Od osuđivanja drugoga prema poniznosti, milosrđu i slobodi pred Bogom
Postoji jedna od najskrivenijih kušnji duhovnoga života koja se ne pojavljuje nužno ondje gdje čovjek svjesno bira zlo, nego upravo ondje gdje je uvjeren da brani dobro. Čovjek može biti iskreno zabrinut zbog grijeha, nepravde ili slabosti drugoga, može osjećati odgovornost da nešto kaže, ispravi ili razotkrije, a da pritom ne primijeti kako se kroz njegovu zabrinutost u srce uvukla oholost, samopravednost, povrijeđenost, prikrivena zavist ili potreba da se uzdigne iznad onoga koji je pao. Moguće je govoriti istinu, a ne govoriti je iz ljubavi; moguće je braniti pravednost, a pritom hraniti vlastiti ego; moguće je prepoznati tuđi grijeh i istodobno ostati gotovo potpuno slijep za pokrete vlastitoga srca.
Upravo zato duhovna tradicija toliko snažno upozorava da čovjek ne smije promatrati samo istinitost onoga što govori nego i izvor iz kojega njegove riječi dolaze.
Nije dovoljno pitati je li ono što govorim o drugome istina; potrebno je pitati zašto to govorim, komu govorim, što želim postići, kakav osjećaj u meni izaziva tuđi pad i bih li isto rekao kada bi čovjek o kojemu govorim sjedio pokraj mene.
U izreci koja se pripisuje svetom Ivanu Kasijanu sažeta je ozbiljnost takvoga ispita savjesti: „Ako vidiš brata kako griješi i to nekome ispričaš, tvoj grijeh je već postao veći od njegovoga.“ Tu misao ne treba razumjeti kao matematičko odmjeravanje težine pojedinih grijeha niti kao zabranu odgovornoga prijavljivanja nasilja, zlostavljanja, kriminala, teške nepravde ili ponašanja kojim se ugrožava druga osoba. Kršćanska ljubav nikada ne zahtijeva prikrivanje zla kojim se nastavlja nanositi šteta drugima. Postoje okolnosti u kojima upravo ljubav, pravednost i odgovornost nalažu da se govori i djeluje, osobito kada treba zaštititi žrtvu ili spriječiti daljnje zlo. Međutim, sasvim je drugo pitanje što činimo s tuđom slabošću kada ne postoji takva odgovornost. Tada nas riječi pustinjskih otaca vraćaju u vlastito srce i postavljaju pitanje što se u nama događa kada postanemo čuvari tuđih pogrešaka, prenositelji tuđih slabosti i tumači tuđih motiva.
Kada se zlo odjene u privid dobra
Možda je jedan od najtežih ispita kršćanske ljubavi upravo trenutak u kojemu saznamo nešto loše o drugome. Tada se otkriva što ćemo učiniti s onim što znamo.
Možemo to odnijeti Bogu i pretvoriti u molitvu, možemo pristupiti čovjeku kojemu je potrebna pomoć, možemo razborito djelovati ondje gdje postoji stvarna odgovornost, ali možemo i tuđu slabost pretvoriti u sadržaj razgovora.
U tome se krije vrlo suptilna duhovna opasnost jer ogovaranje gotovo nikada ne želi priznati da je ogovaranje. Ono traži opravdanje. Predstavlja se kao zabrinutost, potreba da se „razjasni situacija“, obrana istine, upozorenje drugima, razlučivanje ili čak ljubav prema zajednici. Čovjek može govoriti o tuđemu grijehu i istodobno biti potpuno uvjeren da to čini radi dobra, dok se negdje duboko u njegovoj nutrini pojavljuje gotovo neprimjetno zadovoljstvo što je upravo on onaj koji zna, prosuđuje, upozorava i vidi ono što drugi možda ne vide.
U tom smislu snažno zvuči misao pripisana svetom Bernardu iz Clairvauxa da đavao rado sluša čovjeka dok iznosi tuđe mane i grijehe, osobito kada ga uspije uvjeriti da to čini u ime pravednosti i ljubavi. Duhovna obmana najopasnija je upravo kada ne izgleda kao obmana. Otvorenom zlu čovjek će se možda suprotstaviti, ali zlo odjeveno u privid vrline mnogo je teže prepoznati. Ogovaranje tada postaje „brigom“, osuđivanje „razlučivanjem“, znatiželja „zabrinutošću“, povrijeđeni ponos „borbom za istinu“, potreba za osvetom „zahtjevom za pravdom“, a pokušaj ponižavanja drugoga „zaštitom zajednice“.
Čovjek više ne vidi da je njegovo srce zahvaćeno jer je pronašao religiozni jezik kojim može opravdati ono što se u njemu događa.
Upravo se ovdje može dogoditi ono što bismo mogli nazvati duhovnim šminkanjem vlastitih motiva. Ne uljepšavamo više samo sliku koju drugi imaju o nama, nego pred samima sobom uljepšavamo ono što nas pokreće.
Ne priznajemo da smo povrijeđeni, nego kažemo da branimo istinu.
Ne priznajemo da smo zavidni, nego govorimo da razlučujemo nečiju nezrelost.
Ne priznajemo da nam smeta što je drugi uspješniji, prihvaćeniji ili utjecajniji, nego odjednom postajemo izrazito osjetljivi na njegove pogreške.
Ne priznajemo da želimo pobijediti, nego govorimo da želimo „stvari postaviti na pravo mjesto“. Duhovni život tada više nije prostor u kojemu Bog razotkriva naše srce, nego sredstvo kojim srce samo sebe skriva.
Tuđa slabost kao ispit mojega srca
Zato je prije svake riječi o drugome potrebno stati pred Boga.
Čovjek treba imati hrabrosti pitati se zašto mu je toliko važno govoriti o pogrešci određene osobe, zbog čega ga njezin pad toliko zaokuplja, zašto osjeća potrebu da još netko sazna, što se u njemu događa kada osoba izgubi ugled i osjeća li pritom žalost zbog njezina pada ili neku skrivenu zadovoljštinu.
Jedno od najoštrijih pitanja glasi molim li za čovjeka o kojemu govorim barem približno onoliko koliko o njemu razgovaram.
Ako me njegova slabost doista boli iz ljubavi, ona će me prije odvesti na koljena nego prema tuđem uhu. Ako mi je stvarno stalo do njegova dobra, tražit ću način kako mu pomoći, a ne kako njegov pad pretvoriti u informaciju.
Jednako je važno pitati jesam li toj osobi rekao ono što govorim drugima i bih li iste riječi izgovorio kada bi sada stajala preda mnom.
Kristov način bratskoga ispravljanja upravo nas vodi prema susretu s osobom, a ne prema stvaranju kruga ljudi koji će o njoj razgovarati.
U Matejevu evanđelju Isus govori: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo“ (Mt 18,15). Taj jednostavni „idi“ razotkriva velik dio naše duhovne nezrelosti.
Lakše je govoriti o čovjeku nego govoriti s čovjekom.
Lakše je analizirati njegovu slabost u njegovoj odsutnosti nego riskirati iskren, blag i odgovoran susret.
Ogovaranje stvara privid da nešto činimo s problemom, dok često zapravo samo širimo područje njegova djelovanja.
Čovjek koji ozbiljno ulazi u vlastitu nutrinu postupno gubi potrebu baviti se tuđim slabostima, ne zato što postaje ravnodušan prema grijehu niti zato što prestaje razlikovati dobro od zla, nego zato što sve dublje shvaća koliko je i sam potreban milosrđa.
Što jasnije vidim vlastitu bijedu pred Bogom, manje prostora ostaje za prezir prema tuđoj. Kada se sjetim koliko me puta Gospodin strpljivo čekao, koliko sam puta obećao pa ponovno učinio isto, koliko sam puta znao što je dobro pa ipak izabrao suprotno, više ne mogu tako lako promatrati drugoga odozgo. Kada znam koliko je Bog bio strpljiv sa mnom, postaje mi teže biti nemilosrdan prema čovjeku koji još nije stigao ondje gdje ja mislim da bi trebao biti.
Svetost nije život bez pada, nego život neprestanoga ustajanja
Tu nas misao svetoga Ivana Ljestvičnika vraća u samo središte kršćanske borbe: „Pao si? Ustani! Opet si pao? Opet ustani!“ U toj jednostavnosti skriva se veliko razumijevanje ljudske slabosti i Božjega milosrđa. Kršćanski život nije život čovjeka koji nikada ne pada, nego život čovjeka koji je naučio komu se vratiti kada padne. Svetost nije besprijekorna biografija niti postupno stvaranje slike o sebi kao osobi koja više nema slabosti. Svetost je duboka povezanost s Bogom zbog koje grijeh više nije mjesto na kojemu ostajemo ležati. Čovjek može ponovno učiniti upravo ono za što je bio uvjeren da više nikada neće učiniti, može izgubiti mir, osuditi, ogovarati, planuti, podleći zavisti, vratiti se staroj navezanosti ili ponovno pasti na području na kojemu se godinama bori, ali posljednja riječ njegova života ne mora biti pad.
Jedna od najopasnijih kušnji dolazi upravo nakon grijeha. Ako nas neprijatelj nije uspio spriječiti da nakon pada pogledamo prema Bogu, pokušat će naš grijeh pretvoriti u očaj. Govorit će nam da smo licemjeri, da se nikada nećemo promijeniti, da više nema smisla pokušavati, da smo Boga već previše puta razočarali. No upravo tada evanđelje milosrđa postaje stvarnost. Ustati ne znači umanjiti ozbiljnost grijeha. Naprotiv, samo čovjek koji ozbiljno shvaća grijeh razumije koliko mu je potrebno milosrđe. Ustati znači priznati da grijeh nije veći od Kristova križa i da moja slabost nema posljednju riječ nad mojim životom.
Kada to iskusimo na vlastitoj koži, mijenja se način na koji gledamo druge. Umjesto pitanja kako je mogao ponovno pasti, u nama se rađa molitva da ga Gospodin podigne kao što je toliko puta podigao nas. Tuđi pad prestaje biti tema razgovora i postaje nakana molitve. Njegova slabost više ne služi kao dokaz naše pravednosti, nego kao podsjetnik na našu potrebu za milošću. Upravo se tu događa prijelaz od religioznoga ega prema Kristovu srcu. Čovjek prestaje graditi vlastitu vrijednost uspoređujući se s onima koji su pali i počinje zahvaljivati Bogu što ga milost drži uspravnim, svjestan Pavlova upozorenja: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12).
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Fotografija: D.Z. (Rim)