Svetkovina Uznesenja BDM – Velika Gospa
Poruka svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije pred nas stavlja jedan od najsnažnijih prizora cijeloga Svetoga pisma. Liturgija Velike Gospe otvara nam pogled prema nebu i daje nam vidjeti ono što ljudske oči same ne mogu vidjeti: dovršenje Božjega djela u čovjeku. Ivan u Otkrivenju piše: „Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 11,19 – 12,1)
Možemo ovaj prizor promatrati kao veliko „ukazanje Žene“ u posljednjoj knjizi Svetoga pisma. No važno je odmah razjasniti: Ivan ne opisuje marijansko ukazanje u onom smislu u kojem govorimo o Lurdu, Fatimi ili drugim privatnim objavama. Ovo je nešto dublje. Riječ je o biblijskoj viziji, dijelu javne Objave, u kojoj nam Bog kroz simbol Žene otkriva otajstvo Marije, Crkve i Božjega naroda. Žena iz Otkrivenja ima višestruko značenje: ona nosi obilježja Izraela, predstavlja Crkvu koja kroz povijest rađa Krista svijetu, ali se u njoj na osobit način prepoznaje i Marija, Majka Mesije. Upravo zato Crkva ovaj tekst čita na svetkovinu njezina Uznesenja.
Prije nego što Ivan ugleda Ženu, događa se nešto neobično: otvara se hram na nebu i pojavljuje se Kovčeg saveza. To nije slučajna pojedinost. U Starom zavjetu Kovčeg saveza bio je znak Božje prisutnosti među njegovim narodom. U njemu su se čuvale ploče Saveza, a nad njim se očitovala Božja slava. Kovčeg je bio svet jer je pripadao Bogu i nosio znak njegove prisutnosti. Kada Novi zavjet pred nas stavlja Mariju, otkriva nam novu dubinu te slike. Ona je poput novoga Kovčega saveza, jer nije u sebi nosila kamene ploče na kojima je bila zapisana Božja riječ, nego samu utjelovljenu Riječ. Nije nosila znak Božje prisutnosti, nego Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Zato prijelaz od Kovčega saveza prema Ženi odjevenoj suncem nosi snažnu teološku poruku: ono što je u Starome zavjetu bilo znak, u Mariji dobiva svoje ispunjenje.
A tada se pojavljuje Žena.
Ona nije odjevena zemaljskom slavom. Odjevena je suncem. Sunce ne pripada njoj; ona je njime obavijena. Upravo je tu jedna od najljepših poruka o Mariji. Marijina veličina nikada nije u tome što bi ona zauzimala Božje mjesto. Naprotiv, sva njezina veličina dolazi od toga što je dopustila Bogu da je potpuno obuzme. Ona sjaji jer je obasjana Njime. Njezina svetost nije zatvorenost u sebe, nego potpuna otvorenost Bogu.
To je istodobno jedna od temeljnih poruka Velike Gospe za naš svakodnevni život: čovjek postaje velik ne kada sam sebe učini velikim, nego kada dopusti Bogu da ga ispuni.
Koliko energije trošimo pokušavajući izgraditi sebe, dokazati se, osigurati svoje mjesto, zaštititi svoj ugled, ostvariti svoje planove, kontrolirati okolnosti i postići priznanje drugih ljudi. Marija ide potpuno drugim putem. Njezin život počiva na jednostavnom, ali radikalnom: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Upravo je zato na kraju njezina zemaljskog puta vidimo odjevenu suncem. Ona koja se na zemlji potpuno predala Bogu sada je potpuno obavijena njegovom slavom.
Pod nogama Žene nalazi se mjesec. U biblijskoj simbolici ono što se nalazi pod nečijim nogama označava ono što je nadvladano ili podloženo. Mjesec se mijenja: raste, opada, nestaje i ponovno se pojavljuje. Možemo u tome prepoznati sliku prolaznosti i promjenjivosti zemaljskoga života. Marija stoji iznad toga. Ne zato što nije upoznala promjenjivost života, nego zato što joj ona više ne gospodari. Poznavala je neizvjesnost, siromaštvo Betlehema, bijeg u Egipat, godine skrovitosti, nerazumijevanje, zabrinutost, gubitak dvanaestogodišnjeg Isusa, napetost njegova javnog djelovanja i konačno strašnu bol Kalvarije. Marijin život nije bio pošteđen tame. Ali tama nikada nije postala njezin gospodar.
To je važna poruka Velike Gospe čovjeku koji živi usred nesigurnosti: ne mora se najprije promijeniti sve oko nas da bismo mogli pripadati Bogu. Možemo živjeti vjeru upravo usred onoga što još nije riješeno.
Na glavi Žene nalazi se vijenac od dvanaest zvijezda. Broj dvanaest u Svetome pismu označava Božji narod: dvanaest plemena Izraelovih i dvanaest apostola. Žena zato nije izolirana pojedinka. Ona je povezana s cijelom poviješću spasenja. U Mariji možemo vidjeti ono što Bog želi učiniti sa svojom Crkvom. Ona je već ondje kamo smo mi tek krenuli. U njoj gledamo dovršenu sliku onoga na što je svaki krštenik pozvan.
Zato svetkovina Velike Gospe nije samo Marijin blagdan. To je blagdan naše budućnosti.
Gledajući Mariju uznesenu na nebo, Crkva gleda vlastitu budućnost. Ono što je Bog učinio u njoj govori nam što želi učiniti s nama. Kršćanstvo nije religija u kojoj samo pokušavamo biti nešto bolji ljudi tijekom nekoliko desetljeća zemaljskog života. Pozvani smo na zajedništvo s Bogom koje zahvaća cijelo naše biće. Naš konačni cilj nije grob. Nije raspadanje. Nije nestanak. Naš je cilj uskrsnuće i život u Bogu.
Ali prizor iz Otkrivenja ne završava spokojnom slikom Žene obasjane suncem. Ona je trudna i „viče u porođajnim bolima i mukama rađanja“. Odmah nakon nje pojavljuje se Zmaj.
To je možda najvažniji detalj za razumijevanje naše svakodnevne vjere.
Tamo gdje Bog rađa novi život pojavljuje se otpor. Tamo gdje se rađa vjera, pojavljuje se kušnja. Tamo gdje čovjek odlučuje ozbiljnije pripadati Bogu, vrlo često postaje svjestan borbe koja se u njemu i oko njega odvija. Žena je istodobno proslavljena i u porođajnim bolima. Odjevena je suncem, a ipak trpi. Okrunjena je, a ipak se nalazi pred Zmajem.
Time nam Božja riječ ruši jednu od najvećih zabluda duhovnoga života: mišljenje da Božja prisutnost znači odsutnost borbe. Ne znači.
Možemo biti potpuno u Božjoj volji i prolaziti kroz teško razdoblje. Možemo moliti i još uvijek plakati. Možemo vjerovati i osjećati strah. Možemo nositi Božje obećanje i istodobno osjećati porođajne boli njegova ostvarivanja. Patnja sama po sebi nije dokaz Božje odsutnosti. Žena iz Otkrivenja nalazi se usred Božjega plana upravo dok viče u bolovima.
A Zmaj čeka da proždre Dijete.
Ovo je dramatična slika duhovne stvarnosti. Zlo ne može postati Bog, ne može stvarati život i ne može poništiti Božji plan. Ono pokušava uništiti ono što Bog rađa. U svakodnevnom životu ta borba često nije spektakularna. Ona se događa mnogo tiše: kada nam se oduzima mir, kada počinjemo sumnjati u ono što nam je Bog govorio, kada se nakon odluke za molitvu pojavljuje rastresenost, nakon odluke za oprost ponovno navire stara povreda, nakon odluke za obraćenje dolazi napast povratka starim obrascima. Upravo ondje treba prepoznati ozbiljnost kršćanskoga života.
Ali središnja poruka Otkrivenja nije moć Zmaja.
Središnja poruka jest da Zmaj ne uspijeva.
Dijete je uzeto k Bogu i njegovu prijestolju. Ženi je pripravljeno mjesto. Bog nije izgubio kontrolu nad poviješću. Zlo može prijetiti, ranjavati, progoniti i izazivati patnju, ali ne može poništiti ono što je Bog konačno odlučio učiniti.
Zato nakon cijeloga dramatičnog prizora odjekuje glas: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!“
To je srce poruke Velike Gospe. Bog pobjeđuje.
Ne Zmaj. Ne smrt. Ne grijeh. Ne grob. Ne ljudska nemoć. Posljednja riječ pripada Bogu.
Marijino Uznesenje zato je proročki znak Crkvi koja još putuje. Dok mi još prolazimo pustinjom, gledamo jednu od nas koja je već stigla kući. Dok se još borimo s grijehom, gledamo onu u kojoj je milost potpuno pobijedila. Dok stojimo pokraj grobova svojih najmilijih i osjećamo koliko je smrt strašna, Crkva nam pokazuje Mariju i govori: pogledaj kamo vodi Kristovo uskrsnuće.
Velika Gospa zato nije bijeg od zemlje prema nebu. Ona nas upravo vraća našoj svakodnevici, ali s drukčijim pogledom.
Jer ako je naše odredište nebo, tada današnji dan ima vječnu vrijednost. Tada način na koji danas razgovaram sa supružnikom nije nevažan. Način na koji odgajam dijete nije nevažan. Odluka hoću li oprostiti nije nevažna. Hoću li pronaći vrijeme za Boga nije nevažna. Hoću li ostati vjeran kada nitko ne vidi nije nevažno. Hoću li učiniti dobro čovjeku od kojega ništa ne mogu dobiti nije nevažno. Vječnost se ne počinje živjeti nakon smrti. Vječnost se počinje birati danas.
Marija nije postala Žena odjevena suncem tek u posljednjem trenutku svojega života. Put prema tom Suncu prolazio je kroz tisuće njezinih svakodnevnih „da“ Bogu. Kroz Nazaret. Kroz obične poslove. Kroz šutnju. Kroz čekanje. Kroz nerazumijevanje. Kroz služenje Elizabeti. Kroz Betlehem. Kroz Egipat. Kroz godine u kojima se naizgled nije događalo ništa veliko. Kroz Kanu. I konačno kroz stajanje pod križem.
Tu se skriva možda najvažnija pouka svetkovine.
Velika svetost najčešće nastaje iz malih svakodnevnih vjernosti
Ne trebamo čekati izvanredne okolnosti da bismo postali sveti. Naše mjesto susreta s Bogom upravo je život koji sada živimo. Marija nam ne govori da pobjegnemo iz svoje svakodnevice, nego da dopustimo Bogu da u nju uđe. Da naše kuhinje, radna mjesta, obitelji, bolesti, odnosi, razočaranja, služenja, čekanja i križevi postanu mjesta našega „neka mi bude“.
I postoji još jedna duboka slika: Žena bježi u pustinju, ali pustinja nije mjesto Božje odsutnosti. Ondje joj je Bog pripravio mjesto.
Koliko puta se i mi nađemo u životnoj pustinji: molitva postane suha, odgovori ne dolaze, planovi se ruše, ljudi nas ne razumiju, a Bog kao da šuti. Otkrivenje nam tada govori nešto dragocjeno: možda pustinja u kojoj se nalaziš nije dokaz da te Bog napustio. Možda je upravo ondje „mjesto koje ti je Bog pripravio“, mjesto na kojem će te očistiti od lažnih sigurnosti, naučiti oslanjanju na Njega i pripremiti za ono što još ne vidiš.
Marija nas na Veliku Gospu uči živjeti između obećanja i ispunjenja. To je zapravo prostor u kojem živi svaki kršćanin. Krist je uskrsnuo, ali mi još čekamo uskrsnuće mrtvih. Kraljevstvo je započelo, ali još nije potpuno očitovano. Otkupljeni smo, a ipak se još borimo. Bog nam je obećao vječni život, ali još prolazimo kroz smrt.
Marija stoji pred nama kao znak da će obećanje biti ispunjeno.
Zato podignuti pogled prema Ženi odjevenoj suncem ne znači prestati gledati svoj život. Upravo suprotno. Znači napokon ga vidjeti u pravom svjetlu.
Možda danas još vidiš samo svoju pustinju. Bog vidi mjesto koje ti je pripravio.
Možda vidiš Zmaja pred sobom. Bog vidi njegov konačni poraz.
Možda osjećaš porođajne boli nečega što se u tvome životu tek rađa. Bog već vidi plod.
Možda vidiš križ. Bog vidi uskrsnuće.
Možda vidiš grob. Bog vidi otvoreno nebo.
I upravo zato svetkovina Velike Gospe nosi tako snažnu poruku nade: ne dopusti da sadašnji trenutak postane mjera cijele tvoje priče. Ono što sada vidiš nije sve što postoji. I ono kroz što sada prolaziš nije posljednje poglavlje.
Na početku prizora otvorio se hram Božji na nebu.
To je možda najljepša slika kojom možemo završiti ovo razmatranje. Nebo je otvoreno.
Marija, Žena odjevena suncem, stoji pred Crkvom kao živi znak da čovjek nije stvoren za propadanje, nego za Boga. Njezino Uznesenje govori svakome od nas: tvoj život ima cilj, tvoje tijelo ima dostojanstvo, tvoja vjernost ima smisla, tvoja patnja nije posljednja riječ, tvoje svakodnevno „da“ nije izgubljeno i tvoja budućnost nije grob.
Zato poruka Velike Gospe nije samo: gledaj Mariju.
Poruka je: Gledaj Krista koji je to učinio u Mariji.
Gledaj što njegova milost može učiniti s čovjekom koji mu se potpuno preda.
I tada pogledaj svoj život.
Jer Bog koji je Mariju od Nazareta doveo do slave neba isti je Bog koji danas ulazi u tvoju običnu svakodnevicu i poziva te da mu ponovno kažeš svoje malo, jednostavno i možda teško: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“
A kada se to „da“ ponavlja iz dana u dan, usred radosti i križeva, svjetla i pustinje, jasnoće i čekanja, čovjek polako postaje ono za što je od početka stvoren: biće obasjano Bogom.
To je tajna Žene odjevene suncem.
To je poruka Velike Gospe.
Dopusti Bogu da te toliko ispuni da jednoga dana i na tebi postane vidljivo ono što danas gledamo u Mariji – pobjeda milosti, pobjeda života i konačna pobjeda Krista.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Gospa – Crkva sv. Franciske Rimske)