Tekst nagovora pripremio i uredio: Damir Zukan (kateheo.hr)
Foto: Damir Zukan (Fontana kod Panteona – Rim)
(iz nagovora koji je održan na susretu zajednice Vatra Božje Ljubavi)
Možemo toliko dugo živjeti s određenom slikom o sebi da je naposljetku počnemo smatrati istinom. Možemo biti uvjereni da smo ponizni, slobodni, predani Bogu, da smo oprostili, da ne tražimo priznanje, da služimo potpuno nesebično, a da se ispod površine našega srca odvija sasvim druga priča.
Sveto pismo neprestano nas podsjeća da pred Bogom ništa nije skriveno. Možemo nešto skrivati jedni od drugih, pažljivo birati što ćemo pokazati, graditi određenu sliku o sebi, njegovati svoj ugled, paziti kako izgledamo u očima drugih ljudi, ali pred Bogom nema skrivenosti. Njemu je poznata riječ prije nego što dođe na naš jezik, poznaje nakanu prije nego što prijeđe u djelo i vidi pokret srca koji možda nikada neće biti vidljiv izvana. Pred njim čovjek ne može održavati dvije biografije, jednu javnu i jednu skrivenu. Upravo iz te svijesti rađa se zdravo strahopoštovanje prema Bogu. Ne strah koji čovjeka tjera da bježi od Boga, nego svijest da stojim pred Onim koji me potpuno poznaje. Bog te gleda. Bog zna što se u tebi događa. Bog poznaje tvoje ljubavi i tvoje strahove, tvoju čežnju za njim i tvoju potrebu da budeš viđen, tvoju velikodušnost i tvoju sebičnost, tvoje istinske žrtve i tvoje skrivene račune. Kada čovjek počne ozbiljno živjeti pod tim pogledom, tada mnoge stvari u vlastitom životu počinje gledati drukčije.
Upravo tu dolazimo do izraza koji je pomalo provokativan, ali dobro opisuje jednu staru duhovnu opasnost: duhovno šminkanje. Ima raznih maskara, pudera, rumenila i svega ostaloga, a ja tu ne bih previše ulazio u pojedinosti da nešto pogrešno ne kažem pa da mi se žene počnu smijati. No iza tog gotovo šaljivog izraza skriva se ozbiljna stvarnost. Šminka sama po sebi služi tome da nešto naglasi, prikrije, uljepša ili predstavi na određen način. U duhovnom životu događa se nešto slično kada čovjek izgradi vanjsku sliku pobožnosti koja više nije vjeran odraz stvarnoga stanja njegova srca. Ne mora pritom nužno svjesno varati druge. Duhovno šminkanje mnogo je suptilnije. Čovjek može početi vjerovati vlastitoj slici o sebi. Može svoju aktivnost zamijeniti za svetost, svoje znanje za mudrost, karizmu za zrelost, emociju za obraćenje, položaj za autoritet, iskustvo za bliskost s Bogom i odobravanje drugih za potvrdu da je na pravom putu.
Kada promatramo povijest Katoličke Crkve, spise svetaca, iskustvo pustinjaka, crkvenih otaca i velikih učitelja duhovnog života, vidimo da oni vrlo dobro poznaju tu opasnost. Naravno, nisu se koristili izrazom „duhovna šminka“, ali govore o taštini, duhovnoj oholosti, samozavaravanju, neurednim navezanostima, prikrivenoj sebeljubivosti, lažnoj poniznosti, prisvajanju Božjih darova, želji za duhovnim užitkom, potrebi da se bude viđen, nesposobnosti prihvaćanja korekcije i mnoštvu drugih načina na koje ego može naučiti govoriti religioznim jezikom. U tome se nalazi jedna od najvećih zamki duhovnoga života: čovjek se može promijeniti na površini, a da njegovi dublji obrasci ostanu gotovo netaknuti.
Možemo iskreno moliti, postiti, služiti, čitati Sveto pismo, sudjelovati na seminarima, razmatrati Božju riječ, voditi druge u molitvi, imati snažna iskustva Božje prisutnosti, primati karizme i gledati kako Bog preko nas dotiče druge ljude, a da istodobno određeni dijelovi naše osobnosti ostanu neobrađeni. Čovjek može imati velik dar, a još uvijek biti vrlo nesiguran. Može izvanredno govoriti o predanju, a istodobno imati snažnu potrebu za kontrolom. Može druge poučavati o oproštenju, a godinama živjeti iz neprepoznate povrijeđenosti. Može govoriti o Božjoj ljubavi, a ne znati primiti ljubav kada mu je netko konkretno iskazuje. Može biti snažan u javnoj molitvi, a gotovo potpuno zanemariti tajni odnos s Bogom. Može imati mistična iskustva, a biti nesposoban priznati vlastitu pogrešku. Može govoriti o slobodi u Duhu, a ljude oko sebe emocionalno vezivati uz sebe. Može biti prepoznat kao „duhovan čovjek“, a u sebi nositi mnogo neobrađene ljutnje, agresivnosti, zavisti, straha ili gladi za priznanjem.
Upravo zato potrebno je učiniti jednu razliku koju duhovno nezrelo srce nerado prihvaća: Božji dar nije isto što i moja svetost. Karizma nije potvrda moje moralne zrelosti. Milost koju mi Bog daje nije medalja koju sam zaradio. Kada Gospodin nekome daje dar, on prije svega pokazuje nešto o svojoj dobroti, a ne o veličini osobe preko koje djeluje. Bog može upotrijebiti vrlo nesavršenog čovjeka. Uostalom, cijela povijest spasenja svjedoči o tome. Svetost se ne mjeri intenzitetom iskustava koja imam, nego dubinom preobrazbe koju dopuštam Bogu.
Kada dar nije isto što i svetost
Ponekad u duhovnom životu ponašamo se kao da bi na svakom daru trebalo stajati upozorenje slično onome koje slušamo u reklamama za lijekove: prije uporabe pažljivo pročitajte uputu, a o mogućim rizicima posavjetujte se s liječnikom ili ljekarnikom. U reklamama to izgovore takvom brzinom da ja još pokušavam razumjeti prvu riječ, a oni su već završili cijeli tekst. Ipak, u duhovnom životu jedno bi upozorenje trebalo izgovarati polako i vrlo jasno: nemoj poistovjećivati dar sa svetošću osobe koja ga ima.
Čovjek može posjedovati veliko znanje, biti iznimno načitan, poznavati teologiju, Sveto pismo, duhovnu literaturu i povijest Crkve, a pritom biti vrlo daleko od načina na koji Krist postupa prema ljudima. Može imati izvanrednu sposobnost govora, snažno propovijedati, okupljati mnoštvo i ostavljati dubok dojam, a kod kuće biti hladan, grub ili emocionalno nedostupan. Može biti sposoban razlučivati tuđe duhovne probleme, a gotovo potpuno nesposoban prepoznati vlastitu oholost. Zbog toga Isus daje kriterij koji je mnogo jednostavniji, ali i mnogo zahtjevniji: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.“ Nije rekao: po njihovim iskustvima, po broju slušatelja, po snažnim dojmovima koje ostavljaju, po njihovoj karizmi ili po tome koliko ljudi o njima govori. Plod pokazuje kakvo je stablo.
Još su ozbiljnije Isusove riječi iz Govora na gori kada govori o ljudima koji će mu govoriti da su u njegovo ime prorokovali, izgonili zloduhe i činili mnoga silna djela, a ipak će od njega čuti da ih ne poznaje. Ta me riječ svaki put gotovo zaustavi. Ljudi o kojima Isus govori nisu bili bez religiozne aktivnosti. Naprotiv, bili su veoma aktivni. Pozivali su se na njegovo ime. Činili su stvari koje bi mnogi smatrali dokazom izvanredne duhovnosti. A ipak postoji strašan raskorak između službe i odnosa.
Možda se upravo tu nalazi pitanje koje moramo postaviti sebi: jesam li s Bogom živio ili sam samo radio stvari povezane s Bogom? Jesam li mu dopustio da uđe u moj život ili sam njegovo ime uključio u projekt vlastitoga života? Može se raditi za Boga, a da se s Bogom vrlo malo živi. Može se govoriti o Kristu, a sve manje biti sličan Kristu. Može se upotrebljavati njegovo ime, a vlastiti identitet graditi na uspjehu službe.
Ako kažem da prorokujem u njegovo ime, ostaje pitanje tko je Krist za mene kada više nema proroštva. Ako molim za oslobođenje drugih, tko je Krist za mene kada sam sam slab i kada se ništa spektakularno ne događa? Ako vodim druge prema Bogu, znam li sâm sjediti pred Bogom kada me nitko ne treba? Ako imam identitet službenika, što ostaje kada služba nestane? Upravo tu vidimo razliku između dara i preobraženoga života. Dar je njegovo slobodno davanje. Svetost je čovjekov odgovor na milost i dopuštanje Bogu da postupno preobražava njegove odnose, motive, odluke, karakter, način služenja, način podnošenja nepravde, odnos prema novcu, vlasti, tijelu, priznanjima, kritici, vlastitim slabostima i tuđim darovima.
Sveta Terezija Avilska – upoznaj sebe gledajući Boga
U tom smislu sveta Terezija Avilska ostaje jedna od velikih učiteljica kršćanske samospoznaje. Za nju poznavanje sebe nije psihološka opsesija vlastitim nedostacima, nego neizostavan dio puta prema Bogu. U Zamku duše govori da je samospoznaja nužna čak i za dušu koja je vrlo uznapredovala u molitvi, ali pritom upozorava da se prava samospoznaja ne stječe beskonačnim gledanjem u vlastitu bijedu. Čovjek sebe najbolje upoznaje gledajući Boga. U Božjoj veličini jasnije vidi vlastitu malenost, uz Božju čistoću uočava vlastite nečistoće, a uz Kristovu poniznost postaje svjestan koliko se u njemu još skriva oholosti.
To je važno jer se samospoznaja može pretvoriti u još jedan oblik sebičnosti. Čovjek može neprestano analizirati sebe, svoje osjećaje, pogreške, povijest i nedostatke, a da nikada ne izađe iz sebe prema Bogu. Kršćanska samospoznaja drukčija je. Ona nastaje pod pogledom Onoga koji me poznaje i ljubi. Ne pitam samo: „Kakav sam ja?“, nego prije svega: „Tko je Bog preda mnom i tko sam ja u njegovu svjetlu?“ Terezija upravo zato povezuje samospoznaju i poniznost. Poniznost nije govoriti da ništa ne vrijedim. Poniznost nije samoponiženje. Poniznost je život u istini.
Koliko je važno znati da snažan susret s Bogom ne znači automatski da sam duhovno zreo. Mogu biti duboko dotaknut njegovom ljubavlju, a još uvijek biti slijep za neke svoje motive. Mogu gledati kako Bog po mojoj molitvi čini nešto lijepo, a ne prepoznavati koliko u meni raste potreba da drugi to primijete. Mogu imati iskustva koja su stvarna, ali ne znati primiti jednostavnu korekciju. Mogu imati snažan osjećaj Božje blizine, a ostati emocionalno nezreo u odnosu prema bližnjima. Zato treba stalno vraćati pitanje: što se događa u meni?
Bog nije zainteresiran samo za ono što kroz mene čini. Zainteresiran je za mene.
I upravo zato njegova prisutnost ponekad razotkriva stvari koje bismo najradije zadržali skrivene. Ovoga ljeta bili smo u jednom benediktinskom samostanu i razgovarali s čovjekom koji ondje prima ljude na razgovore. U jednom trenutku rekao je jednostavnu rečenicu koja mi je ostala u pamćenju: deset minuta u Božjoj prisutnosti, u tišini i pod njegovim pogledom, može čovjeku otkriti mnogo toga o tome tko je, što nosi i od čega bježi. Zatim je dodao da je problem u tome što ljudi često upravo od tih deset minuta bježe jer se boje onoga što bi mogli otkriti o sebi.
Ta rečenica pogađa samu srž duhovnog šminkanja. Dok smo u pokretu, možemo održavati sliku. Dok govorimo, služimo, organiziramo, čitamo, planiramo, evangeliziramo i pomažemo drugima, moguće je dugo ne čuti vlastito srce. Ali kada utihnemo pred Bogom, maska postaje suvišna. Pred njim ne moram ništa dokazivati. Pred njim ne postoji publika koju trebam impresionirati. Ostajemo On i ja. I upravo tada mogu početi otkrivati koliko se ispod moje duhovne aktivnosti možda nalazi umor, strah, bijes, potreba za kontrolom ili čežnja za priznanjem.
Ovdje se može razumjeti i pustinja svetoga Antuna. Pustinja nije samo mjesto na kojem čovjek pobjegne od svijeta. Ona je mjesto na kojem susretne svijet koji nosi u sebi. Pustinjski oci vrlo dobro su znali da uklanjanjem vanjskih podražaja unutarnji problemi ne nestaju. Naprotiv, postaju vidljiviji. Jedna od njihovih snažnih tema upravo je poniznost koja čovjeka vraća od bavljenja tuđim životom prema vlastitu srcu. U predaji o svetom Antunu nalazi se pouka da čovjek, umjesto da pokušava razumjeti sve Božje sudove o drugima, ponovno usmjeri pogled na sebe.
To je neugodna, ali oslobađajuća duhovnost. Mnogo je lakše otkriti problem u drugome. Lakše je reći da je on ohol, da ona kontrolira, da se taj voditelj promovira, da je taj svećenik ovakav, da je ta zajednica onakva. Duhovna samospoznaja počinje tek kada prestanemo sve promatrati kroz tuđi život i pitamo: „Gospodine, što se nalazi u meni?“
Bog već zna da nisam savršen. Hvala Bogu ako sam to konačno shvatio i ja. Koliko se ljudi iscrpljuje pokušavajući održavati sliku savršenstva. Perfekcionizam zna biti samo sofisticirani oblik neprihvaćanja istine o sebi. Evanđelje je radosna vijest upravo zato što mi dopušta prestati glumiti. Brate, sestro, nisi savršen. Nećeš vlastitim naporom proizvesti savršenu verziju sebe koju ćeš zatim donijeti Bogu. Bog već zna tko si. Zna tvoju snagu i tvoju slabost. Zna koliko ga ljubiš i koliko se još bojiš. Zna i ono što te je sram priznati. Zato se pred njim možeš prestati skrivati.
Sveti Ignacije Lojolski – dobra želja još nije čista želja
Ako nas sveta Terezija vodi prema samospoznaji, sveti Ignacije Lojolski snažno nas uvodi u razlučivanje. Čovjek može nešto iskreno željeti, a ipak ne razumjeti potpuno zašto to želi. Upravo je zato jedno od najvažnijih pitanja duhovnoga života pitanje motiva. Nije dovoljno pitati: „Je li ovo što želim dobro?“ Potrebno je pitati i: „Zašto to želim? Što se nalazi ispod moje želje? Što se u meni hrani tom odlukom?“
Mogu željeti nešto što je samo po sebi sveto, a ipak to željeti iz nečistoga motiva. Mogu željeti da zajednica raste jer želim da što više ljudi susretne Krista, ali se istodobno u meni može skrivati potreba da taj rast potvrdi moju vrijednost. Mogu željeti veliku službu Bogu, ali u dubini željeti veliku pozornicu. Mogu govoriti da želim evangelizirati, a zapravo čeznuti za time da budem prepoznat kao evangelizator. Mogu željeti da ljudi napreduju, ali se teško nositi s time kada me prerastu. Mogu govoriti da želim njihov duhovni rast, a potajno željeti ostati onaj bez kojega ne mogu.
Neuredna navezanost ne mora uvijek biti navezanost na nešto očito loše. Čovjek može postati navezan i na nešto dobro. Može biti navezan na službu, na određeni oblik molitve, na zajednicu, na ulogu voditelja, na duhovnog učitelja, na priznanje ljudi, na svoju sliku uspješnoga evangelizatora, pa čak i na određenu ideju o tome što Bog mora učiniti. Upravo tu počinje istinska sloboda: kada mogu stati pred Boga i reći: „Gospodine, ova je želja možda dobra, ali ni nju ne želim staviti iznad tebe. Ako je od tebe, očisti je. Ako nije tvoja, uzmi je. Ako je tvoja, a ja je želim iz pogrešnih razloga, promijeni moje srce.“
Takva molitva opasna je za ego jer Bogu daje pravo da ne potvrdi naše planove.
Duhovno šminkanje često se hrani upravo potrebom da Bog blagoslovi ono što smo mi već odlučili. Ne tražimo njegovo vodstvo, nego njegov potpis. Odluku smo donijeli, motiv nismo istražili, želju smo proglasili duhovnom, a sada samo želimo Božju potvrdu. Tada se lako događa da svaki osjećaj koji odgovara našoj želji proglasimo mirom, a svaki otpor proglasimo napadom neprijatelja. Zato razlučivanje zahtijeva strpljenje i unutarnju slobodu.
Nije svaki snažan osjećaj Božji glas. Nije svaka misao koja se pojavi u molitvi objava. Nije svaki unutarnji mir dokaz da sam u pravu niti je svaka nelagoda dokaz da sam na pogrešnom putu. Potrebno je promatrati smjer kojim određeni poticaj vodi čovjeka. Ako me ono što smatram duhovnim poticajem postupno vodi prema većoj oholosti, zatvorenosti, izolaciji, samodostatnosti, preziru drugih ili potrebi da sve kontroliram, onda se moram vratiti razlučivanju. Plodovi otkrivaju korijen.
Sveti Ivan od Križa – kada se ego presvuče u duhovno ruho
Sveti Ivan od Križa još radikalnije razotkriva činjenicu da se ego nakon obraćenja ne mora jednostavno izgubiti. Može se presvući. Ono što je nekada tražio u svijetu sada može početi tražiti u duhovnosti. Čovjek može napustiti određeni oblik taštine, ali zatim razviti duhovnu taštinu. Može se odreći svjetovne pohlepe, ali razviti duhovnu pohlepu. Može prestati tražiti tjelesne užitke, a početi pohlepno tražiti duhovne osjećaje. Upravo zato Ivan od Križa govori o „duhovnoj proždrljivosti“ i upozorava na početnike koji više traže ugodu koju osjećaju u duhovnim vježbama nego čistoću srca i Božju volju. Govori čak i o neprestanoj potrebi za novim čitanjem, novim razmatranjima i novim osjećajima, kada čovjek zapravo trči za duhovnim užitkom umjesto da se prepusti strpljivu preobraženju.
Kada sam to jednom čitao, gotovo sam se morao nasmijati samome sebi. Pogledao sam svoje ormare s knjigama. Nemam samo jedan. Imam ih nekoliko. Ali postoji jedan pred kojim se mogu našaliti: „Oholosti moja, kako ste danas?“ Jer i tu se može skrivati čudan oblik duhovne pohlepe. Čitam šest knjiga istodobno. Jednu sam pročitao do polovice. Druga je upravo stigla pa je zanimljivija. Treću mi je netko preporučio. U četvrtoj sam otkrio nešto novo. Peta je posebno važna. Šestu „moram“ početi jer bi mi mogla koristiti za neku temu. I onda me netko pita što trenutačno čitam. Sve. A možda upravo zato ništa dovoljno duboko ne primam.
Čovjek može mnogo konzumirati i malo usvojiti.
Isto vrijedi za seminare, konferencije, proročke riječi, duhovne susrete i iskustva. „Još, Gospodine. Daj mi nešto novo. Daj mi novu riječ. Daj mi novo iskustvo. Daj mi novi osjećaj.“ A možda Bog kaže: „Što si učinio s onime što sam ti već rekao?“ Mi bismo sljedeću riječ, a nismo poslušali prethodnu. Htjeli bismo novo pomazanje, a nismo dopustili da staro promijeni našu svakodnevicu. Želimo snažnije iskustvo, a nismo pomireni s čovjekom s kojim već mjesecima ne razgovaramo.
Ivan od Križa upravo zato vidi duhovnu suhoću ne samo kao problem, nego ponekad kao lijek. Bog čovjeku oduzima oslonac na osjećaj kako bi se pokazalo traži li Boga ili osjećaj Boga. Kada nestane emocionalna nagrada, ostaje pitanje hoću li i dalje biti vjeran. Tamna noć, u Ivanovu učenju, pročišćava čovjekove apetite i uči ga da ne živi od duhovne ugode, nego od Boga samoga.
Nova milost ponekad traži skidanje starih pločica
Jednom je u molitvi došla vrlo jednostavna slika. Najprije sam vidio milost koja kao da s neba silazi prema ljudskom srcu. Bila je to lijepa slika, ona vrsta slike na kojoj bi čovjek mogao ostati i jednostavno zahvaljivati. A onda se prizor potpuno promijenio. Odjednom vidim gradilište. Kupaonicu. Skidanje pločica. Tup, tup, tup. Čekići, dlijeta, prašina, komadi keramike lete na sve strane.
Gledam i pitam: „Bože, što je sada ovo? Trebamo li renovirati kupaonicu? Nemoj još, molim te, mislim da može još neko vrijeme izdržati.“
A zatim dolazi vrlo jednostavna spoznaja: ne možeš uvijek lijepiti novo preko staroga.
U duhovnom životu mi bismo često upravo to. Želimo novu milost, ali bez rušenja starih obrazaca. Želimo da Bog učini nešto novo, ali da ne dira ništa od onoga na što smo se navikli. Želimo novi sloj, ne preobrazbu. Želimo novu pločicu preko stare pločice.
Bog, međutim, ponekad mora nešto razbiti. Ne zato što uživa u rušenju, nego zato što zna da ono novo ne može zdravo stajati na nečemu što je trulo, napuklo ili pogrešno postavljeno. Ponekad mora ukloniti našu potrebu da budemo priznati kako bismo mogli služiti iz ljubavi. Ponekad mora otvoriti ranu koju smo godinama prekrivali religioznim riječima. Ponekad mora dopustiti da se sruši naša slika o vlastitoj snazi kako bismo konačno naučili primati milost.
Mi kažemo: „Gospodine, učini nešto novo.“
A Bog odgovori: „Dobro. Daj mi čekić.“ I odjednom nam se više ne sviđa metoda.
No upravo je to dio svetosti. Svetost nije samo primanje novih darova. Ona uključuje i dopuštanje Bogu da ukloni ono što onemogućuje daru da postane život.
Skriveni motivi i svijet koji nosimo u sebi
Pustinjski oci bili su izvanredni poznavatelji srca upravo zato što su u pustinji ostali bez većine vanjskih alibija. Odlazak iz svijeta ne znači automatski da je svijet otišao iz čovjeka. Netko može napustiti grad, imovinu, zabavu, društveni položaj i mnoštvo odnosa, a zatim u pustinji otkriti koliko je sve to još uvijek prisutno u njegovim željama, sjećanjima i potrebama. Pustinja nije magično rješenje. Ona je laboratorij srca.
Možeš ostaviti sve, a onda se navezati na činjenicu da si sve ostavio.
Možeš se odreći ugleda, pa postati ponosan na svoju poniznost.
Možeš mnogo postiti, pa početi prezirati onoga koji posti manje.
Možeš provoditi sate u molitvi i zatim u sebi misliti da si ozbiljniji kršćanin od čovjeka koji se bori da odvoji petnaest minuta.
Možeš otići u samoću da susretneš Boga i na kraju cijelo vrijeme uspoređivati sebe s drugima.
U predaji pustinjskih otaca neprestano se vraća upravo upozorenje protiv takve oholosti. Blizina Bogu ne stvara u čovjeku potrebu da se smatra većim od drugih, nego produbljuje svijest o vlastitoj potrebi za milošću.
Zbog toga vrijedi reći nešto što nije ugodno čuti: kamo god odeš, nosiš sebe.
Možeš promijeniti zajednicu. Možeš pronaći boljega voditelja. Možeš promijeniti posao. Možeš otići u drugi grad. Možeš pronaći čovjeka ili ženu za koje vjeruješ da će napokon sve biti drukčije. Možeš promijeniti način molitve, duhovnost, grupu ili apostolat. Ponekad su takve promjene doista potrebne i zdrave, ali ako je glavni problem ostao netaknut u tebi, on će otputovati s tobom. Čekat će samo novu priliku da se pokaže.