Biblijsko razmatranje na misna čitanja - 28. nedjelja kroz godinu
Poziv koji lako ostavim za poslije
Dok razmišljam o Isusovoj prispodobi o svadbenoj gozbi, najviše me zaustavlja jednostavna činjenica: sve je pripravljeno, a uzvanici ne dolaze. Netko ih želi za svojim stolom, raduje se njihovu dolasku i šalje po njih, ali oni imaju druge planove. Jedan odlazi na njivu, drugi za svojom trgovinom. Njihovi poslovi na prvi pogled nisu ništa neobično ni loše. Treba raditi, brinuti se za obitelj i izvršavati obveze. Ipak, upravo se usred tih razumljivih razloga događa nešto što dobro poznajem iz vlastitoga života: ono što mi je važno postupno potiskuje ono bez čega moj život gubi svoj smisao.
Lako mi je pomisliti da bih se ja odazvao takvu pozivu. No kada pogledam kako prolazi moj dan, nisam više tako siguran. Koliko sam puta pomislio da ću moliti kada završim posao, da ću otvoriti Sveto pismo kada se malo smirim ili da ću nekoga saslušati kada budem imao više vremena? Dan završi, umor ostane, a susret ponovno odgodim. Pritom često uspijem pronaći vremena za sadržaje koji me ni ne odmore ni ne ispune. Ostajem uz ekran dulje nego što sam namjeravao, pročitam još jednu vijest i uđem u još jednu raspravu, a onda kažem da za Boga nisam imao vremena. Nije mi ugodno to priznati, ali bez te iskrenosti teško mogu razumjeti što mi današnje Evanđelje govori.
Bog me poziva na zajedništvo, a ja taj poziv ponekad doživljavam kao još jednu obvezu. Tu se otkriva koliko sam se udaljio od njegove ljubavi. On želi biti sa mnom, a ja razmišljam kako ću taj susret uklopiti među sve ostalo.
Kad se ljubav pretvori u naviku
Slika svadbe pomaže mi razumjeti kakav odnos Bog želi s čovjekom. Na svadbu se dolazi zbog ljudi s kojima želimo podijeliti radost. Iza pripravljena stola stoji nečija želja da budemo zajedno, da naše lice bude među licima dragih gostiju. Kada netko odbije poziv, ne ostaje samo prazna stolica; netko primijeti da nas nema.
Mislim da se i u odnosu s Bogom može dogoditi ono što se događa među ljudima koji su se nekoć s mnogo radosti tražili, a poslije počeli živjeti jedni pokraj drugih. Ljubav se ne mora ugasiti u velikoj svađi. Ponekad se udaljavanje događa tiho, kroz dane u kojima više nema stvarnoga razgovora. Sve se obavlja, kuća funkcionira, obveze se izvršavaju, ali se srca sve rjeđe susreću. Čovjek može biti prisutan, a ipak nedostupan.
Tako mogu i moliti, dolaziti na misu i govoriti o vjeri, a da se rijetko zaustavim pred Gospodinom takav kakav jesam. Izgovaram poznate riječi, ali mu ne povjeravam ono što me doista muči. Tražim pomoć kada mi je teško, a kada teškoća prođe, vratim se svojim poslovima. Ne bih volio da se netko prema meni odnosi tako, da me se sjeti samo kada mu nešto treba. Upravo zato moram dopustiti da me ovo Evanđelje zapita kakvo mjesto Bog stvarno ima u mojem životu.
Ljubav se njeguje vremenom i pažnjom. Ne mogu očekivati blizinu ako stalno izbjegavam susret. Ponekad je za obnovu odnosa potrebno sasvim malo: ostaviti telefon, zatvoriti vrata, smiriti se i napokon reći Gospodinu ono što već danima nosim u sebi.
Pozvan sam i s onim čega se stidim
U prispodobi me duboko dira trenutak kada sluge izlaze na putove i okupljaju sve koje pronađu, dobre i zle. Među gostima se nalaze ljudi koji vjerojatno nisu ni pomišljali da bi mogli biti pozvani na kraljevu svadbu. Nisu se sami preporučili niti su svojim ugledom osigurali mjesto za stolom. Poziv ih je zatekao ondje gdje su živjeli.
Tu pronalazim veliku nadu. Ima trenutaka kada se čovjek od Boga udalji jer mu je teško ponovno doći s istim slabostima. Sram ga je moliti nakon onoga što je rekao ili učinio. Misli da bi najprije morao dovesti život u red, a tek onda stati pred Gospodina. No ako budem čekao da postanem dovoljno dobar kako bih mu prišao, mogao bih dugo ostati daleko od njega.
Bog poznaje moju prošlost bolje nego ja sam. Zna i ono što pokušavam opravdati i ono što bih najradije zaboravio. Ipak, njegov poziv dopire do mene. Mogu mu doći s teretom koji nosim, s pitanjima na koja nemam odgovor i sa slabošću koju još nisam svladao. Susret s njim upravo je mjesto na kojem moj život može početi ozdravljati.
Pritom trebam paziti da sebi ne prisvajam pravo odlučivati tko je još dostojan njegova stola. Lako prepoznam tuđi grijeh, a vlastiti ublažim okolnostima. Nekoga pamtim po njegovu padu i ne primjećujem da se možda već dugo pokušava podići. Ako mene raduje što Božji poziv nadilazi moju prošlost, onda moram ostaviti prostora da ta ista milost zahvati i čovjeka kojega sam već otpisao.
Svadbeno ruho dotiče moj način života
Završetak prispodobe ipak me uznemiruje. Nakon tolikoga otvaranja vrata pojavljuje se čovjek bez svadbenoga ruha, a kraljeve riječi postaju ozbiljne i teške. Teško mi je pomiriti taj prizor s radošću poziva. No upravo me ta nelagoda prisiljava da zastanem i shvatim kako prihvatiti poziv znači dopustiti da on nešto promijeni u meni.
Svadbeno ruho mogu razumjeti kao vidljivi odgovor na primljenu ljubav. Gospodin me prima takva kakav jesam, ali susret s njim treba zahvatiti način na koji živim. Njegova milost daje mi mogućnost obraćenja, a od mene traži da joj se otvorim. Ako želim ostati blizu njega, ne mogu uporno zatvarati oči pred onim što ranjava mene i druge.
Tu vjera postaje vrlo konkretna. Možda sam navikao govoriti o ljubavi, ali kod kuće nemam strpljenja za osobu koja mi nešto pokušava reći. Možda se smatram revnim vjernikom, a teško priznajem pogrešku. Mogu braniti istinu tako grubo da čovjek pred kojim govorim od mene ne osjeti ni malo Kristove blagosti. Tada trebam pogledati kakvo ruho nosim, odnosno koliko moj svakodnevni život odgovara vjeri koju ispovijedam.
Neću sve promijeniti odjednom. Ipak, mogu prestati opravdavati ono za što znam da nije dobro. Mogu zatražiti oproštenje, učiniti prvi korak prema pomirenju i potražiti pomoć ondje gdje sam ne uspijevam. Takve odluke možda drugima izgledaju maleno, ali u njima se vidi da sam primljeni poziv shvatio ozbiljno.
Ono što danas mogu darovati
Ponekad me obeshrabri uspoređivanje s drugima. Netko dugo moli, netko dobro poznaje Sveto pismo, netko djeluje sabrano i sigurno, a ja se teško zaustavim i misli mi brzo odlutaju. Tada lako zaključim da moj odgovor nije vrijedan. No odnos s Bogom ne raste iz uspoređivanja, nego iz iskrenosti.
Ako danas mogu sabrano izmoliti Očenaš, želim ga izmoliti srcem. Ako mogu odvojiti nekoliko minuta za Evanđelje, želim dopustiti da me barem jedna rečenica prati kroz dan. Kada dođem na nedjeljnu misu, mogu se potruditi doći malo ranije i osvijestiti komu dolazim. U razgovoru s bližnjim mogu barem jednom odustati od potrebe da odmah odgovorim i pokušati čuti što mi govori. To su mjesta na kojima moja vjera dobiva oblik.
Ipak, znam da rečenica „činim koliko mogu“ ponekad može postati ugodan zaklon. Zato se trebam iskreno pitati dajem li doista ono što mogu ili samo ono što me ništa ne stoji. Ima dana kada je kratak uzdah prema Bogu velik čin povjerenja jer čovjek jedva nosi vlastitu patnju. Ima i dana kada bih mogao učiniti više, ali mi je lakše ostati u navici. Gospodin poznaje tu razliku, a u tišini pred njim često je mogu prepoznati i ja.
Krsna haljina i mogućnost povratka
Bijela krsna haljina podsjeća me da moj odnos s Bogom počinje darom. Prije nego što sam mogao išta učiniti za njega, primljen sam u zajedništvo njegova života. Krštenje govori o pripadnosti koju nisam sam stvorio i o dostojanstvu koje ne počiva na mojem uspjehu.
To mi je osobito važno onda kada posustanem. Grijeh ranjava moj odnos s Bogom i ostavlja posljedice, ali povratak je moguć. U sakramentu pomirenja mogu prestati skrivati ono što me opterećuje i primiti oproštenje koje me vraća životu. Ponekad je upravo taj korak najteži: izgovoriti istinu bez uljepšavanja i priznati da trebam milosrđe.
Koliko se snage potroši na održavanje dojma da smo dobro! A pred Gospodinom ne moram čuvati taj dojam. Mogu priznati da sam pogriješio i da ne znam kako dalje. Njegovo oproštenje ne poništava ozbiljnost onoga što sam učinio; ono mi daje snagu da preuzmem odgovornost i krenem drukčije. Krsna me haljina zato podsjeća i na primljenu ljubav i na život kojemu se uvijek iznova trebam vraćati.
Doći i ostati srcem
Kada sve to povežem sa svetom misom, počinjem drukčije gledati nedjeljni odlazak u crkvu. Dolazim Kristu koji mi se daruje, slušam njegovu riječ i donosim pred njega tjedan koji je iza mene. Ondje ima mjesta za moju zahvalnost, ali i za umor, promašaje i sve ono što još nisam uspio riješiti.
No taj se susret nastavlja nakon izlaska iz crkve. Za obiteljskim stolom, na poslu i u običnom razgovoru pokazuje se jesam li dopustio da me Gospodin dotakne. Primljena riječ treba u meni dobiti vremena i prostora. Ako je odmah zatrpam bukom i žurbom, teško ću primijetiti što mi želi reći. Zato mi se čini dragocjenim navečer nakratko zastati i s njim pogledati dan, posebno trenutak u kojem sam mogao više ljubiti, a nisam.
Na kraju ove prispodobe ostajem pred pozivom koji je upućen i meni. Ne znam koliko ću još puta pasti u stare navike, ali znam da danas mogu odgovoriti. Mogu odvojiti vrijeme, pristupiti iskreno i dopustiti Gospodinu da zahvati ono što sam dugo držao zatvorenim. Možda će se upravo u tom tihom pristanku dogoditi početak promjene koju već dugo želim.
Gospodine, hvala ti što me želiš za svojim stolom. Oprosti mi za susrete koje sam odgađao i za trenutke u kojima sam tvoju blizinu uzimao zdravo za gotovo. Pomozi mi da ti dođem iskreno, sa svime što jesam, i da primljenu ljubav donesem ljudima s kojima živim. Daj mi hrabrosti promijeniti ono što trebam promijeniti i strpljenja da ti ostanem vjeran i onda kada je moj korak malen. Amen.