Tekst: Damir Zukan (kateheo.hr)
Fotografija: Damir Zukan (Križ – Raspeti Gospodin, Oaza mira Međugorje)
Blagdan uzvišenje svetoga križa 14.09.
Križ koji mora biti uzvišen u mome životu
Možemo nositi Križ, a još uvijek nositi vlastitu veličinu
Blagdan Uzvišenja Svetoga Križa ne poziva nas samo da pogledamo prema Križu nego da dopustimo Križu da uđe u samo središte našega života. Lako je imati križ na zidu, nositi ga oko vrata, postaviti ga na oltar ili načiniti znak križa prije molitve, ali mnogo je zahtjevnije dopustiti da logika Križa oblikuje naše odluke, odnose, reakcije, ambicije, rane, uspjehe i neuspjehe. Križ nije samo znak onoga što je Isus jednom učinio za nas, nego objava načina na koji Bog ljubi i puta kojim se čovjek potpuno predaje Bogu. Upravo zato snažno djeluje predaja povezana s carem Heraklijem koji je, vraćajući Sveti Križ u Jeruzalem, želio ponijeti ga na Kalvariju odjeven u raskošne carske haljine i ukrašen znakovima svoje moći. Prema predaji, na putu prema mjestu Kristova raspeća iznenada više nije mogao krenuti naprijed. Jeruzalemski biskup Zaharija upozorio ga je da u svojoj raskoši nimalo ne nalikuje Kristu koji je tim putem nosio svoj Križ. Tek kada je Heraklije skinuo raskošnu odjeću, odjenuo jednostavno pokorničko ruho i odrekao se vanjskih znakova svoje veličine, mogao je nastaviti put. U toj se slici krije duboka pouka za naš duhovni život: čovjek može nositi Križ, a još uvijek nositi i vlastitu veličinu; može služiti Kristu, moliti, propovijedati, evangelizirati, imati darove i karizme, činiti mnoga dobra djela, a ipak duboko u sebi tražiti priznanje, potvrdu, uspjeh, kontrolu i osjećaj vlastite važnosti. Možemo govoriti o predanju, a panično pokušavati kontrolirati ishod; možemo moliti: „Neka bude volja Tvoja“, a već unaprijed imati određeno kako bi ta Božja volja trebala izgledati. Ponekad zato razlog zbog kojega ne možemo dalje nije u tome što nam Bog nije otvorio put, nego u tome što nešto još nismo spremni skinuti sa sebe.
Križ nas razodijeva od svega lažnoga
Postoje trenutci u kojima Bog od nas ne traži da učinimo još više, nego da nešto ostavimo. Možda ponos, potrebu da budemo u pravu, sliku koju želimo ostaviti pred drugima, želju da nas svi razumiju, navezanost na uspjeh, potrebu da kontroliramo ljude i okolnosti ili skriveno uvjerenje da bez nas ništa neće uspjeti. Križ nas na taj način razodijeva od svega lažnoga i dovodi do istine o nama samima. Na Golgoti više nema mjesta iza kojega bismo mogli sakriti svoje srce. Ondje prestaju titule, položaji, uspjesi, karizme, projekti i ljudska priznanja, a ostaje samo pitanje pripadam li doista Isusu i jesam li spreman dopustiti mu da moj život vodi putem koji možda nisam izabrao.
Krist na Križu nema ništa čime bi impresionirao svijet. Nema ljudsku moć, nema politički utjecaj ni mnoštvo koje mu plješće; njegovi su se učenici razbježali, tijelo mu je ranjeno, ruke prikovane, a upravo se u tom trenutku događa najveće djelo spasenja. Time Bog potpuno preokreće naše razumijevanje snage. Mi mislimo da smo snažni kada možemo djelovati, upravljati i kontrolirati okolnosti, dok nam Krist pokazuje snagu čovjeka koji se potpuno predaje Ocu. Mi pobjedu povezujemo s time da nadvladamo protivnika, dok Krist pobjeđuje opraštajući svojim neprijateljima. Mi instinktivno pokušavamo spasiti sebe, dok Krist spašava svijet upravo time što ne silazi s Križa. Zbog toga Križ ostaje sablazan našem egu jer nas oslobađa potrebe da svoju vrijednost neprestano dokazujemo, da na povredu odgovaramo povredom, da na nepravdu uzvraćamo osvetom i da svoju sigurnost gradimo na sposobnosti da sve držimo u vlastitim rukama. Kristov put vodi u drukčiju slobodu, onu koja se rađa kada čovjek može iskreno izgovoriti: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“
Podigni pogled prema Raspetome
U pozadini blagdana Uzvišenja Svetoga Križa nalazi se i snažna biblijska slika Izraelaca u pustinji koji, ugroženi zmijama, dobivaju od Boga neobičan lijek: Mojsije treba načiniti brončanu zmiju, podignuti je, a onaj tko je pogleda ostat će na životu. Isus tu sliku izravno primjenjuje na sebe govoreći: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni“ (usp. Iv 3,14-15). Čovjek je pozvan podignuti pogled, a upravo je to jedna od velikih tajni duhovnoga života jer ono prema čemu neprestano usmjeravamo pogled postupno oblikuje naše srce.
Ako neprestano gledamo samo svoje rane, možemo postati zarobljeni vlastitom ranjenošću; ako stalno gledamo nepravdu koja nam je učinjena, ona može postati središtem našega identiteta; ako promatramo samo vlastite neuspjehe, možemo početi vjerovati da je neuspjeh ono što nas određuje; ako neprestano gledamo druge i uspoređujemo se s njima, gubimo zahvalnost za ono što je Bog povjerio nama. Križ nas zato poziva da pogled ponovno usmjerimo prema Kristu, ne kako bismo zanijekali svoju bol, nego kako bismo je vidjeli u svjetlu ljubavi koja je veća od nje. Gledajući Raspetoga susrećemo Boga koji nije pobjegao od ljudske patnje. On poznaje izdaju, napuštenost, poniženje, tjelesnu bol, lažnu optužbu, samoću i iskustvo čovjeka koji u tami zaziva Boga. Zbog toga pred Križem ne moramo skrivati vlastitu ranjenost niti glumiti duhovnu snagu koju nemamo. Kristu možemo doći umorni, razočarani, prestrašeni i s pitanjima na koja još nemamo odgovore, jer Križ ne traži da najprije postanemo jaki, nego da dopustimo Kristu da postane naša snaga.
Uzeti svoj križ ne znači tražiti patnju
Uzeti svoj križ ne znači tražiti patnju niti smatrati da je svaka patnja sama po sebi dobra. Kršćanstvo ne slavi bol radi boli, niti Kristov poziv na nošenje križa može biti opravdanje za nasilje, manipulaciju, ponižavanje ili zlostavljanje. Uzeti svoj križ znači ostati vjeran Bogu upravo ondje gdje vjernost ima cijenu. Nekada će to značiti oprostiti, nekada priznati vlastitu pogrešku, nekada se suzdržati od riječi kojom bismo mogli raniti drugoga, a nekada upravo progovoriti i postaviti zdravu granicu. Nekada križ znači ostati vjeran obećanju kada osjećaji oslabe, svakoga jutra ponovno ustati i odgovorno izvršavati svoje obveze, strpljivo čekati odgovor od Boga ili prihvatiti da se nešto neće dogoditi onako kako smo zamišljali. Najdublji križ često nije ono što boli tijelo, nego ono što razapinje našu samovolju, potrebu da život bude upravo onakav kakvim smo ga zamislili. Upravo se ondje, u prostoru između onoga što bih ja htio i onoga što Bog dopušta ili traži, rađa svetost.
Što kada Bog ne uklanja križ?
Jedno od najtežih pitanja vjernika pojavljuje se kada molimo, postimo, predajemo Bogu svoju situaciju i tražimo pomoć, a križ ipak ostaje. Tada se pitamo zašto ga Bog ne uklanja. Križ nam ne daje jednostavan odgovor na svako ljudsko „zašto“, ali nam daje nešto možda još važnije: pokazuje nam gdje se Bog nalazi dok patimo. Bog nije udaljeni promatrač ljudske boli, nego Raspeti koji je sam ušao u nju. Kršćanska nada zato ne počiva na obećanju da se vjerniku ništa teško neće dogoditi, nego na sigurnosti da nas ništa što nam se dogodi ne mora odvojiti od Krista ako ostanemo u njemu.
Bog možda neće odmah promijeniti okolnosti, ali može duboko promijeniti čovjeka usred tih okolnosti; možda neće odmah ukloniti križ, ali može učiniti da upravo križ koji nas je trebao slomiti postane mjesto na kojem ćemo ga upoznati dublje nego ikada prije. To je tajna Golgote: ono što se ljudskim očima čini konačnim porazom Bog može pretvoriti u početak novoga života. Veliki petak bez uskrsnuća bio bi tragedija, ali Kristov Križ uvijek treba gledati u svjetlu uskrsnoga jutra.
Znak križa znači: ja pripadam Tebi
U tome svjetlu i znak križa, koji često činimo gotovo mehanički, dobiva sasvim novu dubinu. Kada izgovaramo: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, ne činimo samo uvodnu gestu prije molitve, nego ispovijedamo kome pripadamo. Tim znakom možemo Bogu ponovno predavati svoj um, srce, tijelo, prošlost, sadašnjost i budućnost, svoje uspjehe, rane, darove, odnose i poslanje. Znak križa učinjen svjesno ujutro može postati predanje cijeloga dana Bogu; učinjen prije važne odluke može biti priznanje da ne želimo odlučivati bez njega; učinjen u napasti može postati podsjećanje da pripadamo Kristu; učinjen kada smo povrijeđeni može biti početak predavanja rane Isusu; učinjen u trenutku uspjeha podsjeća nas kome pripada slava, a u trenutku neuspjeha da naša vrijednost nije nestala zato što nešto nije uspjelo. Znak križa tako ponovno postaje ono što je bio od početka kršćanskoga života: znak pripadnosti Kristu i podsjetnik da je cijeli naš život obilježen njegovom smrću i uskrsnućem.
Što na mome križu treba umrijeti, a što uskrsnuti?
Zato se pred Križem ne trebamo pitati samo koji križ trenutačno nosimo, nego i što Bog želi da preko toga križa u nama umre i što želi da uskrsne. Možda mora umrijeti potreba da budemo važni, da sve kontroliramo, da uvijek imamo pravo, da nam drugi priznaju ono što činimo, da uvijek imamo posljednju riječ ili da se sve dogodi prema našim planovima. Ako na Križu umire ponos, Bog želi da uskrsne poniznost; ako umire osveta, želi da se rodi milosrđe; ako umire potreba za kontrolom, želi da raste povjerenje; ako umire sebičnost, želi probuditi služenje; ako umire strah, želi produbiti vjeru. Kršćanski Križ nikada nije posljednja riječ nad čovjekom jer je nerazdvojivo povezan s uskrsnućem. Upravo zato Crkva govori o Uzvišenju Križa. Ono što je svijet smatrao sramotom Bog je učinio prijestoljem; sredstvo smrti postalo je stablo života, prividni poraz postao je pobjeda, a mjesto na kojem je izgledalo kao da je sve izgubljeno postalo je mjesto na kojem se ljubav objavila do kraja.
Koje „carske haljine“ još moram skinuti?
Možda se zato cijeli blagdan može ponovno sažeti u slici cara Heraklija koji stoji pred Kalvarijom noseći Kristov Križ, ali ne može krenuti dalje sve dok ne skine carske haljine. Ta nas slika pita koje su naše „carske haljine“, što još uvijek pokušavamo sačuvati dok govorimo da slijedimo Raspetoga i što nam priječi da potpuno krenemo za njim. Ne možemo iskreno govoriti Kristu da nas vodi, a istodobno mu neprestano otimati kormilo iz ruku; ne možemo moliti da bude njegova volja, a prihvaćati samo onu Božju volju koja odgovara našoj; ne možemo željeti da Krist raste u nama, a istodobno hraniti vlastiti ego.
Zato riječi Ivana Krstitelja: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30) postaju jednom od najdubljih molitava pred Križem. To umanjivanje nije poništavanje vlastitoga dostojanstva niti prijezir prema sebi, nego oslobađanje od lažne veličine kako bi se u nama mogla očitovati Kristova veličina. Možda ćemo upravo tada moći krenuti dalje, ne kada postanemo snažniji, kada sve razumijemo ili kada riješimo sve probleme, nego kada konačno dopustimo Bogu da bude Bog i izgovorimo: „Isuse, više ne želim nositi svoj život bez Tebe. Ne želim samo da blagosloviš moje planove, nego želim da moji planovi budu podložni Tvojoj volji. Pred Tobom skidam svoje carske haljine, svoju potrebu za kontrolom, svoj ponos, svoje strahove i svoju samodostatnost. Evo mojega križa i evo mene. Vodi me.“
Kada Križ postane mjesto susreta
Tada Križ prestaje biti samo teret koji moramo podnositi i postaje mjesto susreta s Kristom, oltar predanja, škola ljubavi, mjesto nutarnje slobode i put prema uskrsnuću. Uzvisiti Križ u vlastitome životu znači dopustiti Kristu da bude uzvišen iznad naših planova, strahova, rana, ambicija, uspjeha i neuspjeha. To znači predati mu um da oblikuje naše misli, srce da po njemu ljubimo, ruke da preko njih služi, riječi da preko njih donosi život, rane da ih pretvara u mjesta milosti, darove da služe njegovoj slavi, prošlost da je otkupi, sadašnjost da se u njoj nastani i budućnost da je vodi. Tada čovjek postupno otkriva da smisao kršćanskoga života nije živjeti bez križa, nego toliko pripadati Kristu da nijedan križ ne moramo nositi sami.
Kako danas konkretno uzvisiti Križ u svome životu?
Razmatranje o Križu ostaje nedovršeno ako ne prijeđe u život. Uzvisiti Križ ne znači samo pobožno pogledati Raspetoga, nego dopustiti da Kristov način življenja počne mijenjati naše konkretne odluke. Zato danas zastani pred križem i nemoj odmah govoriti. Ostani nekoliko minuta u tišini, pogledaj Raspetoga i dopusti mu da najprije pogleda tebe. Nemoj mu donositi samo ono što želiš da promijeni, nego mu postavi ozbiljnije pitanje: „Isuse, što preko ovoga što trenutačno živim želiš promijeniti u meni?“ Možda ćeš otkriti da već dugo moliš Boga da promijeni neku okolnost, a nisi ga pitao što u toj okolnosti želi učiniti s tvojim srcem.
Zatim imenuj svoj križ. Nemoj govoriti samo općenito da ti je teško. Reci pred Bogom što te zapravo boli, čega se bojiš, što ne razumiješ, protiv čega se buniš ili što ti je najteže prihvatiti. Možda je to bolest, neizvjesnost, narušen odnos, nepravda, samoća, razočaranje, neuspjeh, čekanje, financijska teškoća, vlastita slabost ili nešto što se nije dogodilo onako kako si očekivao. Reci Kristu jednostavno: „Isuse, ovo je danas moj križ.“ I nemoj odmah pokušavati objasniti zašto se to dogodilo. Dovoljno je priznati istinu i donijeti je pred njega.
Nakon toga postavi sebi pitanje koje proizlazi iz slike cara Heraklija: „Koje carske haljine moram skinuti?“ Možda nije najveći problem samo ono što ti se događa, nego način na koji se za nešto grčevito držiš. Prepoznaj jednu konkretnu stvar koju teško predaješ Bogu: potrebu za kontrolom, želju da budeš u pravu, očekivanje priznanja, potrebu da te određena osoba razumije, strah od neuspjeha, uspoređivanje s drugima, nepraštanje, povrijeđeni ponos ili vlastitu zamisao o tome kako bi Bog morao riješiti tvoju situaciju. Nemoj pokušavati odjednom riješiti cijeli svoj duhovni život. Prepoznaj jednu „carsku haljinu“ i reci: „Isuse, danas Ti predajem upravo ovo.“
Potom pogledaj postoji li osoba koju povezuješ sa svojim križem. Ako postoji, pitaj se što Krist od tebe traži prema toj osobi. Možda oprost, ali možda i istinu, razgovor, ispriku, prestanak ogovaranja, odustajanje od osvete ili postavljanje zdrave granice. Oprost ne znači dopustiti drugome da nastavi nanositi zlo niti se praviti da se ništa nije dogodilo. Možeš oprostiti i istodobno jasno reći da određeno ponašanje više nećeš prihvaćati. Važno je da ne dopustiš da rana odlučuje kakav ćeš čovjek postati. Umjesto pitanja: „Što je ta osoba zaslužila od mene?“, pred Križem pitaj: „Isuse, kakav Ti želiš da ja budem u ovoj situaciji?“
Zatim učini jedan konkretan čin koji će tvoje predanje pretvoriti u djelo. Ako trebaš nekome oprostiti, započni moliti za tu osobu. Ako trebaš priznati pogrešku, učini to. Ako si nekoga povrijedio, ispričaj se bez opravdavanja. Ako odgađaš ispovijed, odluči kada ćeš otići. Ako trebaš postaviti granicu, učini to mirno i jasno. Ako stalno pokušavaš kontrolirati neku situaciju koju ne možeš kontrolirati, odluči danas prestati s jednim ponašanjem kojim hraniš svoju tjeskobu i potrebu za nadzorom. Ako je tvoj križ čekanje, nemoj dopustiti da ti čekanje zaustavi život, nego učini dobro koje danas možeš učiniti. Križ se ne prihvaća samo osjećajem; prihvaća se vjernošću u sljedećem koraku.
Posebno pokušaj obnoviti značenje znaka križa. Učini ga polako kada se probudiš i nemoj odmah prijeći na druge obveze. Dok dotičeš čelo, predaj Kristu svoje misli; dok se spuštaš prema prsima, predaj mu svoje srce i želje; dok prelaziš preko ramena, predaj mu svoje djelovanje, terete i odgovornosti. Neka tvoje „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ znači: „Bože, ovaj dan nije samo moj. Pripadam Tebi. Moje misli, odluke, susreti, posao, rane i planovi danas pripadaju Tebi.“ Isto učini kada tijekom dana osjetiš strah, ljutnju, napast ili nemir. Umjesto da odmah reagiraš, zastani, prekriži se i ponovno se podsjeti kome pripadaš.
Kada ti se tijekom dana dogodi nešto što nisi planirao, pokušaj ne reagirati odmah pitanjem: „Zašto baš meni?“ Zastani i pitaj: „Kako mogu ostati Kristov upravo sada?“ To pitanje mijenja perspektivu. Možda ne možeš promijeniti ono što se dogodilo, ali možeš odlučiti hoće li te to učiniti ogorčenijim ili zrelijim, zatvorenijim ili milosrdnijim, udaljenijim od Boga ili dublje oslonjenim na njega. Ne možemo birati svaki križ koji će doći u naš život, ali možemo odlučiti hoćemo li ga nositi sami ili s Kristom.
Na kraju dana ponovno stani pred Križ i postavi sebi tri jednostavna pitanja: Gdje sam danas pokušavao sve kontrolirati? Gdje sam danas uspio postupiti poput Krista? Što mu još nisam predao? Nemoj taj ispit savjesti pretvoriti u osuđivanje sebe. Njegova je svrha naučiti prepoznavati gdje se stari čovjek još uvijek grčevito drži svojih „carskih haljina“, a gdje se već pojavljuje novi čovjek oblikovan Kristom. Zahvali za ono u čemu si uspio, zamoli oproštenje za ono u čemu nisi i ponovno predaj Kristu ono što još uvijek nosiš.
I konačno, kada dođe križ koji ne možeš promijeniti, nemoj odmah zaključiti da Bog ništa ne čini. Možda ćeš dugo moliti da se okolnosti promijene i smiješ moliti za to. Isus nas nije učio ravnodušnosti prema patnji. Ali uz molitvu: „Gospodine, ukloni ovo ako je Tvoja volja“, dodaj još jednu, možda zahtjevniju molitvu: „A dok ovo traje, nemoj dopustiti da propustim ono što želiš učiniti u meni.“
Tako se Križ počinje uzvisivati u svakodnevici. Ne samo u velikim životnim dramama, nego u načinu na koji razgovaraš kada si povrijeđen, kako reagiraš kada te netko ne razumije, kako podnosiš čekanje, kako prihvaćaš ispravak, kako se ponašaš kada nema priznanja, kako opraštaš, kako postavljaš granice, kako služiš kada te nitko ne vidi i kako ostaješ vjeran kada ne osjećaš ništa posebno. Upravo se u tim malim svakodnevnim raspećima vlastite samovolje rađa sloboda. Tada polako razumijemo da uzeti svoj križ ne znači samo podnositi ono teško, nego svaki dan ponovno birati Krista usred onoga što nam je dano živjeti.
Zato danas ne pokušavaj riješiti cijeli svoj život. Pronađi svoj križ, prepoznaj svoju „carsku haljinu“, predaj je Kristu i učini jedan konkretan korak poslušnosti. Sutra učini ponovno isto. Upravo tako Križ prestaje biti samo znak koji štujemo i postaje način na koji živimo. I upravo tako riječi: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ prestaju biti samo lijepa duhovna misao i postaju program svakodnevnoga života.
Molitva pred Raspetim
Pred Raspetim zato možemo izgovoriti jednostavnu, ali radikalnu molitvu: Gospodine Isuse, neka Tvoj Križ bude uzvišen u mome životu. Pokaži mi što još moram skinuti sa sebe kako bih slobodnije išao za Tobom. Pokaži mi moje „carske haljine“, ono čega se grčevito držim i što ne želim predati. Neka u meni umre sve ono što me udaljava od Tebe, a neka uskrsne sve ono što želiš učiniti od mene. Kada ne razumijem, nauči me vjerovati; kada boli, nauči me ostati uz Tebe; kada moram čekati, sačuvaj me u nadi; kada moram oprostiti, daj mi svoje srce; kada se bojim budućnosti, podsjeti me da ona već počiva u Tvojim rukama.
Uzmi, Gospodine, moj um i oblikuj moje misli, uzmi moje srce i nauči ga ljubiti, uzmi moje ruke i učini ih rukama služenja, uzmi moje riječi i učini ih riječima života. Uzmi moje rane i pretvori ih u mjesta milosti, moje darove i upotrijebi ih za svoju slavu, moju prošlost i otkupi je, moju sadašnjost i nastani se u njoj, moju budućnost i vodi je. Daj da se ja umanjujem, a Ti rasteš u meni, sve dok moj život ne postane potpuno predanje Tebi i dok jednoga dana, zajedno s Tobom, ne budem mogao reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“
Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te, jer si svojim svetim Križem svijet otkupio. Neka Tvoj Križ ne bude samo znak koji nosim, nego istina koju živim; neka ne bude samo predmet koji gledam, nego put kojim idem; neka ne bude samo podsjetnik na Tvoju smrt, nego mjesto na kojem svakoga dana učim umirati sebi kako bi Ti sve više živio u meni. Neka se ja umanjujem, a Ti, Gospodine, rasteš u meni. Amen.