Biblijsko razmatranje na misna čitanja 26. nedjelju kroz godinu
Nije dovoljno riječima prihvatiti Božji poziv – vjera počinje onda kada naše „hoću“ postane konkretan život.
Bog ne traži lijepe riječi, nego život koji mu vjeruje
U Evanđelju 26. nedjelje kroz godinu Isus govori o ocu koji je imao dva sina. Obojicu je pozvao da pođu raditi u njegov vinograd. Prvi je odgovorio: „Neću“, ali se poslije predomislio i otišao. Drugi je spremno rekao: „Evo me, gospodaru“, ali nije otišao.
Isus tada postavlja jednostavno pitanje: „Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ Odgovor je jasan: prvi sin. Premda je u početku odbio oca, dopustio je da se nešto u njemu promijeni. Shvatio je da je pogriješio, ustao i učinio ono što je otac od njega tražio. Drugi je sin izgovorio pravi odgovor, ali njegova riječ nije postala djelo.
Ta se prispodoba ne odnosi samo na ljude Isusova vremena. Ona otkriva i naš odnos prema Bogu. I mi mu često govorimo „hoću“, osobito u trenutcima molitve, na duhovnim obnovama, nakon dobre ispovijedi ili kada nas nešto snažno dotakne. Obećavamo da ćemo više moliti, prestati osuđivati, oprostiti osobi koja nas je povrijedila, urediti svoj brak, ostaviti grijeh, posvetiti vrijeme obitelji, redovitije dolaziti na svetu misu ili ozbiljnije raditi na sebi. U trenutku kada to govorimo možda smo potpuno iskreni. Međutim, prođu dani, život se vrati u svoju uobičajenu kolotečinu i naše „hoću“ polako postane „neću“. Riječi ostanu u molitvi, a naš život nastavi ići starim putem.
Vinograd se nalazi upravo ondje gdje živimo
Otac šalje sinove u vinograd. Taj vinograd predstavlja život koji nam je Bog povjerio. Ne trebamo tražiti neko posebno mjesto na kojem ćemo izvršiti Božju volju. Naš se vinograd nalazi ondje gdje već živimo: u obitelji, braku, zajednici, na radnome mjestu, u odnosu prema roditeljima, djeci, prijateljima, suradnicima i ljudima koje svakodnevno susrećemo. U vinograd ulazimo kada izvršavamo svoje obveze, kada ostanemo vjerni danoj riječi, kada služimo i onda kada nam se ne da, kada razgovaramo umjesto da pobjegnemo, kada priznamo pogrešku i kada drugome pružimo novu priliku.
Lako je željeti neki veliki duhovni zadatak, a zanemarivati ono što nam se svakodnevno nalazi pred očima. Netko moli za veliku službu, ali ne želi pomoći vlastitoj obitelji. Netko želi govoriti drugima o Bogu, a ne razgovara sa svojim supružnikom. Netko je spreman satima moliti, ali nije spreman priznati da je svojim riječima povrijedio bližnjega. Netko traži nove duhovne doživljaje, a zanemaruje posao, obveze i ljude za koje je odgovoran. Bog nas, međutim, najprije šalje u vinograd našega stvarnog života. Duhovni rast ne događa se samo u onome što osjećamo dok molimo, nego u onome što činimo nakon molitve.
Tvoje jučerašnje „neću“ ne mora biti posljednja riječ
Prvi je sin ocu rekao: „Neću.“ Bio je to ružan i pogrešan odgovor, ali nije bio njegov konačan odgovor. Poslije se predomislio i otišao. U tome se nalazi velika nada za svakoga čovjeka. Možda si se godinama opirao Bogu. Možda si zanemario molitvu, udaljio se od sakramenata, povrijedio ljude koji te vole ili ostao zarobljen u navici za koju znaš da te uništava. Možda si Bogu rekao „neću“ svojim riječima, ali još češće svojim odlukama. Ipak, dok živiš, tvoje „neću“ ne mora biti konačno.
Obraćenje započinje kada čovjek prestane opravdavati svoje postupke i iskreno prizna: „Pogriješio sam. Nisam živio onako kako me Bog poziva. Moram se vratiti.“ To nije samo osjećaj krivnje. Krivnja nas može zatvoriti u prošlost, dok nas kajanje pokreće prema novome životu. Prvi sin nije ostao sjediti i ponavljati koliko je loše postupio. Ustao je i otišao u vinograd. Istinsko kajanje uvijek traži konkretan korak. Ako si nekoga povrijedio, razgovaraj s njim i zatraži oproštenje. Ako živiš u teškome grijehu, pristupi iskrenoj ispovijedi. Ako si zapustio molitvu, odredi stvarno vrijeme koje ćeš svakoga dana darovati Bogu. Ako u sebi nosiš zamjeranje, prestani čekati da se osjećaji sami promijene i počni moliti za osobu koju teško prihvaćaš. Obraćenje se ne događa samo u mislima, nego u odluci koja postaje djelo.
Ne živi od starih obećanja
Drugi je sin rekao ocu: „Evo me, gospodaru“, ali nije otišao. To je ozbiljno upozorenje svakomu tko sebe smatra vjernikom. Možemo poznavati Sveto pismo, govoriti o vjeri, sudjelovati u molitvenim susretima, primati sakramente i drugima davati duhovne savjete, a ipak ne činiti ono što Bog od nas traži. Možemo imati izgled pobožnosti, a ostati zatvoreni promjeni. Možemo se pozivati na ono što smo nekada činili za Boga, dok danas zanemarujemo njegov glas.
U duhovnome se životu ne može živjeti od jučerašnjega „hoću“. Nije dovoljno što smo se nekada obratili, što smo prije nekoliko godina donijeli veliku odluku ili doživjeli snažan susret s Bogom. Ljubav se obnavlja svakoga dana. Vjernost je sastavljena od mnogih malih odluka. Svakoga jutra ponovno biramo hoćemo li živjeti kao Božji sinovi i kćeri ili ćemo se zatvoriti u svoju volju. Čovjek koji je jučer bio vjeran danas može pasti ako prestane bdjeti nad sobom. Ali i onaj koji je jučer pao danas može ustati ako se otvori milosti.
Zato se nemoj pitati samo što si nekada obećao Bogu. Zapitaj se što danas činiš s njegovim pozivom. Odvajaš li vrijeme za molitvu ili Bogu daješ samo ono što ti ostane nakon svega drugoga? Pristupaš li ljudima s ljubavlju ili svoju nervozu i nezadovoljstvo prenosiš na najbliže? Govoriš li o oprostu, a u sebi godinama hraniš zamjeranje? Tražiš li od drugih da se promijene, a sam odbijaš vidjeti vlastite slabosti? Želiš li Božju pomoć, ali nisi spreman odreći se onoga što te od njega udaljava? Upravo se u tim pitanjima otkriva je li naše „hoću“ postalo život.
U srcu se vodi borba između poslušnosti i samovolje
Prorok Ezekiel podsjeća nas da će svatko pred Bogom odgovarati za vlastiti život. Ne možemo za sve kriviti obitelj, odgoj, teške okolnosti, prošle rane ili tuđe postupke. Sve to može snažno utjecati na nas, ali ne mora određivati naš konačni odgovor. Možda nisi odgovoran za rane koje su ti drugi nanijeli, ali jesi odgovoran za ono što ćeš učiniti s tim ranama. Možeš dopustiti da te pretvore u ogorčena čovjeka koji povrjeđuje druge ili ih možeš donijeti Kristu, tražiti pomoć i započeti put ozdravljenja.
Duhovni rast počinje kada prestanemo stalno promatrati tuđe pogreške i počnemo prepoznavati ono što se događa u našem srcu. Lako vidimo oholost, sebičnost i tvrdoću drugih, ali teško uočavamo vlastitu potrebu da budemo u pravu, da nadziremo druge, branimo svoju sliku i izbjegnemo odgovornost. Često očekujemo da se promijene naši supružnici, roditelji, djeca, svećenici ili članovi zajednice, a ne pitamo Boga što želi promijeniti u nama.
Najvažnija se bitka ne vodi oko nas, nego u nama. Ondje se naše „hoću“ može pretvoriti u „neću“, ali i naše „neću“ u „hoću“. Svakoga se dana odlučuje hoćemo li hraniti ponos ili poniznost, zamjeranje ili oprost, lijenost ili odgovornost, požudu ili čistoću, sebičnost ili darivanje. Velike životne promjene najčešće započinju malom, skrivenom odlukom srca.
Kada naše „Amen“ ostane samo na usnama
Pri primanju svete pričesti izgovaramo riječ „Amen“. Njome potvrđujemo da vjerujemo kako primamo Tijelo Kristovo, ali istodobno govorimo da želimo pripadati Kristu i živjeti u skladu s njim. Isus nam se u euharistiji potpuno predaje, a naše bi „Amen“ trebalo značiti: „Gospodine, primam te i želim ti predati svoj život.“
Ipak, možemo usnama reći „Amen“, a djelima govoriti „neću“. Primamo Krista koji oprašta, ali odbijamo oprostiti. Primamo Krista koji se potpuno daruje, a ostajemo usmjereni samo na sebe. Primamo Krista koji je bio poslušan Ocu, a tvrdoglavo inzistiramo na vlastitoj volji. Primamo njegovo Tijelo, a zatim riječima ranjavamo članove toga istog Tijela. Dolazimo na misu, ali u obitelji nastavljamo šutjeti, kažnjavati, nadzirati, ponižavati ili bježati od odgovornosti.
Sveta pričest nije nagrada za savršene ljude. Ona je hrana slabima koji žele ozdraviti i dopustiti Kristu da ih mijenja. Zato nije problem u tome što još nismo savršeni, nego u tome što ponekad ne želimo promjenu. Iskreno „Amen“ ne znači da ćemo od toga trenutka sve činiti bez pogreške. Ono znači da dopuštamo Kristu ući upravo u ona područja koja mu najradije ne bismo predali.
Kristova poniznost liječi našu oholost
Poslanica Filipljanima pred nas stavlja Krista, savršenoga Sina, koji je Ocu rekao „hoću“ i svoje obećanje živio do kraja. „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge.“ Čovjek se zbog oholosti pokušava uzdići iznad drugih, dokazati svoju važnost i prisvojiti pravo da sam određuje što je dobro, a što zlo. Bog na čovjekovu oholost odgovara poniznošću. Sin Božji silazi k nama, postaje čovjekom, uzima lik sluge i ostaje poslušan sve do smrti na križu.
Kristova poniznost pokazuje nam da se prava veličina ne nalazi u tome da budemo iznad drugih, nego da služimo. Poniznost ne znači omalovažavati sebe, dopustiti zlostavljanje ili tvrditi da ništa ne vrijedimo. Poniznost znači živjeti u istini: priznati da smo sve primili od Boga, prihvatiti vlastita ograničenja, učiti od drugih, priznati pogrešku i ne graditi život na potrebi da uvijek budemo važniji, bolji i u pravu.
U svakodnevnome životu poniznost može značiti da ćemo prvi započeti razgovor nakon svađe, iako smatramo da je druga osoba više kriva. Može značiti da ćemo poslušati kritiku bez trenutnoga opravdavanja, zahvaliti za nečiji doprinos, zatražiti pomoć kada ne možemo sami ili se odreći potrebe da se primijeti sve što smo učinili. Poniznost je spremnost da se spustimo do čovjeka koji pati, da saslušamo onoga tko nam nije zanimljiv i poslužimo ondje gdje nećemo dobiti priznanje.
Križ je mjesto na kojem Bog ulazi u našu bol
Krist se nije ponizio samo tako što je postao čovjekom. Njegov se silazak nastavio sve do smrti na križu. Ušao je u ljudsku bol, sramotu, odbačenost, samoću i osjećaj napuštenosti. Zato ne postoji rana u koju Krist ne može ući. Nema životnoga ponora koji mu je predubok, grijeha koji je jači od njegova milosrđa niti poraza iz kojega nas ne može podići.
Možda nosiš bol koju nitko oko tebe ne razumije. Možda se boriš s osjećajem da si odbačen, prevaren, zaboravljen ili nedostojan ljubavi. Možda te progoni vlastita prošlost ili živiš s posljedicama odluka koje više ne možeš promijeniti. Krist ne stoji daleko od toga. Na križu je ušao upravo u takvu tamu. On te ne spašava tako da ti samo govori što trebaš učiniti, nego silazi k tebi, uzima te za ruku i poziva da ustaneš.
Ali tu ruku moramo prihvatiti. Krist nas neće nasilno izvući iz onoga čega se ne želimo odreći. Možemo moliti za oslobođenje, a istodobno se držati svoje navezanosti. Možemo moliti za mir, a hraniti sukobe. Možemo moliti za ozdravljenje, a odbijati otvoriti ranu, potražiti pomoć ili oprostiti. Milost je darovana, ali traži naš slobodan odgovor.
Jedan konkretan korak vrijedi više od deset obećanja
Duhovni rast rijetko se događa preko noći. On se ostvaruje u vjernosti malim, konkretnim odlukama. Nije potrebno danas riješiti sve probleme svojega života, ali je potrebno učiniti sljedeći korak. Možda je tvoj korak ugasiti mobitel i petnaest minuta ostati u tišini pred Bogom. Možda trebaš nazvati osobu s kojom dugo ne razgovaraš. Možda se trebaš pripremiti za iskrenu ispovijed bez umanjivanja i opravdavanja svojih postupaka. Možda trebaš prestati skrivati problem i zatražiti stručnu ili duhovnu pomoć. Možda je vrijeme da napokon izvršiš obvezu koju mjesecima odgađaš, provedeš vrijeme s djetetom koje treba tvoju blizinu ili supružniku kažeš: „Pogriješio sam. Oprosti mi.“
Ne čekaj da najprije dobiješ volju, savršene okolnosti ili snažan duhovni osjećaj. Prvi sin možda nije otišao u vinograd zato što mu se iznenada počelo raditi, nego zato što je shvatio da treba poslušati oca. Zrela vjera ne počiva samo na osjećajima. Ona čini dobro i onda kada je teško, kada nema zanosa i kada nitko ne vidi naš trud. Upravo se tada ljubav pročišćava i postaje stvarna.
Što danas Bog traži od mene?
Očeve riječi sinu vrlo su konkretne: „Hajde danas na posao u vinograd!“ Bog ne govori samo o nekoj dalekoj budućnosti. On kaže: „Danas.“ Danas oprosti. Danas priznaj svoju pogrešku. Danas odvoji vrijeme za molitvu. Danas prekini s onim što te odvaja od mene. Danas učini dobro koje već dugo odgađaš. Danas uđi u vinograd koji sam ti povjerio.
Možda smo Bogu mnogo puta rekli „neću“, ali danas možemo reći „hoću“. Možda smo mu mnogo puta rekli „hoću“, ali nismo ništa učinili. Danas možemo prestati živjeti od praznih obećanja i napraviti prvi stvarni korak. Bogu nije potrebna naša savršena prošlost. Potrebno mu je naše otvoreno srce sada.
Kada danas pristupimo svetoj pričesti i izgovorimo „Amen“, nemojmo to učiniti mehanički. Recimo u sebi: „Da, Gospodine, vjerujem ti. Da, želim pripadati tebi. Da, dopuštam ti da mijenjaš moj život. Pokaži mi gdje ti još govorim ‘neću’ i daj mi snagu da ustanem. Pokaži mi gdje sam obećao, a nisam učinio. Pošalji me danas u vinograd moje obitelji, odnosa, obveza i služenja.“ Neka naš „Amen“ ne završi pred oltarom. Neka postane oprost koji ćemo darovati, riječ koju ćemo održati, grijeh koji ćemo napustiti, odgovornost koju ćemo prihvatiti i ljubav koju ćemo pokazati. Tek tada naše „hoću“ postaje život.