u Kristovoj ljubavi i ljubiti do kraja. Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ odjeknule su kao podsjetnik da svećenički poziv nije ljudski izbor ni osobni projekt, nego dar i inicijativa samoga Boga koji poziva svoje službenike da donose rod koji ostaje.
U homiliji je nadbiskup Kutleša promišljao o likovima Elija, njegovih sinova Hofnija i Pinhasa te proroka Samuela. Istaknuo je kako je Bog i u vremenu duhovne krize i nevjernosti podizao nove službenike koji su bili spremni slušati njegov glas. Govoreći o ozbiljnosti svećeničke službe, upozorio je da blizina svetinjama sama po sebi nije dovoljna ako nije praćena osobnom svetošću i vjernošću Kristu. Posebno je naglasio da najveća opasnost za svakoga službenika nije vanjski pritisak nego gubitak živoga odnosa s Bogom.
Nadbiskup je ređenicima poručio kako će njihov budući život biti oblikovan svakodnevnim odgovorom na Božji poziv. „Nije dovoljno stajati uz oltar, potrebno je stajati uz Krista“, istaknuo je, pozivajući ih da ne traže ljudsku slavu ni uspjeh, nego vjernost koja se rađa iz trajnoga zajedništva s Gospodinom.
Nakon homilije uslijedila su obećanja kandidata, među kojima su se obvezali vjerno naviještati Evanđelje, dostojno slaviti Kristova otajstva, ustrajati u molitvi za Božji narod te iskazivati poštovanje i poslušnost svome biskupu i njegovim nasljednicima.
Posebno dojmljiv trenutak bila je prostracija ređenika tijekom pjevanja Litanija svih svetih. Ležeći ničice pred oltarom, kandidati su izrazili potpuno predanje Bogu, poniznost i raspoloživost za služenje Crkvi po uzoru na Isusa Krista.
Središnji čin ređenja dogodio se polaganjem ruku nadbiskupa i okupljenih prezbitera te posvetnom molitvom Crkve. Tim drevnim znakom apostolskog nasljeđa zazvan je dar Duha Svetoga koji novozaređene prezbitere osposobljava za naviještanje Riječi, slavljenje sakramenata i pastirsko služenje Božjem narodu.
Nakon ređenja uslijedilo je pomazanje njihovih ruku svetom krizmom, predaja kruha i vina te bratski cjelov mira kojim su novozaređeni svećenici primljeni u prezbiterski zbor. Time je vidljivo očitovano njihovo novo sudjelovanje u Kristovoj svećeničkoj službi i zajedništvo s biskupom i prezbiterijem mjesne Crkve.
U euharistijskoj službi novozaređeni su svećenici prvi put koncelebrirali sa svojim nadbiskupom i okupljenim prezbiterima, prinoseći zajedno Kristovu žrtvu za spasenje svijeta.
Na završetku slavlja Crkva je zazvala Božji blagoslov nad novim prezbiterima kako bi bili vjerni služitelji Kristove ljubavi i istine, dobri i sveti pastiri koji će vjernicima pokazivati put života i mira.
Svečano prezbitersko ređenje još je jednom posvjedočilo da Krist ne prestaje pozivati radnike u svoju žetvu. U vremenu brojnih izazova za vjeru i Crkvu, dar novih svećenika ostaje znak Božje vjernosti i nade za budućnost, a Samuelove riječi iz prvoga čitanja ostaju trajni program svakoga autentičnog duhovnog poziva: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“
Tekst: D.Z. (Kateheo)
Fotografije: D.Z.